Ivančić: Demokrahija - Monitor.hr
15.10.2023. (18:00)

I ja sam za demokraciju, ali ne da svako glasa baš kako hoće

Ivančić: Demokrahija

U podnaslovu članka u Jutarnjem se navodi kako su “analize pokazale da je na nacionalnim izborima prošlih godina rekordnih 32% europskih birača dalo svoj glas antiestablišmentskim strankama“. I onda, u istom podnaslovu, slijedi rečenica s funkcijom sirene za uzbunu: “A to znači da je demokracija u opasnosti”! Ako biračko izjašnjavanje protiv establišmenta dovodi u opasnost demokraciju, što to zapravo znači? Znači da su establišment i demokracija poistovjećeni, tj. da se svi koji ne ljube establišment prikazuju kao oni koji mrze demokraciju i rade joj o glavi. U protivnome bi mainstream dnevnik nakon nizanja podataka u podnaslovu izvukao logičan zaključak da je “establišment u opasnosti”, umjesto što dramatično upozorava da je u opasnosti “demokracija”. A zbog čega to ipak čini? Zbog toga što establišment čine vladajući krugovi, dok demokracija slovi kao opća vrijednost, i tek kad ih se poistovjeti – kada je antiestablišmentsko izjednačeno s antidemokratskim – moguće je zbog ugroženosti malobrojne elite koja posjeduje moć proglasiti opću opasnost. Viktor Ivančić za Novosti.


Slične vijesti

Danas (11:00)

'Duh naših devedesetih zapravo je obuzeo dobar dio Europe'

Markovina: Thompson na dočeku ili normalizacija nenormalnog

Koliko god Plenkovićev odgovor Pusiću bio ciničan, on je zapravo suštinski istinit kad kaže da rukometaši žele Thompsona i da ne treba zbog toga izazivati nacionalne podjele. Ovo s podjelama jeste pila naopako, jer ih naravno, upravo Thompson i njegovi stalno izazivaju, u potrazi za neprijateljima, ali je isto tako činjenica da je sve manje onih kojima je on kao takav, sa svim značenjima koja sa sobom nosi, problematičan. Činjenica je i da sve hrvatske reprezentacije, s naglaskom na nogometnu i rukometnu, igraju s ogromnim nacionalnim nabojem, koji je umnogome i rezultatski pomogao nevjerovatne uspjehe tih reprezentacija. I to je zapravo istina. Taj naboj pak doista i dolazi iz neugaslog duha devedesetih, čiji Thomspon jeste krajnji muzički pa i ideološki izraz. To jeste i problematično i žalosno, ali je jednostavno tako i ne postoji nikakav način da tako više ne bude, barem dok najveći dio političke, medijske i kulturne scene ne počne graditi neki novi identitet Hrvatske za budućnost u 21. stoljeću. Dragan Markovina za Peščanik.

Danas (00:00)

U politici se ni Istočni grijeh ne prašta

Jergović: Svaki normalno razvijen tinejdžer prepisivao je u školi ili varao u referatima iz kemije

Narugali su se, odrasli ljudi, nedoraslom magarcu, visokohormoniziranom tinejdžeru, zato što je prepisivao u školi. Jest malo nedolično to da se odrasli ljudi, među njima i neki od srednjerangiranih veterana lijevo-liberalne scene, rugaju učenicima radi toga što prepisuju, ali rekli smo da su to jezik i diskurs društvenih mreža, da tako pišu i govore gospođe u šlafrucima prije nego što pripašu grudnjake i uozbilje se, i razgaćena gospoda kojima je lijevo jaje propalo kroz nogavicu pa dlakavo virka na ukućane. Ono što je, istina, malo neugodno i što bi u ponekom voajeru s privatnog fejbučnog profila gospođe Puljak moglo izazvati susramlje jest to da ona trideset i sedmogodišnjem Vlajčiću izvlači nešto što je radio kad mu je bilo petnaest. Čak ni čuvenom Staljinovom tužitelju Andreju Januarjeviču Višinskom nije na um padalo da Zinovjevu i Kamenjevu među inkriminacije za ono za što ih je optuživao na montiranim političkim procesima upisuje to da su prepisivali u školi. Miljenko Jergović.

Nedjelja (12:00)

'Oni koji su štrajkali prije 100 i 200 godina nisu imali ništa, a mi danas imamo sve'

Beck: Bojkot dućana potez je očajnika, kao što su nekad štrajkovi bili vapaj ugnjetavanih

Supermarketi dobro znaju da moramo jesti, prati zube i veš. Odricanje od gaziranih pića i flaširane vode, koje ionako nije nikad ni trebalo kupovati, ubod je komarca. Štrajk glumaca i scenarista 2023. u Kaliforniji izazvao je gubitak 45.000 radnih mjesta – ljudi su doslovno gladovali, ali nisu se predavali – i dobili su od studija bolje ugovore. Jesmo li spremni štrajkati glađu? Jer kao potrošači doista nemamo što ponuditi osim golog života. Štrajk kirurga u Čakovcu ima izgleda za uspjeh jer su ljudima potrebni i jer si grad ne može priuštiti da ih izgubi; ali jesu li hrvatski kupci toliko bitni stranim trgovačkim lancima da će za njih spustiti cijene ili će robu jednostavno preusmjeriti nekamo drugamo? Mi smo već odavno napustili tim proizvođača i prešli u potrošače – nas ne definira ono što izrađujemo, nego koje brendove kupujemo. Boris Beck za Večernji (a i za Narod)

Subota (18:00)

Spoljašnje sile

Dežulović: Večni sjaj bezbednosnog uma

Tri puta računao je Vulin i tri puta proveravao, i sva tri puta ispalo mu je isto: ako je hrvatski strateški interes i krajnji cilj studentskih zahteva smena demokratski izabrane vlasti u Srbiji, onda ispunjavanje studentskih zahteva, premijerova ostavka i predsednikova smena Vlade znače samo to da Vučević, Brnabić, Vučić i ceo SNS rade za hrvatske obaveštajne službe. Ni sami Hrvati, dok nisu videli na Pinku, pojma nisu imali kako moćnu i sofistikovanu tajnu službu imaju, da su takve mastermajndove imali devedeset prve, danas bi beogradski studenti tražili smenu Andreja Plenkovića. Boris Dežulović za Novosti

Subota (15:00)

Vidovita Zorka muškog pola

Basara: Između dve krize

Dakle – nemam pojma na šta će ovo izaći. Ali ako bih se najeo gljiva ludara i prijavio se na konkurs za izbor za mis sveta 70+ dobio bih sjajnu priliku da održimo bimbo-govoranciju tipa „želim da svi ljudi budu srećni i najoštrije osuđujem pomor delfina u Biskajskom zalivu“. Zamislite me samo u kupaćem kostimu, pod svetlošću reflektora – viđali ste vi i budalastije prizore – i počujte šta bih imao da kažem:
„Volela bih da se politička kriza u Srbiji razreši na sledeći način.

Da vlast (čitaj: Vučić) stisne muda i prihvati prelaznu vladu, koja bi u oročenom periodu utišala medijsko mahnitanje, redefinisala izborni zakon, ažurirala biračke spiskove i na kraju raspisala izbore čiji bi pobednik/ci imao/li potpuni legitimitet.“ Ali znate kako to ide. Dobronamerne poruke koje misice – i to mnogo bolje ribe od mene – izgovaraju sa takmičarskih bina po pravilu završavaju bacanjem u sprdnju. Bar u Srbiji s veoma dobrim razlogom. Svetislav Basara

Subota (13:00)

I u bojkotu neki će morati početi od sebe

Andrassy: Na dan bojkota, kafići su bili puni kao i na ostale dane – isti oni u kojima su nam kave preskupe, ali ih pijemo

Dva dana prije bojkota, u jednoj drogeriji su ispražnjene police na kojima je stajao novi, viralni korejski puder – došao je niti 24 sata ranije, a rasprodao se praktički odmah, po cijeni koja ne parira drogerijskim cijenama. Mjesec dana prije bojkota, na adventu se stajalo u redovima za preskupe Dubai fritule. Poštanski uredi su vječno krcati paketima, a osoblje na šalteru sjedi zabarikadirano kutijama koje ne prestaju stizat. Kakve to veze ima s ičim? Ima jer Hrvatska počiva na slanju dvosmislenih signala – jedan je da je sve preskupo i da se nešto treba promijenit, a drugi da nam ipak treba sve, što u konačnici šalje poruku da ćemo uvijek pronać način da kupimo stvari koje nam možda ne trebaju, makar se morali i zadužit.

Zbog ovog “ima se, može se” stava, između ostalog, HNB od 1. travnja uvodi makrobonitetne mjere kojima ograničuje kriterije kreditiranja potrošača – mjere su makroprudencijalnog karaktera jer se ljudi sve više nenamjenski zadužuju, dugovi se sve teže naplaćuju, a nada je da će djelovanje biti antiinflatorno, odnosno smanjit količinu novca u opticaju. I nije stvar u jednom puderu, jednoj kavi, jednim Dubai fritulama i povremenom potrebom da se počastimo paketom koji će nas dočekat u Pošti – stvar je u financijskoj pismenosti i kratkovidnosti kad je u pitanju ponašanje potrošača. Andrea Andrassy za Miss7

Petak (20:00)

Crni iznutra

Ivančić: Od Save do Auschwitza

Zašto Andrej Plenković i Ognjen Kraus idu zajedno na komemoraciju u Auschwitzu, a ne i na komemoraciju u Jasenovcu? Odnosno: Kakvu “važnu poruku” Plenković šalje kada već pet godina ignorira Krausovu inicijativu da se zakonom zabrani upotreba fašističkog pozdrava “Za dom spremni”, izumljenog u doba NDH, države koja je otvarala koncentracione logore?

Odnosno: Da li je ta “poruka” suprotna od one kakvu odašilje iz Auschwitza zbog toga što je namijenjena drugim “partnerima”? Recimo – pripadnicima desnijega krila partije kojom rukovodi, ili članovima proustaškoga Domovinskog pokreta s kojima je sklopio koaliciju i sastavio vladu? . Andrej Plenković samo vrti, glanca i usavršava staru hadezeovsku matricu koja se svodi na proizvodnju antifašističkog ugođaja za njegovanje fašistoidnih praksi. Podjednako je važno i da Kraus putuje u Auschwitz i da figa putuje u džep, “kako bismo svi zajedno gradili odgovornije društvo”. Viktor Ivančić za Novosti

Petak (17:00)

Melania i bucanj – dva bića u pogrešnom akvariju

Beck: Sve što nam treba je drago ljudsko lice

Sve je bilo bizarno na Trumpovoj inauguraciji. A ja sam jedan od onih koje je fascinirala njegova supruga Melania: kako ostati nevidljiv uz najmoćnijeg čovjeka na svijetu. Genijalna ideja da se nabije šešir na oči, kako joj se ne bi srele ni s čijim pogledom, neobično je uspjela. Piše to Boris Beck za Večernji list. Bilo mi ju je žao. Kao i svakoga tko je izložen neželjenim pogledima mnoštva. No, ne možemo reći da nije imala izbor. Za razliku od velikog bucnja u znamenitom akvariju Kaikyokan.

Ja vam se, eto, katkad osjećam kao taj bucanj, zatvoren u svojem internetskom mjehuru groznih vijesti, narcisoidnih tipova i katastrofa. Nakon što sam se predozirao vijestima o Trumpu, Dabri, Izraelu… otišao sam u susjedstvo, među drage ljude uz tursku kavu, mandarine i beznačajno čavrljanje. I njima je bilo drago da sam prekinuo rad i došao. Da, svi smo poput riba u mračnom i tihom tanku. I sve što nam treba je jedno drago ljudsko lice. To nisu lica koja smo vidjeli u Washingtonu. Izobličena lica digitalnih oligarha i republikanskih vođa. Zapravo razumijem Melaniu da ih nije željela vidjeti i da se osjećala kao riba u akvariju. Cijeli tekst na Narodu

Četvrtak (13:00)

Možda nije da se štedi, nego se nema više čime trošiti

Šajatović: Čemu nervoza u Vladi ako je inflacija samo 4,5 posto?

Nervoza premijera Andreja Plenkovića, počevši od privođenja trgovaca na ‘obavijesni razgovor‘, može se objasniti spoznajom da Vlada zapravo nema instrumente kojima može obuzdavati rast cijena. U vremenima dinara, hrvatskog dinara ili kune građani (glasači) imali su osjećaj da se mogu zaštititi. Čim bi dobili plaću, mijenjali bi domaću valutu za njemačku marku ili euro. Danas kad plaće i mirovine stižu u eurima, u što ih promijeniti kao zaštitu od inflacije? Nema više sidra. Osim što više nema sidra u nekoj stranoj valuti, neracionalno je ne trošiti što prije. Zašto bi se građani trebali suzdržavati od potrošnje kad im uz rast cijena euri svaki dan vrijede manje? A k tome su kamate na štednju takve da su štediše u prošloj godini realno osiromašili za najmanje 700 milijuna eura. Čemu onda štedjeti? Miodrag Šajatović za Lider.

28.01. (23:00)

Informiraj, educiraj, zabavi?... Od svega neka ostane samo ovo treće

Dežulović: Novinari crvi

Dvadeset petoro novinara televizije N1, među njima i neka vodeća imena njihova programa, u sklopu “prilagodbe organizacijske strukture” i “reorganizacije poslovanja” dobilo je, eto, otkaze, i osim nekoliko novinarskih supatnika i supatničkih cehovskih udruženja, nitko u Hrvatskoj nije se pretjerano uzbudio. Sve otkako mediji ne objavljuju informacije, već “pružaju informativne sadržaje”, sve dakle otkako su vijesti postale “sadržaj”, a njihovi gledatelji, slušatelji i čitatelji “potrošači”, ti – kako smo ono rekli, da, novinari – nisu samo nepotreban, ulagačima i vlasnicima teško objašnjiv izlazni trošak iz poslovne bilance njihovih medijskih kuća, već i kućnog budžeta njihovih “potrošača”.

Kome u vrlom novom i dinamičnom svijetu uopće trebaju takozvani “novinari” – nešto kao talenti, samo što umjesto “sadržaja” proizvode takozvane “vijesti”, nešto kao sadržaj, samo manje zabavno – kad “ljudi prate streaming servise i društvene mreže”? Ne trebaju nam novinari, trebaju nam talenti, ne trebaju nam novine i televizija, trebaju nam zapravo sadržaji i TikTok izazovi održivog poslovanja. Boris Dežulović za N1