'Ja nisam pesnik slomljenog srca, mirisnih polja i cvetnog maja, ja sam pesnik što voli da prca, meni inspiracija dolazi iz jaja'
In memoriam Bora Đorđević: U životu je radio što je htio. Probali su mu zabraniti, uglavnom nisu uspijevali. Ostalo je da se napije i da pjeva na vlastitoj sahrani
Naviknuti smo da od pokojnika pamtimo samo najbolje, no kod Đorđevića to neće biti moguće, zato što su njegovi najgori momenti i dalje škola za nove generacije na temu što se nigdje, nikako i nikada ne bi trebalo raditi. Njegov pjesnički senzibilitet je bio grub, komunikacija birtaška i politički nekorektna, no dok je Đorđević uspijevao balansirati solidarizirajući se s ljudima iz ranjivih skupina, pjesme su disale punim plućima i davale poseban i potreban kut gledanja na razne životne situacije “narodima i narodnostima” tadašnje Jugoslavije. Kad je počeo nastupati s pozicije moći koji provocira ranjive, pjesme su mu gubile na snazi i iz zaštitnika slabijih bi postajao siledžija.
Zarada je devedesetih kapala, vremena su bila krizna, trebalo je platiti račune i Đorđević nije bio jedini intelektualac koji je svoju etiku zamijenio ekonomijom, ali je to učinio na najlakši, najnaivniji i najmaligniji način. Koliko je Đorđevićev kompas otklizao, najbolje govori činjenica da je krajem osamdesetih snimao i nastupao sa Zoranom Predinom i Arsenom Dedićem, da bi se samo par godina poslije toga valjao kraj grmlja s Bajom Malim Knindžom.
Đorđević je nakon nacional-šovinizma u 21. stoljeću našao nove “žrtve” – seksualne manjine, koje je podbadao taman na dozvoljenoj granici izražavanja. Na verbalnoj razini nikad nije bilo rečeno ništa sporno, no na neverbalnoj se doimalo da se Bora sprda na već viđenom i poznatom nivou kafanskog intelektualca. Ravno do dna
