Kad je kod nas 2012. godine uvedena obveza individualizacije raspodjele troškova za utrošenu toplinsku energiju u višestambenim zgradama s centralnim grijanjem, kako to često biva, propisi su osmišljeni traljavo, implementacija je bila još gora, a kontrola nikakva. Zbog toga su se brzo u praksi pokazali problemi radi kojih su mnogi građani još danas revoltirani. U starijim članicama Unije upravitelji zgrada, koji su u pravilu zaduženi za raspodjelu svih zajedničkih troškova suvlasničke zajednice pa tako i onih za grijanje, zahvaljujući daljinskom očitavanju razdjelnika imaju stalan uvid u potrošnju svakog pojedinog suvlasnika/vlasnika.
Problem nastane kad toplinari i neki sudski vještaci kažu da ‘to što se netko izdvojio iz zajedničkog plaćanja ili ima zatvorene radijatore ne znači da se ne grije na zajednički sustav’. Svaki korisnik zajedničkog sustava grijanja u pravilu ima posve osobnu ideju o temperaturi koja njemu znači ‘topli stan’, a da ne govorimo o različitim financijskim moćima pojedinaca. Ono što je nekomu puno, drugomu može biti bagatela, a takve su razlike uvijek izvor sukoba. Zgradonačelnik
