Strašno ubojstvo dogodilo se 11. lipnja 1981. godine Parizu. 32-godišnji Japanac Issei Sagawa upucao je svoju kolegicu sa Sorbonne Renée Hartevelt i zatim dva dana komadao i jeo njeno meso. Uhvaćen je kada je ostatke tijela pokušao u kovčezima baciti u jezero.
Sagawa je priznao da je planirao ubojstvo, te da je žrtvu odabrao zbog vitalnosti i ljepote, odlika koje, po vlastitom mišljenju, on ne posjeduje. S vremenom je razvio privlačnost prema Renée, a kako je nije mogao imati – ona ga je navodno nekoliko puta odbila, odlučio je njeno tijelo uzeti na drugi način, kroz konzumaciju mesa postati jedno s njom, kako je kasnije objasnio.
Njegov bogati otac osigurao mu je odvjetnika, pa je Sagawa, nakon dvije godine provedene u zatvoru, proglašen ludim i nesposobnim za suđenje, a francuski je sudac tražio da ostatak života provede u instituciji. Deportiran je u Japan gdje je njegov čin proglašen seksualnom perverzijom, a on potpuno zdravim. Kako je francuski sud zapečatio dokumente o zločinu i nije ih proslijedio japanskom pravosuđu nije bilo temelja za njegovo zadržavanje, te je Sagawa 1986. godine pušten na slobodu.
U međuvremenu je postao slavan, a kako iz očitih razloga nije mogao pronaći posao, počeo je koristiti interes javnosti. Tako je kao počasni gost pozivan da drži predavanja, pojavljivao se u filmovima (čak i nekoliko pornića), pisao je knjige, između ostalog i horor mangu u kojoj je kroz degutantne crteže opisao ono što je učinio s Renée. Također je kao kanibal i gurman jedno vrijeme ocjenjivao hranu u restoranima.
O njegovom je životu snimljeno nekoliko filmova, a posljednji je francuski dokumentarac Caniba, prikazan na Human Rights film festivalu, koji Sagawu prikazuje kao onemoćalog starca o kojem skrbi mlađi brat.
Ono što vidimo su dugi, krupni kadrovi lica Isseija Sagawe, ispražnjeni osjećaja i hladni kao i njegov izraz. Na nagovor brata Juna govori o zločinu, nekad se čini vrlo lucidan i mudar, nekad potpuno izgubljen. Kaže kako je porive htio pretvoriti u nježnost, no to nije uspio, te objašnjava kako su kanibalizam i seksualna želja povezani, da je isto željeti lizati usne ljubavnika i željeti ga pojesti.
Dok govori stalno nešto jede, a zbog žvakanja i mljackanja nemoguće je zaboraviti tko je on i gledati ga samo kao bolesnog starca. Boji se smrti, ali istovremeno kaže kako je bio razočaran što nije umro, te kako bi volio da ga je Renée pojela. No odmah nakon toga kaže da želi živjeti.
Mnogo je zanimljivih tema u ovoj priči, primjerice neobičan odnos koji Issei ima s Junom, a koji također ima vlastite fetiše, kao da se na neki način natječe s bratom iako ga ne može nadmašiti. Također bi zanimljivo bilo doznati nešto o djetinjstvu i odgoju braće Sagawa, te kakve su odnose imali s okolinom, no film se time ne bavi. Fokus je stavljen na efekt koji budi pogled na Isseijevo lice, tihu prijetnju koja vreba iza tupog pogleda.
Na kraju ništa više nije jasno, sam film djeluje poput neke bolesne fantazije, a dojam nestvarnosti pojačava i pjesma s kojom završava – The Stranglers: La Folie.
