Ivan Grobenski ‘Apocalipstick’ – Božanstvena komedija iz našeg sokaka

Kako prići publici a da joj se ne podilazi

Ivan Grobenski ‘Apocalipstick’ – Božanstvena komedija iz našeg sokaka

Mogu reći da sam shvaćao frustraciju Grobenskog kad je s bendom Moskau nadahnuto krstario novim pejzažima rocka, u ovom vremenu kad se nove ideje u tom žanru moraju tražiti povećalom, što je izazivalo više feedbacka u susjednim državama poput Slovenije i Mađarske nego u Hrvatskoj. Da se i ne govori o tome da je posljednji album progutao vihor pandemijske histerije. „Apocalipstick“ je dokaz da je Grobenski bio svjestan da su mu „Siromahi i Lazari“ otvorili određena vrata. A za razliku od albuma prije njega, odlučio je sam sebi natovariti ekstra težak zadatak na vrat, a to je da se po prvi put posveti radu na pop albumu, i to u svijetu gdje su takvi pop albumi rijetkost. Zoran Stajčić za Ravno do dna.

Ivan Grobenski recenzija albuma Zoran Stajčić

Obzervacija društva iz ugode naslonjača

Ivan Grobenski – Kink: Logičan nasljednik “Apocalipsticka”

“Apocalipstick” je bio mješavina soula i funka na jedan vrlo pitki način za koji smo u takvom formatu mogli očekivati da trešti s mnogih radio stanica (kad bi one obraćale pažnju na izvođače mlađe od 50 godina), a ovaj je logični sljedbenik jer su tu ubačeni elementi ponajprije r&b-ja, te u nešto manjoj mjeri toliko otpjevanog rapa. S obzirom na to da je najavljen kao rap album, očekivao sam da će Groba ubit repanjem, a kad ono, većina pjesama je lijepo otpjevana ili odrecitirana (nešto tipa Baxter Dury) i tek povremeno reperski ‘zagrebe’. Ovo jest najhrabriji album do sad, baš kao što su to svojevremeno bili “Siromahi i lazari” i “Apocalipstick”, te pokazuje da je njegova ‘luda glava’ spremna na sve, samo da se ne dočepa slave jer je već dugo vremena jasno da glazbu ne radi za publiku ili kritiku, već za sebe i svoju zadovoljštinu. Muzika

Ivan Grobenski recenzija albuma

Jedan pošteni videospot

Komentar na potporu za internacionalnu karijeru Mie Dimšić: Što se može učiniti s pišljivih 10.000 eura?

Izvan ‘stručnih’ i ‘strukovnih’ udruženja odnosno, ‘kod publike’, Mia Dimšić je na glasu kao netko čija karijera nikako da se pomakne dalje od redovnih nastupa na nekakvim malim javnim događanjima na kojima su umjesto fanova u prvim redovima predškolska djeca, a njihovi roditelji, umjesto da gledaju i slušaju Miu, gledaju u svoju djecu, pazeći pritom da se ne dogodi nekakva pizdarija. U svemu je, međutim, najmanji problem i Mia Dimšić i HDS i natječaj čiji je cilj “poduprijeti aktivnosti hrvatskih autora s ciljem povećavanja konkurentnosti glazbenih djela i produkcije hrvatskih autora u međunarodnom i globalnom kontekstu”. Svatko, naravno, zadržava pravo misliti kako su se ta ista sredstva možda mogla dodijeliti nekom drugom, kako netko drugi na međunarodnom i globalnom tržištu možda ima veće šanse za uspjeh.

U svemu tome istina je samo da će 10.000 eura jamačno propasti, no ni tu nije problem Mia Dimšić ili HDS i njihov natječaj, nego činjenica da se s 10.000 eura u samom početku ne mogu ostvariti ciljevi natječaja. Drugim riječima, pare će se potrošiti, a neće se napraviti ništa i to je jedino što je ovdje zapravo problematično. Ravno do dna

HDS Ivan Grobenski Mia Dimšić

Slobodno se svirajući malo i zabaviš

Nevidljiva scena – Grobenski: Glazba ne mora uvijek biti prepotentna i širiti opće istine

Grobenski je nakon uspjeha etno albuma „Siromahi i Lazari“, snimio „Apocalipstick“, potpuno drugačiju ploču, funky ritmova i soul ozračja. Čemu takvi skokovi, za kakvim žanrom uopće traga – bila je jedna tema od razgovora u podcastu: mislim da pokušavam prvenstveno sebi biti zanimljiv. Prošli album je za mene bio nov, kao i ovaj, u smislu žanra, pa i u smislu jezika i svega. Konceptualiziram nešto i onda se dogodi da to bude album. Glazba ne mora uvijek biti jako inteligentna, prepotentna, pretenciozna i širiti neke općenite istine i propitivati. Glazba je stvar koju radiš s drugim ljudima i za druge ljude, i u kojoj svi zajedno uživaju na ovaj ili onaj način. I to je sasvim dovoljno. Ravno do dna

glazba Ivan Grobenski podcast

Nemreš pobjeć' od neradne nedjelje

Glup piše, pametan pamti: vodič za kupnju kruha nedjeljom

Gdje bi, molim lijepo, hrvatska obitelj nedjeljom trebala kupiti kruh svoj svagdašnji kojim će nahraniti svoj nukleus, ako ne u pekarnici? Nigdje, osim onih 16 radnih nedjelja u godini koje trgovci imaju po vlastitom izboru. Hrvatski će nukleus, prema tome, u budućnosti nedjeljom jesti svagdašnji kruh star najmanje jedan dan. Međutim, ostaje na snazi da se neradne nedjelje ne primjenjuju na brojne druge prodajne objekte. Sudeći po snalažljivom hrvatskom nukelusu, pekarnice bi uskoro mogle niknuti na svim spomenutim mjestima pa ćemo u nedjelju po kruh morati skoknuti na željeznički ili autobusni kolodvor. Ako je tamo gužva, možemo sjesti na gradski bus do Međunarodne zračne luke Franjo Tuđman gdje možemo kupiti avionsku kartu za Split pa kruh pokušati kupiti u trajektnoj luci. Ivan Grobenski za Glas Podravine.

Ivan Grobenski kolumne kruh

Ništa mi više nije važno, našao sam dobar bend

Ivan Grobenski u Vintageu – sukob interesa

Nije tajna da autor teksta godinama surađuje s ovim glazbenikom koji ujedno i piše za portal, no činjenica je da je album Apocalipstick Grobenskog prošle godine bio među najboljim domaćim albumima prema brojnim listama. Pritom sam nije fan pop izričaja kao ni albumom, ali koncertom je bio oduševljen. Prije svega, okupio je strašan bend. Bio je to odličan koncert, a skoro se nije dogodio. Dva dana prije Groba mi je pod poštenom dozom stresa i panike javio da je i njegov bubnjar podlegao boleštini. Očito nešto hara i nije ugodno. Nevjerojatan je to pothvat u roku jednog dana naći slobodnog bubnjara i u sedam sati probe izvježbati ga toliko da bude sposoban izvesti cijeli album uživo sljedeće večeri. Ipak, zamjenski se bubnjar pokazao fenomenalnim izborom i uspio je ne samo odsvirati nastup, već i nekoliko puta doista zabljesnuti. To je bila prva velika i važna pobjeda sinoćnje večeri. Ravno do dna

Ivan Grobenski koncerti

Stvar je, slažemo se, škakljiva

Grobenski: Snjeguljica i sedam

Na političku korektnost danas nije imun nitko, pa je i Disney u ideji da adaptira poznatu bajku braće Grimm o ‘Snjeguljici i sedam patuljaka’, a nakon kritika glumca Petera Dinklagea iz popularnog serijala ‘Igre prijestolja’, iz Snjeguljice i sedam patuljaka izbacio sedam patuljaka. Peter Dinklage, usput, osoba je niskog rasta i učinilo mu se ‘zastarjelim’ i ‘politički nekorektnim’ u priču o patuljcima uključiti upravo osobe niskog rasta. I tu treba reći nekoliko stvari. Prvo, riječ je o bajci, a bajka je literarna forma koja pripada žanru folklora što pak znači da je ispunjena magičnim pojavama i mitskim stvorenjima. Treba uzeti u obzir da patuljci u bajkama nisu osobe niskog rasta, nego mitska literarna stvorenja koja nazivamo patuljci, a koji su niskog rasta i ne bi ih trebalo povezivati sa stvarnim osobama i pojavama. Problem je onda valjda u tome što bi glumci niskog rasta u ulogama mitoloških bića patuljaka ponovno izjednačili jedno i drugo, a što bi imalo nazadan efekt na osobe niskog rasta koji se godinama trude i zalažu za to da ih se tako ne zove. Glup piše, a pametan pamti…

Ivan Grobenski kolumne Politička korektnost Snjeguljica

Čovjek jednostavno radi što voli i ne pravi famu oko toga

Kenny Beats ‘Louie’ – kratke, ali sadržajne vinjete

Ima tih nekih ljudi kojima sve polazi za rukom, iako ni oni sami ne znaju zašto i to nimalo ne kriju. Jedan od tih ljudi je i hip-hop producent Kenny Beats koji je producirao sve od FKA Twigs, Vincea Staplesa i JPEGMafije pa do Eda Sheerana, Gucci Mane i Idles. Ako tome dodamo i da je viralna zvijezda zbog svog YouTube serijala ‘The Cave’ u kojem na keca izmisli neki beat, a onda face poput Billie Eilish moraju repati freestyle, ne čudi da mu je pošlo za rukom snimiti i odličan debitantski album, iako je rekao da nikada neće snimiti album jer ‘nema što za reći’. Ono što smo dobili kratak je, ali sladak album kratkih, ali sadržajnih vinjeta koje rijetko premašuju trajanje od dvije minute. Ravno do dna

album glazba Ivan Grobenski recenzija albuma

Malo rujanskog osvježenja

‘Thee Sacred Souls’ – ugodan predah od svakodnevice

Bend koji je prve singlove izbacio još 2020. godine, prije nekoliko je dana objavio i istoimeni debitantski album, kolekciju od 12 ljubavnih pjesama naslonjenih na zvuk soul velikana poput Sama Cookea, Otisa Reddinga, Marvina Gayea, Al Greena i ostalih naširoko poznatih evergreena soul žanra. Iako je, osim datuma objavljivanja, odmah jasno da se radi o novom izvođaču, svi drugi sastojci su tu. Riječ je, dakle, o albumu koji ne pomiče nikakve granice, ne trudi se biti glazbeno izazovan i redefinirati žanr, nije krcat hitovima, no nudi ono što nam je u današnje vrijeme prijeko potrebno, a što je vjerojatno i razlog zašto je soul doživio svoj povratak – ugodan predah od svakodnevice. Ivan Grobenski za Ravno do dna.

glazba Ivan Grobenski recenzija albuma soul

Nije tipičan blues

Fantastic Negrito ‘White Jesus Black Problems’ – fantastično eklektično

Fantastic Negrito pažnju je privukao još 2015. godine kada se pojavio, a onda i pobijedio na NPR-ovom Tiny Desk natjecanju. Godinu kasnije izbacuje svoj treći studijski album “The Last Days of Oakland” i osvaja nagradu Grammy za najbolji album suvremene blues glazbe. Vjerojatno je mogao nastaviti snimati jedne te iste albume i nizati nagrade u jednoj te istoj kategoriji, ali na sreću nije, nego se odvažio na korak koji se za mnoge može pokazati kao odviše sklizak, a to je miješanje cijelog niza žanrova i utjecaja u kohezivan i pristupačan pop album. Ostatak albuma je pak prožet tipičnim suvremenim bluesom koji je Negritu u prošlosti donosio nagrade, a koji na ovom albumu funkcionira kao dobrodošlo ljepilo koje eklektičnost raznolikog materijala povezuje u smislenu i pitku cjelinu i svako toliko pruža potreban predah od intenzivnijeg dijela materijala. Ravno do dna

blues glazba Ivan Grobenski recenzija albuma

Jer svirati se mora

Grobenski: U Ćemeraša se ulažu silne pare i trud, iako ne može konkurirati nikome iz cijele naše ‘alternative’

Iako je report koncerta Vinka Ćemeraša autora Ivana Grobenskog na Ravno do dna pretenciozno napisan, ima par zanimljivih poanti: Da, dobro, pjesme mu se vrte na radiju, no kad je uopće ako ikad ili barem u zadnjih 20 godina nečija prisutnost na radijima u Hrvatskoj bila potvrda nečije kvalitete? Istodobno, u Vinka Ćemeraša i njegov bend ulažu se silne pare i trud, mada on ni kreativno, ni svirački, ni idejno ni na bilo koji drugi način ne može niti u najluđim snovima konkurirati cijelom moru naših domaćih tzv. alternativnih izvođača, pa je jedino pitanje koje si čovjek može postaviti, zašto onda takvom nečem dati medijski prostor? Mogli bi početi biti realni, ne shvaćajući realnost kao kakav napad ili zlonamjernu lošu kritiku, nego kao reality check i motivaciju onima koji rade odlično da rade još bolje, a onima koji rade loše ili ne rade ništa da se trgnu ili da odjebu.

Ivan Grobenski Vinko Ćemeraš

P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Kako prići publici a da joj se ne podilazi