Grlićev zadnji film ‘Svemu dođe kraj’: Krleža i Mamić nisu dobar materijal za romantiku - Monitor.hr
Jučer (23:00)

Preko ruba pameti

Grlićev zadnji film ‘Svemu dođe kraj’: Krleža i Mamić nisu dobar materijal za romantiku

Labavo zasnovan na “Na rubu pameti” Miroslava Krleže film prati Maksa Pintera (Živko Anočić), uspješnog zagrebačkog odvjetnika kojemu je glavni klijent Dinko Horvat (Boris Isaković), ona vrsta tipičnog hrvatskog privatnog poduzetnika koji funkcionirajući mantrom “ukradi siromašnima, podijeli bogatima” biva sve moćniji i uspješniji sa svakom novom nekoć uspješnom tvrtkom koju upropasti. Riječ je o scenaristički vrlo zanimljivoj ideji i ambicioznom pothvatu u kojemu su se Tomić i Grlić odlučili za svojevrsnu karakternu dekonstrukciju i motivacijsku inverziju. Umjesto tipičnog puta grešnog čovjeka koji pred kraj djela doživi katarzu ovdje je sam čin iskupljenja napravljen već na samom početku filma dok o točnim razlozima prosvjetljenja glavnog protagonista polako doznajemo kako film odmiče – što samog djela lišava dramaturškog naboja u završnici, ali nudi više manevarskog prostora za profiliranje likova i njihovih odnosa. Ravno do dna


Slične vijesti

Srijeda (08:00)

Ostaje nam, dragi naš Rajko, da pričamo priče

Grlić: Sve manje ljudi viče da je car gol, gdje su nestali glasni intelektualci?

Živimo u društvu zaborava koje je umjetnost i kulturu svelo na razinu minimalne nužde, na smokvin list, društvu koje na svim razinama, od škola pa nadalje, uspješno njeguje klerikalizam i žestoki antiintelektualizam, u zadnje vrijeme čak i otvoreno ustaštvo. A time i prezir prema svemu što se opire zaboravu, postavlja pitanja, a ona, kao što znamo, leže u srži svakog stvaralačkog čina, svake kreativnosti.

Istovremeno, sve je manje ljudi koji viču da je car gol. Glasni intelektualci kao da nestaju s obzora. Gdje su u istinu zaljubljeni ti brojni hrvatski akademici, akademski građani, akademske zajednice? Gdje su ti Don Quijotei u borbi protiv zaborava? Moramo biti svjesni da je naša sveopća šutnja veliko ohrabrenje zaboravu. Srećom, imamo nekoliko hrabrih, pametnih i uz to, što je vrlo važno u borbi protiv zaborava, duhovitih novinara, pisaca i povjesničara. To je daleko od nužno potrebne kritičke mase, ali da i njih nema, politički pauci bi zaista nebo premrežili. Rajko Grlić za Telegram

22.09. (09:00)

Tko kaže da se ne možemo zabaviti dok tonemo?

Grlić: „Svemu dođe kraj“ donosi realnost kojoj ne možemo pobjeći

Rajko Grlić u novom filmu “Svemu dođe kraj” dotiče univerzalne teme političke moći, kriminala, morala i društvene stvarnosti s kojima se svi možemo poistovjetiti. Film prati sudbine likova zahvaćenih propadanjem hrvatskih tvornica, nezadovoljstvom radnika i korupcijom, što je Grlićev karakterističan način prikaza društva. Nakon ovacija na filmskim festivalima u Puli i Sarajevu, zagrebačka publika s nestrpljenjem iščekuje premijeru. Grlić naglašava važnost “kino magije” u prenošenju poruke filma i vjeruje da će publika prepoznati vlastite životne borbe kroz ovu aktualnu priču. tportal

26.07. (09:00)

Eto što ti znači uživati u plodovima svog rada

Jergović: Rajko Grlić, čovjek kojemu više ne mogu ništa

Krleža svoj pamflet piše 1938, Grlić je svoj pamflet snimio 2024. Tema im je u osnovi ista: materijalna i ubilačka pljačka, koja je sustavno provođena i precizno koordinirana s pljačkom duha i duše, ili, u Krležinom slučaju, s pljačkom ideja. Sam film, budimo pošteni pa i to recimo, nije do kraja uspio. Precizno zamišljen, žanrovski i dramaturški dobro postavljen – Grlić je načitan čovjek, Krleži blizak, i dobro razumije kako se stvara pamflet – napravio je savršen izbor glumaca, uzorno je režirao svoj film, ali ni on, a ni Ante Tomić, uglavnom nisu bili u stanju napisati te likove, ni to što oni jedni drugima govore.

A kada ne možete reći ili napisati nešto što bi trebalo biti mračno i brutalno, zvučat ćete trivijalno vulgarno. Ali, s druge strane, začudo, ovaj put nije to ni važno. Veličanstven je to za Grlića kraj. Jer nitko sad više ne može reći da mu za sljedeći film neće dati novce. A mimo toga mu ne mogu ništa. Protjerati ga ne mogu, kao što su protjerali Olivera Frljića. Mnogo je, mnogo on ozbiljnija figura. Američki profesor i građanin, s američkim berivima i prinadležnostima, s kućom u Istri i velikim lijepim stanom u centru rodnog mu Zagreba, filmom “Svemu dođe kraj” pokazao je što zapravo znači biti slobodan u jednom duboko neslobodnom društvu. Samo jedan takav mogao je dovesti vlasti u ovakvu neprijatnost. Miljenko Jergović za svoj blog.

23.07. (09:00)

Treba znati podvući crtu

‘Svemu dođe kraj’: Rajko Grlić uz pomoć Krleže satire bogataše, i dobro mu ide

‘Ubij bogataša’ i pridružen gnjev, koji je u zadnje vrijeme vrlo popularan u filmu, jako je dobro sjeo i Rajku Grliću u njegovu najnovijem filmu ‘Svemu dođe kraj’, nadahnutom Krležinim romanom ‘Na rubu pameti’. Društvena nepravda i privilegija bogate manjine oduvijek su jedna od najčešćih inspiracija umjetničkim djelima, a suvremeni trenutak, u kojem se kapitalizam razmahao do razmjera u kojem nas većina može samo bespomoćno promatrati kako nam sustavno siše krv ravno iz žila – idealno je plodno tlo za takvo što. Zrinka Pavlić recenzira film, izgleda posljednji Grlićev, koji je tijekom filmskog festivala u Puli dao zanimljiv intervju za tportal.

27.12.2022. (21:00)

Prvi čin je presudan, a ne generalski

Rajko Grlić: “Zašto Ljubljana izgleda kao svjetski grad, a Zagreb ne? Do greške je došlo davno, već u prvom činu”

main image

Kao što znamo od Aristotela do danas, prvi čin presudan je za svaku dramu, roman, film, pa i državu. Jer, prvi čin zadaje pravilo igre, iz njega sve izlazi. A u tom prvom činu najvažnije je glavno lice. Ono će presudno utjecati na ono što će se dogoditi u drugom i trećem činu. Ono će zadati generalni ton čitavoj priči. U tome je suštinska razlika. Pravilo igre u Hrvatskoj zadao je frustrirani general Tuđman koji je želio biti tri puta veći od samoga sebe, koji si je dao napraviti zastavu s krunom nikada postojećeg kraljevstva, konvertirani komunist opsjednut generalisimusom Frankom. U Sloveniji je pravilo igre zadao miran i nadasve skroman pravnik Kučan koji je jednostavno bio to što je bio, koji se nije odrekao svoje prošlosti i koji je od Slovenije pokušao napraviti državu onakvu kakva ona može biti, ni veću ni manju od toga. To što su njih dvojica zadali i danas je, nažalost po Hrvatsku, itekako vidljivo. Obje države u svom drugom činu žive po tim pravilima. Otud i tako velika razlika između Zagreba i Ljubljane. Buka/Telegram

26.12.2021. (14:00)

Božićna priča Rajka Grlića: kućanski aparati i čuda tehnike koji su nam nekad bili članovi obitelji

Eskapizam koji pronalazimo u prošlim vremenima Rajko Grlić pretvorio je sjećanjem na stare aparate koji su dolazili u njihovu kuću. Izdvajamo: Prvi aparat čiji dolazak pamtim bio je Blaupunkt radio. Njega je iz Njemačke, iz Ulma, donio muž naše krojačice Klare, prijateljice pokojne bake Katarine. Smeđa drvena kutija s velikim zvučnikom i skalom punom imena meni tada nepoznatih gradova. Mogla je biti 1956. ili ’57. godina. Stavljen je u dnevni boravak i nikome osim tati nije bilo dozvoljeno paliti ga ili na njemu tražiti stanice. Piše Rajko Grlić za Telegram

29.11.2021. (13:00)

Kad ti ne preostane ništa drugo

Rajko Grlić: Moja priča o hrabrosti. Hrabrosti stvaranja i hrabrosti egzila

Gospođi Ani i meni nije trebalo “analitičko sagledavanje stvarnosti” da u jednom “malom noćnom razgovoru” zaključimo da idemo, da je zaludno demantirati optužbe, pokušati se umiliti onima koji te prozivaju ne bi li ti dali za koricu kruha. Tako smo jednoga dana svoje živote prebacili s jednog na drugi kontinent, prešli iz jednog u drugo agregatno stanje, iz kakve-takve izvjesnosti u krajnje krajnju neizvjesnost, a sve u nadi da nas stari Seneka nije obmanjivao kad je tvrdio: “Za mudrog je čovjeka svako mjesto njegova zemlja.” Za ostati to što si bio potrebna je hrabrost. No ona je jednako tako potrebna i za drugu opciju; promjenu i potpunu prilagodbu novom životu. Za svaki početak, za svaki novi korak treba imati hrabrosti, a egzil je upravo to: stalno koračanje u nepoznato. Zato vjerujem da nužnost (ekspres-lonac), znatiželja (glad za novim) i hrabrost (lišenost druge mogućnosti) čine bermudski trokut egzila u koji kad se jednom zakorači povratka više nema. Kao i kod žena nakon što naprave prvu plastičnu operaciju… piše Rajko Grlić za Telegram

15.06.2021. (14:30)

Nove ribe u moru

Grlić: Ne znam hoćemo li Ante Tomić i ja više pisati scenarije, ali kuharice bismo svakako trebali

Scenarist otkriva kako s Tomićem razmjenjuje recepte te ironično domeće kako bi pisanje kuharice moglo biti iskaz domoljublja riječima: I tako to ide. Već godinama bezuspješno ga nagovaram da složimo kuharicu „Što su nam kuhale naše punice“. Njegova je Dalmatinka, moja je bila Slavonka. Obje vrhunske kuharice duboko uronjene u jela i okuse kraja iz kojeg potječu. Možda više nećemo pisati filmske scenarije, ali ni kuharice nisu za baciti. Bilo bi sjajno da i mi napokon učinimo nešto dobro za Hrvatsku. Možda bi nas nakon toga manje optuživati da ju dovoljno ne volimo. Piše Rajko Grlić za Telegram

24.05.2021. (11:00)

Prikazano na FEST-u

Rajko Grlić: Veseli me da se veliki FEST ponovno diže, a da se mali Motovun, usprkos svemu, još ne spušta

FEST je bio čudo za koje smo mislili da smo ga zaslužili, da je krajnje normalno da se, nakon što se to dogodilo kazalištu i muzici, dogodi i filmu. Bio sam te 1971. nadobudni mladac koji će upravo te godine magistrirati režiju igranog filma na FAMU u Pragu. Nitko mi nije bio ravan i u tom imaginarnom svijetu u kojem sam tada boravio nije bilo ništa normalnije nego da i ja dođem na tu svečanost svjetskog filma. Bio sam tako na prvom i na mnogim narednim. Dolazio sam vidjeti filmove koje do tada nismo mogli vidjeti, dolazio sam da vidim ljude koji ih prave. Dolazio sam da se družim, da učim, da vidim kako to majstori pričaju priče i kako pričaju o tome kako su ih pričali… a, FEST je bio veliki festival kojem sam se radovao kao i čitava moja generacija. Puno godina kasnije, kad smo počeli jedan sasvim mali filmski festival, onaj u Motovunu, često sam ga se sjetio… piše Rajko Grlić za Telegram o skoro 50-godišnjem festivalu “najboljih filmova na svetu” koji je pokrenuo filmski kritičar Milutin Čolić.