Hrvatska od Srbije traži 148 milijuna dolara iz vremena Jugoslavije, ali Beograd je novce potrošio

Dajte nam recept za leskovački voz i kvit smo!

Hrvatska od Srbije traži 148 milijuna dolara iz vremena Jugoslavije, ali Beograd je novce potrošio

U trenutku raspada SFRJ na deviznim računima u mješovitim bankama u inozemstvu nalazilo se 645,55 milijuna američkih dolara. Od toga je Hrvatskoj trebalo pripasti 23 posto, odnosno 148,5 milijuna dolara. No, Srbija je većino tog novca potrošila – ostalo je samo 56 milijuna dolara – a Hrvatska ima dokaze da se zajednički novac 90-ih koristio za plaćanje inodugova srbijanskih tvrtki. Hrvatska će sad tražiti kompenzaciju, piše Večernji.

Jugoslavija Srbija

Iz političke povijesti

Hrvoje Klasić i Dejan Jović u Kontrapovijesti: Raspad Jugoslavije postao je neizbježan nakon tri povezana momenta

Hrvoje Klasić u 19. Kontrapovijesti razgovara s profesorom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Dejanom Jovićem o procesu odumiranja socijalističke Jugoslavije. Jović bi počeo od Titove smrti, otkada kreće i postepena liberalizacija društva. Tu su i sve više rastuća nacionalna pitanja među jugoslavenskim narodima. Još je za vrijeme Titova života bilo kritike na Ustav. Tih je godina eskalirala i ekonomska kriza. Iako nominalno socijalističkog sistema, gdje razlika u društvu ne bi trebalo biti, vladale su društvene nejednakosti koje su dovele do konflikata. S druge strane zapadne republike Jugoslavije poput Slovenije nisu željele izdvajati sredstva za razvoj manje razvijenih regija na istoku federacije, iako Jović smatra kako bi od toga imale koristi.

Za raspad su možda najpresudniji bili tada rastući nacionalistički narativi koji su se proširili po cijeloj federaciji, iako je bilo i pozitivnijih priča. Specifičnost Jugoslavije u odnosu na druge slične države je autonomija samih država sastavnica, zbog čega je ideja jugoslavenstva – jedinstvenog naroda, tim problematičnija. Tu su bile i Miloševićeve pretenzije da “smanji” Jugoslaviju gdje bi jedan od naroda bio zastupljen oko 50 posto, odnosno, bio u većini. Očuvanje Jugoslavije je postalo beznadno kad je predsjedništvo SFRJ povuklo vojsku JNA iz Slovenije 1991., drugi su događaji u Vukovaru i Dubrovniku koji se smatraju službenim početkom rata, a treći je međunarodno priznanje Hrvatske 15. 1. 1992.

Dejan Jović Hrvoje Klasić Jugoslavija Kontrapovijest povijest

To je nama naša borba dala

Standard u Jugoslaviji i nije bio toliko bolji nego što je danas

Često objašnjenje za dobra stara vremena je loše pamćenje, a čini se da se to pokazalo i u slučaju istraživanja objavljenog na web stranici Središnje banke BiH. Naime, istraživanje je rađeno o sveprisutnoj percepciji Bosanaca i Hercegovaca da je život u Jugoslaviji bio bolji nego što je danas. Međutim, ako se vodimo empirijskim podacima koja su predstavljena u istraživanju, postaje očigledno da “dobra, stara vremena” ipak nisu bila toliko dobra. Današnjim radnicima s prosječnom plaćom treba otprilike isto vrijeme ili čak nešto manje, nego 1990. godine da priušte osnovne prehrambene artikle poput kruha, brašna, mlijeka, jaja i maslaca. Isto se odnosi i na troškove električne energije. Međutim, neki proizvodi, poput jestivog ulja, kave, špinata, drva za ogrjev i ugljena, sada zahtijevaju znatno manje utrošenog radnog vremena. N1

Jugoslavija plaće rad standard

Što čovjekova ruka može napraviti, to nijedan stroj ne može

Ljudi uopće ne shvaćaju kako je prije bilo. Živjelo se lijepo, nije ti falilo ništa

Umirovljeni vatrogasac Marin Matošević iz Slavonije ima 68 godina i iako je već 16 godina u mirovini i dalje život posvećuje vatrogastvu čiji je član 55 godina: “Ljudi su prije više radili i to puno više rukama nego danas. Bili su zadovoljniji i složni. Nikad nije bio problem da netko nekome pomogne, a danas se sve to gleda kroz novac. Politika je mlade odvukla na krivu stranu. Mi smo prije imali više zanimacija kao mladi, imali smo omladinske radne akcije, izlazilo se van, bili smo od neke koristi za državu i društvo, a danas mladi samo sjede po kafićima. Ljudi uopće ne shvaćaju što je prije bilo i kako je bilo. Gledaju na bivšu Jugoslaviju kao negativno vrijeme, a živjelo se lijepo, nije ti falilo ništa. I svaka osoba koja se dokazala svojim radom, bila je cijenjena. Nije bilo važno je li ta osoba u politici ili nije, a danas se samo gleda je li iz vodeće stranke ili nije… Danas kažu: ‘Ima strojeva, to će ti strojevi napraviti’. Što čovjekova ruka može napraviti, to nijedan stroj ne može! Pustite strojeve, njih trebaš platiti, oni su itekako skupi. Ono naše je bilo veće zadovoljstvo.” Net

Hrvatska Jugoslavija radne akcije vatrogasci

Žena sa sto imena

Nela Eržišnik govorila je naglas ono što je narod mislio. Voljeli su je i Tito i Tuđman

Jutarnji list - Smrt začetnice naše stand-up komedije

Humorom se za raznih režima nerijetko smije reći i ono što se u ozbiljnijem narativu ne bi toleriralo. Svojevrsna začetnica stand-up komedije na ovim prostorima, Nela Eržišnik, desetljećima je bila velika zvijezda od Makedonije do Slovenije. Nasmijavala je obične ljude, ali njezine šale voljeli su i Tito i Tuđman. Eržišnik je utjelovljavala Maricu Hrdalo, Zagorku punu pučke mudrosti, spremačicu s pregačom, glave ogrnute rupcem, s neizostavnom metlom u ruci. Bila je i lička Baba Ikača. Njezina Marica i Ikača govorile su naglas ono što je narod mislio, a što običan svijet nije smio reći. Premda se s Titom politički nije slagala, i makar je on znao ponešto o njezinoj obitelji i njihovoj političkoj prošlosti, simpatizirao ju je, na neki način i štitio, a Eržišnik je o njemu imala dobro mišljenje: “Bio je inteligentan i duhovit čovjek. Možda i zvijer u ljudskoj spodobi, ali o tome neka drugi govore. Dobivala sam velike honorare, i to me spašavalo od mnogih progona. Jednom me pitao gdje sam bila za vrijeme rata. A ja sam mu rekla: ‘S druge strane!‘ Smijao se.” Jutarnji

Hrvatska Jugoslavija Nela Eržišnik stand up komedija

Dvadeset značajnih filmova kao uvod u ex-yu kinematografiju

filmovi Jugoslavija

I ja se to pitam

Da li je jugoslavenska zastava zabranjena u Hrvatskoj?

Novosti su pitale odvjetnice Vesnu Alaburić i Linu Budak i advokata Čedu Prodanovića hoće li sud prihvatiti optužnicu.

Vesna Alaburić: Smatram da izvješavanje jugoslavenske zastave na vlastitoj kući ne može biti prekršaj protiv javnog reda i mira vrijeđanjem ili omalovažavanjem moralnih osjećaja građana. Radi se o simboličnom govoru u privatnom prostoru, dakle ne na javnom mjestu, koji je zaštićen kao pravo na slobodu izražavanja. Čak i ako se time izrazila ljubav, nostalgija ili sjećanje na bivšu državu i ako se to nekome ne sviđa, ne radi se o protupravnom ponašanju koje treba penalizirati.
Lina Budak: Pretpostavlja da policija građanina goni po članku 26. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kojim je predviđeno da će se onaj tko istakne zastave strane države bez općeg poziva društveno-političke organizacije ili bez odobrenja organa uprave nadležnog za unutrašnje poslove kazniti prekršajem novčane kazne u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 nekadašnjih njemačkih maraka. ali se o starom jugoslavenskom zakonu donesenom još 1977. godine kada se u strahu od vanjskog neprijatelja strepilo od isticanja stranih zastava. To je prastari zakon iz vremena verbalnog delikta kojim su se ljudi željeli disciplinirati. Iako ga je odavno pregazilo vrijeme, on na žalost još uvijek nije promijenjen.
Čedo Prodanović: Nije jasno po kojoj zakonskoj odredbi policija namjerava kazniti 47-godišnjaka, s obzirom da se – koliko je poznato – jugoslavenska zastava ne nalazi na indeksu zabranjenih znamenja. S druge strane, u Hrvatskoj se bez ikakve zabrane prodaju američke konfederacijske zastave koje su simbol robovlasništva, ali to izgleda nikoga ne vrijeđa. Ne znam za neki propis koji bi zabranjivao njeno isticanje. Čak ako bi uzeli u obzir Rezoluciju Europskog parlamenta o zabrani isticanja simbola totalitarnih sustava, treba reći da jugoslavenska zastava nije simbol komunizma.

Jugoslavija

"Samo malo bolje" je uvijek - puno bolje

Olja Savičević Ivančević: Čiji je burek?

Gloria Glam - gloriaglam #Olja Savičević Ivančević

Prvi put sam u ovom vlaku koji u galopu spaja dva svijeta, slična, a različita kao lice i naličje. Put je kratak, prizori uđu kroz prozor vagona kao oštar rez između dvije stvarnosti koje su razišle u nekom trenutku, a znamo točno i u kojem, bilo je to devedesetih. Zato je taj put u Ljubljanu za ostatke bivše Jugoslavije uvijek sjećanje na budućnost kakva nije došla, a trebala je: trebala nam je. Dvadesetogodišnjakinji do mene to ne znači baš ništa; prije nekoliko godina na putu za Mantovu prespavale smo u Ljubljani i ona se zaljubila u taj grad, uređen, lijep i čist, jer takve voli, ne studira bez vraga skandinavistiku. I eto kad sam već pozvana – a idem na festival koji organizira Forum slavenskih kultura, povela sam je – moje južnjačko dite koje čezne za skladom sjevera. Novosti

blog Jugoslavija Olja Savičević Ivančević Slovenija

Strah od imena

Bivša država – kao da je bačena kletva na ime njezino

Nisam nigdje naletio da se piše/govori o “bivšoj Austro-Ugarskoj”, “bivšoj Habsburškoj Monarhiji” ili “bivšoj Dubrovačkoj Republici”. Zna se da su sve bivše, zašto stoga inzistirati na tautologiji. No ovu jedinu “bivšu državu” među svim ostalim nestalim, umrlim državnim tvorevinama, kao da je svaki put iznova potrebno ubiti kada je se proglašava bivšom – evo već trideset godina. O njoj to ne govori ništa, ni da je bila dobra ni da je bila loša, ali štošta govori o onima koji se klone imena njenog, pa čak i onda kada su konteksti potencijalne artikulacije takvog diskursa benigni i bezopasni – piše Hajrudin Hromadžić. Novosti…

Jugoslavija

Povratak u budućnost šezdesetih

Kako se 1960. godine zamišljalo izgled Jugoslavije 2000. godine: Sve su pogriješili

“Jugoslavija godine 2000.” serijal je tekstova pisan u zagrebačkom Globusu od veljače 1960. godine, a započinje znanstveno-fantastičnom vizijom Beograda 40 godina poslije, dok završava člankom o Ljubljani u veljači 1961. Pisci tekstova u budućnosti Beograda, Zagreba, Skoplja i Ljubljane vidjeli su decentralizirane četvrti zasnovane na urbanističkim vizijama Novog Beograda i Novog Zagreba po kojima će se ljudi kretati u lebdećim taksijima ili skuterima, raditi u ekološki prihvaljtivim tvornicama dok će se pošta raznositi raketama. Takav sklop razmišljanja u šezdesetima može se tumačiti kroz polet samoupravnog socijalizma i brutalističke težnje u arhitekturi kroz koje se tadašnja FNRJ shvaćala kao zemlja napretka i svijetle budućnosti. Kao što znamo, ostvareno je gotovo ništa.

Jugoslavija predviđanja budućnosti

Neuspješan nuklearni program

Povijest jugoslavenskih pokušaja da naprave atomsku bombu

Dokazi o vojnom usmjerenju jugoslavenskog nuklearnog programa su u dokumentu pod naslovom “O dva bitna uslova za razvitak atomske energije” iz 1953. godine, što su ga potpisali Stevan Dedijer, Pavle Savić i Nizozemac Robert J. Walen, viši znanstveni suradnik u Vinči. U tome se dokumentu navodi da je prvi od dva cilja jugoslavenskoga programa razvoja atomske energije “proizvodnja atomskog oružja”. Drugi je cilj bio “uporaba atomske energije u gospodarstvu”. No, početkom 1960-ih Tito je iznenada obustavio program razvoja nuklearnog oružja, a razlozi za to još se propituju. Jutarnji list

atomska bomba Jugoslavija nacisti

P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dajte nam recept za leskovački voz i kvit smo!