In memoriam - papa Franjo (1936. – 2025.): Dobri papa - Monitor.hr
Danas (07:00)

Samo da mu i nasljednik nastavi njegovim stopama

In memoriam – papa Franjo (1936. – 2025.): Dobri papa

Njegova skromnost bila je u suprotnosti sa stilom njegovog izravnog prethodnika, odbacio je raskošne simbole papinske moći i činilo se da se doista trudi izmijeniti tvrdu politiku Crkve dajući izjave koje su naoko signalizirale toleranciju prema homoseksualcima, želju za kažnjavanjem seksualnih zlostavljača u redovima svećenstva, pa i prihvaćanje političara koji se ne suprotstavljaju abortusu. Ovi hvalevrijedni stavovi donijeli su mu simpatije i izvan krugova vjernika, no u redovima crkve mnogi su mu se protivili.

Bergoglio možda na koncu neće zadovoljiti ni jedne ni druge, budući da će ga konzervativci otvoreno prezirati zbog liberalnih stajališta, dok će mu ovi sa suprotnog spektra zamjerati da nije otišao dovoljno daleko u svojim nastojanjima da ostvari bitne promjene. Volio je sport, ali i glazbu – znalo ga se vidjeti navečer kako iz trgovine izlazi s novim vinilom. No, posebno je zanimljivo da je i sam snimio glazbeni album “Wake Up!” koji je kombinirao himnični pop rock s puhačima i električnim gitarama s papinim govorima i gospelom. Franjin pontifikat treba gledati kao najprogresivniji, a stoga ujedno i najpozitivniji u suvremeno doba. Ravno do dna


Slične vijesti

Četvrtak (12:00)

In memoriam

Basara: Odlazak princa vatre iz „Galerije“ (Filipu Davidu)

Zvuči kao priča iz Trećeg oka, ali ovo je ispričao čovek kome treba verovati: u ponedeljak ujutru u kafiću „Galerija“ u istom trenutku je pregorelo 13 sijalica. Nedugo potom stigla je vest da je umro Filip David. Veoma je retko – gotovo je na nivou statističke greške – da tihi, dobronamerni, nenasilni i razložni ljudi istovremeno budu nepokolebivi i odlučni, a Filip je bio upravo takav. Bio je takav i u situacijama kada ga je nepokolebivost i egzistencijalno ugrožavala, kao, na primer, kad ga je ondašnji Bujke, Vučela, otpustio sa RTS (ili kako se već Septička jama tada zvala) zbog antimiloševićevskih i antiratnih stavova. Nijednog trenutka nije bio gnevan na Vučelu. Vučela je pak – saznalo se to naknadno – posle dvadeset i kusur godina negde rekao da je pogrešio što je otpustio Filipa. Cinik, kakav sam, znao sam da kažem Fići: „Postupi kao dramski lik tvog kolege iz Dramske redakcije – koji, otkako je primljen u SANU, okreće glavu kad prođeš pored njega – idi kod Vučele, izvini mu se što te je otpustio.“ Niko do Fićinih prijatelja – uključujući moju neznatnost – nije hteo da da izjavu za RTS povodom njegove smrti. Ali da je bio u mogućnosti – za tačnost neproverljive informacije garantujem – Filip bi je dao. Nagađam da bi (otprilike) rekao sledeće: „Da, umro sam, ali to se pre ili kasnije svima dogodi, nije to neka vest, ima toliko važnijih stvari…“ U stvari sam hteo da kažem da je Filip bio jedan od one trideset šestorice pravednika na kojima, prema jevrejskom predanju, počiva svet, kome je pao u deo najteži posao, da unosi malo smisla u sveopšti ovdašnji besmisao. Oprostio se tako lijepo Svetislav Basara od Filipa Davida.

08.03. (18:00)

Čovjek na strani običnih ljudi

In memoriam Radovan Dobronić – bio je utemeljenje pravosuđa koje nije pokleknulo niti pred moći niti pred novcem

Na N1 se prisjećaju nekih detalja i razgovora s Dobronićeem, još i prije nego što je postao Vrhovni sudac. Mnogi su ga njegove kolege opisivali kao “čudaka čija će bezumna presuda za franak pasti na višim instancama”. Inzistirao je da pročitam presudu od 80 plus stranica, da mu se poslije javim da bi on ocijenio jesam li se dobro pripremila. Nikad teže nisam došla do nekog intervjua i nikad se oko nijednoga nisam toliko trudila. Odjek među ljudima kojima su krediti u CHF-u doslovno uništili živote bio je nevjerojatan, njima je bio i namijenjen ali…javljali su se i brojni drugi, koji nisu imali veze sa švicarcima, koji su u tom čovjeku vidjeli ono što bi sudac treba biti – temeljit, odgovoran, potkovan i nepokolebljiv. Prisjetili ga se i na Indexu: Bio je protiv ustaškog pozdrava, cenzure Latinice, nije bio podložan pritiscima

28.02. (08:00)

Odlazak još jedne legende

In memoriam – Gene Hackman: Čovjek kojeg su brojale ovce

Karijera Eugenea Allena Hackmana sa više od stotinu filmskih uloga, ovjenčana dvama Oscarima i još trima nominacijama za istu nagradu, može se bez mnogo razmišljanja proglasiti jednom od najvećih u Hollywoodu u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Atipičnog izgleda za filmsku zvijezdu, glumio je često grube, ali slojevite likove i pripadnicima više generacija bio jednom od omiljenih pojava na velikome platnu.

Obilježio je zlatno novoholivudsko doba filma, kao i dekade koje su uslijedile, te je postao simbolom glumačke klase kakva se rijetko rađa. Jedna od kasnijih uloga bila mu je u trileru Davida Mammeta “The Heist” u kojemu je Delroy Lindo lika kojeg je Hackman glumio ovako opisao: ”my motherfucker’s so cool, when he goes to sleep, sheep count him.” Koliko je još glumaca ostalo danas koje bi se moglo opisati tim riječima, a da to ne zvuči pretjerano? Gene je takav doista i bio. Ravno do dna

24.08.2024. (09:00)

In memoriam

Fred Matić otkrivao što je sve proživio u ratu, a govorio je kako treba otkriti i kazniti zločince, ali ne i živjeti u prošlosti

Evo kako je Fred Matić o tim strašnim danima prije nekoliko godina govorio za HRT-ov Puls. Logora bi se, govorio je tad, sjetio u svakodnevnim situacijama, primjerice u banci ili pošti, kada se nađe ispred šaltera, s nekim tête-à-tête. Podsjećalo bi ga to na ispitivanja u logorima, izazivalo nelagodu. Volim reći da sam dobio batina za deset normalnih života. Međutim, kad sam vidio neke svoje prijatelje kojima su polomljena rebra, vilice, izbijeni zubi, koji su dolazili u velikim modricama, vraćali se u te naše štale ili ćelije u kojima smo bili, pomalo mi je i neugodno pričati o tome da sam dobio batina. Ali dobio sam, za deset normalnih života… tportal, Milanović: Fred Matić je bio ništa lažno. Pamtit ću ga, bio je prijateljčina (Večernji), on je sam govorio i ovo: Preživio sam i srpske logore, ali da hodam iza Skeje… Da, Vukovar je ukraden od branitelja… (Index)

11.05.2024. (16:00)

Posljednje zbogom

In memoriam: Steve Albini (1962.-2024.): Buka je utihnula

Albini je, baš poput mnogih suvremenika, svoje mjesto u glazbi odlučio pronaći inspiriran punkom i post-punkom, počevši od Stoogesa, Ramonesa i Televisiona preko frikova iz Pere Ubu pa sve do Gang Of Four čijeg je gitarista Andyja Gilla nerijetko navodio kao utjecaj. Steveu nije bilo važno jesu li u njegovom Electric Audio studiju neki nadobudni klinci ili u tom trenutku najveći bend na svijetu. S Nirvanom je tako prema legendi pristao surađivati iz sažaljenja, i to nakon što ih je častio epitetima poput „R.E.M. s fuzzboxom“. Većina producenata tu bi suradnju zakucala na vrh svoga CV-ja, ali on posljednjim studijskim izdanjem grupe Kurta Cobaina nije bio zadovoljan, ističući „kako ne zvuči kao ploča koju smo napravili“, prvenstveno jer su protiv njegove volje vokali podignuti u završnom miksu. Bendove nikad nije tražio postotak od prodaje, a nije volio ni da ga se potpisuje, posebno ne u ulozi producenta. Smatrao je, naime, da ako im se prepusti glavna uloga u studiju u većini slučajeva unište album, forsirajući vlastitu viziju umjesto one samih muzičara. Vedran Harča za Ravno do dna.

30.04.2024. (21:00)

Još jedna filmska životna priča

In memoriam: Velibor Džarovski Džaro (1948. – 2024.) – da o njemu rade biopic, bio bi to jedan od najjačih filmova s ovih prostora

U hrpetini in memoriama objavljenih nakon smrti legendarnog Velibora Džarovskog (1948.- 2024.) najviše se pisalo o beskrupuloznom nogometnom mafijanju i neutaživoj kockarskoj strasti, dok su puno manje istaknute ili čak zanemarene njegove goleme zasluge u usponu domaće zabavne i pop rock muzike 1970-ih i 1980-ih. U polustoljetnoj karijeri odradio je preko 5.000 koncerata, 18 velikih jugoslavenskih dvoranskih turneja i 14 ljetnih jadranskih turneja. Najviše za Zdravka Čolića, a radio ih je i za Indexe, Riblju Čorbu, Miu Kovača, Leb i sol Olivera, Arsena…  Održavao je poslovne kontakte po cijeloj Jugoslaviji, pa je tako za sve koncerte u Kragujevcu nepogrešivo gađao datume kad najveća firma Crvena zastava isplaćuje svoje radnike. Međutim, na vrhuncu estradne karijere ustanovio je da se daleko veća lova vrti u nogometu i tu se njegova uloga polako mijenja, poslovi postaju mutniji, a prijatelji čudniji. Ravno do dna

26.12.2021. (15:00)

Borac do kraja

Kako je sin učitelja rušio apartheid i razotkrivao najstrašnije istine o crncima i bijelcima

Smrt Desmonda Tutua nagnala je mnoge na pisanje nekrologa, no prilika je to i za obrazovanje onih koji se s njegovim radom nisu susreli o ostavštini kojom je zadužio svijet. Dobitnik je Nobelove nagrade za mir te je bio jedna od vodećih figura u borbi protiv apartheida u JAR-u. Nije se isticao samo po tome, nego je svoj aktivizam širio i na prava LGBTQ+ osoba, asistiranu smrt te izraelsku okupaciju palestinskih teritorija. Iako je bio blizak suradnik Nelsona Mandele u borbi za demokraciju, nije posustao ni u kritikama nove vlasti te se borio protiv korupcije sve do svoje smrti u 90. godini. Jutarnji list

30.11.2021. (09:00)

Dobri duh ekonomije

Šonje: In memoriam – profesor Ivo Bićanić, totalno drukčiji od drugih

Kolumnist se ovotjednom kolumnom oprašta od dragog profesora riječima: Ivo je prije svega bio profesor – profesor koji je bio totalno drukčiji utoliko što je nepogrešivom pedagoškom metodom i ljudskom intuicijom prepoznavao potencijale među svojim studentima. Posvećivao im se nesebično, poklanjajući im svoje vrijeme, energiju, iskustvo, literaturu, i gajeći pri tome onaj dobri engleski običaj istovremene ljudske bliskosti i profesionalne distance, svojevrsne intrige tako dalekog, a tako bliskog učiteljskog autoriteta… Ivo nažalost više neće kvariti mladež. No, zato smo tu mi: njegovi studenti, suradnici, generacijski razlomljeni, ali zaraženi virusom kritičkog mišljenja i mandatom da ustrajno nastavimo “kvariti” društvo i čuvati sjećanje na lik i djelo našeg Profesora. Neka mu je laka zemlja. Piše Velimir Šonje za Ekonomski lab

10.05.2021. (14:00)

Pozdrav ko pripovjetka

Jergović o Bogdanu Žižiću: Neobično dostojanstven čovjek

Lijepu posvetu je napisao Miljenko Jergović nedavno preminulom Bogdanu Žižiću, o čijoj smrti je vijest u mainsteam medijima kasnila nevjerojatno dugo (umro je 29. travnja). Lice čovjekovo kao dnevnik svih prethodnih događaja. Pritom, bio je vrlo glumstven, a da nije bio glumac. Životna povijest svakoga pravog filmskog redatelja ustvari je povijest odbijanja. Velika antologija nesnimljenih filmova. Samo sretnim se slučajem ponešto snimi. Tek sam s tim svojim kratkim i nesretnim kratkim gostovanjem u hrvatskom filmu shvatio koliko mi je dobro biti pisac… Mnogo mislim o ljudima, ali ne umijem razgovarati. Ili ne želim razgovarati. Lakše mi je sve to napisati. I lakše mi je kada ih u svojoj priči mogu sahranjivati, a zatim oživljavati. I onda su živi kao da nikada nisu bili mrtvi. Samo da stresu zemlju s rukava…