Gladijator II: Mescal i Pascal u pijesku Koloseja - Monitor.hr
Petak (11:00)

Bez Maximusa

Gladijator II: Mescal i Pascal u pijesku Koloseja

Ridley Scott se približava devedesetoj godini života i snima filmove kakve želi ritmom od jednog godišnje. Usto se vjerojatno i zabavlja, a svojim novim filmom zabavit će i gledatelje. Važno je istaknuti da se ovaj film ne smije gledati kao realistično djelo, jer takav način će vas brzo dovesti do ruba živaca zbog brojnih nelogičnosti i notornih bedastoća koje kreću već u prvoj sekvenci ratovanja. “Gladiator II” je fantazija, bajka namijenjena odraslima samo zbog nekoliko krvavih prizora koje zbog ranije spomenutog oslanjanja na kompjuterski generirane efekte dijeluju manje upečatljivo od onih iz dvadeset i pet godina starijeg filma. Kažu na Ravno do dna, dok na Forumu ima raznih komentara.


Slične vijesti

Ponedjeljak (23:00)

Kruha i igara: live action

Picula: Ridley Scott ipak nije uspio – ‘Gladijator 2’ tek je parapovijesna videoigra

Najskuplji film 2024. godine, čiji je proračun premašio 200 milijuna dolara, dugo je iščekivani nastavak Oscarom nagrađenoga povijesnog spektakla ‘Gladijator’ iz 2000. I dok je redatelj Ridley Scott u prvom filmu uspio uskladiti emocijama nabijenu osobnu dramu o osveti te selektivno izabrane i promijenjene aktere i događaje iz prošlosti Rimskog Carstva, drugi je dio parapovijesna videoigra. Osjećaj predvidljivosti temeljni je problem filma jer se manje-više sve ponavlja iz inicijalnog rada. Žanr povijesnog spektakla ne mora biti vjerno prenošenje povijesti na veliki ekran. Ključno je izabrati i ekranizirati ono što je filmično te pomno zaokruženo u vlastitoj cjelini. Ta se cjelina u novom ‘Gladijatoru’ teško uspostavlja jer su nosivi likovi priče u biti nedovoljno iznijansirani. Boško Picula za tportal (a komentare na film možete pročitati i na Forumu).

12.11. (19:00)

Neka druga Pepeljuga

Anora: Vjerojatno najbolji film Seana Bakera dosad

Do 2015. i naslova “Tangerine” Sean Baker bio je sineast nepoznat izvan uskog područja (ultra)niskobudžetne nezavisne produkcije. S tim svojim petim dugometražnim igranim ostvarenjem, premijerno prikazanim na Sundanceu, preko noći je postao senzacijom – film smješten u svijet transrodnih seksualnih radnica dinamično je prepleo dramu i komediju, a pritom je djelovao autentično poput dokumentarca, čemu je obol dalo i snimanje isključivo pametnim telefonima. Drugi put zaredom Baker kao središnji lik postavlja osobu iz svijeta seksualnog biznisa, samo ovaj je put riječ o mladoj djevojci koja se bavi plesom u krilu i druženjem s klijentima u privatnim sobama njujorškog noćnog kluba. Damir Radić za Novosti.

09.11. (23:00)

I Oscar sezona lagano može početi

Conclave: Crni dani u Vatikanu

FIlm počinje sa smrću pape zbog koje se kardinali okupljaju u srcu Svete Stolice kako bi odabrali njegovog nasljednika. Glavnu riječ u ovoj ceremoniji vodi kardinal Lawrence (tumači ga Ralph Fiennes u jednoj od najboljih uloga svoje ionako impozantne glumačke karijere), dekan zbora mučen sumnjama, što u instituciju koje je dio, što u vjeru kao takvu, a najviše u ljude koji poput predatora igraju igru moći ciljajući na čelnu poziciju u Katoličkoj crkvi. Osim adaptiranog scenarija koji će definitivno biti jedan od favorita za Oscar, i Fiennesa kojeg već mnogi izdvajaju kao potencijalnog osvajača zakašnjelog Oscara za glavnog glumca, tu je i cijeli niz sporednih glumaca koji bi filmu mogli donijeti Oscar za najbolji ansambl kad bi se ona počela uručivati već na ovoj dodjeli. Ivan Laić za Ravno do dna. Forum

09.11. (14:00)

I on je bio čovjek od krvi i mesa

Čobanov: Film o Draženu je potpuni promašaj. Redatelj kao da nije znao o kome snima film

Danilo Šerbedžija imao je priliku stvoriti živopisniji, kontroverzniji i ljudskiji portret košarkaške ikone, priliku koja bi mlađim generacijama pokazala da iza božanstva stoji ipak samo čovjek od krvi i mesa. Dražen u Hrvatskoj ima status sveca, bezgrešne gromade koja nikad u životu nije napravila ništa pogrešno. Naravno da to nije točno. To i ne može biti točno. Čak i ako je Dražen u pitanju.

Film je hladan, isprazan, lišen emocija i strasti, svega onoga što je Dražena činilo većim od života. Likovi su površni, gluma ispod razine amaterizma, prizori plošni, a dijalozi blijedi i prazni, tako da se čini da gledamo nekakvu sapunicu, a ne film o jednoj od najvećih ličnosti čitave hrvatske povijesti. Čak ni sjajna Zrinka Cvitešić u ulozi Biserke Petrović svojom energijom nije mogla spasiti ono što se spasiti nije moglo. Saša Čobanov za tportal. Forum

07.11. (15:00)

Gledajmo domaće

Njegić o filmu ‘Proslava’: Najimpresivniji hrvatski film godine

Kroz vrijeme i četiri godišnja doba priča prati protagonista Miju koji se našao na krivoj strani povijesti od 1926. do 1945. godine. Uvodna sekvencija je upečatljiva i prikazuje Miju kao dječaka u bijegu od bijesnih pasa ili vukova. S brojnim unutarnjim monolozima glavnog lika i opisima krasne, ali i surove ličke prirode u čije srce Damir Karakaš ponire, “Proslava” se može oslikati kao svojevrsni literarni ekvivalent filma redateljskog lirika Terrencea Malicka, samo naturalističniji.

Ekranizacija “Proslave”, tako, dolazi prirodno, čak i prirodnije od “Kina Lika”, a kao redatelj je, prema scenariju Jelene Paljan, dojmljivo potpisuje 48-godišnji debitant Bruno Anković. Kao i u romanu, fragmentirana, nelinearna struktura igra bitnu ulogu i u prilično jedinstvenom filmu koji jedva da ima pandana u modernoj hrvatskoj kinematografiji da bi se mogao usporediti s nekim. Marko Njegić za Slobodnu.

05.11. (12:00)

Preko ruba pameti

Radić o filmu ‘Svemu dođe kraj’: Spoj žanra i angažirane promidžbe nije izveden nimalo glatko

Doduše, i film i roman Na rubu pameti posežu za pamfletizmom u obračunu sa sistemom, ali dok se kod Krleže radi o dominantno ironičnom monološkom romanu-eseju s mnogo modernističko-avangardističkih (stilskih) postupaka, Grlić se dominantno priklanja žanru kriminalističke drame, bez esejiziranja i ikakve stilske ambicioznosti. Dok Krleža jednokratno, ali moćno razbija monološku doktorovu perspektivu uvođenjem antologijskog lika Valenta Žganeca i njegova kajkavskog “kmetskog” monologa, Grlić takav osebujan ekskurs nema. Spoj žanra i angažirane promidžbe nije izveden nimalo glatko, iako se film kao cjelina, koliko god bio idejno ćoškast i kvrgav, lako gleda, što će reći da je režiran lakom rukom i da je imao dobrog montažera. Damir Radić  o posljednjem filmu Rajka Grlića za Novosti.

04.11. (18:00)

Palpatine Cohn i Darth Trump

The Apprentice: Kako je nastao politički Darth Vader

U mnogočemu je riječ o tipičnom biografskom filmu koji, iako je zanatski savršeno režiran, demonstrira sve tendencije takvih ostvarenja. Određeni događaji su simplificirani, kronološki je sve zbrda-zdola, te se činjenicama frivolno barata, sve u službi apostrofiranja određenih autorskih intencija, međutim kad sagledate ostvarenje u kontekstu činjenice kako će možda upravo osoba koja je krala milijune iz udruga koje pomažu djeci s karcinomom (dokazano na sudu – tad je, uzgred rečeno, Cohn već umro od AIDS-a, pa možda zato), postati najmoćnija osoba na svijetu dobijete uznemirujući uvid u sve što je danas trulo u državi Americi.

Okosnicu filma čini Trumpov odnos sa svojim mentorom Cohnom u svojevrsnoj političkoj verziji “Star Warsa” u kojoj Palpatine objašnjava svom štićeniku Darth Vaderu (ili u ovom slučaju Orange Vaderu) sve tajne mračne strane i kako biti uspješan biznismen u obećanoj zemlji, točnije ostvariti američki san. “Napad, napad, napad”, “ne priznaj ništa, demantiraj sve” i “nikada, ali nikada ne priznaj poraz” postulati su koje je Trump naučio i izrazito uspješno implementirao još od 70-ih naovamo, te će čak i njegove pristaše sigurno priznati kako su to osnovne smjernice njegovog političkog izričaja i danas. Taj element uzdiže film iz zone prosječnog biografskog ostvarenja, dok su ostali segmenti bezbroj puta viđeni. Ravno do dna, a film ima svoju temu i na Forumu.

02.11. (11:00)

Nesigurno mjesto

Sigurno mjesto: Intimni prikaz upropaštenog i korumpiranog hrvatskog zdravstvenog sustava

Režijski elegantan i dirljiv prikaz suočavanja sa samoubojstvom brata, odnosno sina. Teška za obrađivanje, često tabuizirana tema, na bolnoj je uvjerljivosti dobila i jer je temeljena na stvarnom iskustvu Jurja Lerotića koji u filmu igra samoga sebe, a priču temelji na samoubojstvu svojeg brata, talentiranog snimatelja Jakova Lerotića. Lerotić u “Sigurnom mjestu” razornu priču o samoubojstvu pripovijeda dostojanstveno i točno, opisujući zločinački nemar javnozdravstvene birokracije i traumu koju ona uzrokuje bližnjima, a uz to, možda i važnije, destigmatizirajući žrtve suicida na način koji ranije nismo vidjeli u hrvatskom filmu. Lupiga o filmu koji je preksinoć prikazan na HTV-u.

01.11. (20:00)

Preveliki zalogaj

U kinima krenuo Dražen, kritičari i nisu nešto oduševljeni

Biografski filmovi imaju dva zadatka – da priču o nekoj osobi ispričaju na nov i zanimljiv način te da o dotičnoj osobi saznamo nešto novo. Dražen ne uspijeva niti jedno niti drugo. Prvi i najbolji dio filma bavi se Draženovim dječaštvom u Šibeniku, njegovom željom da krene bratovim stopama usprkos zabrani roditelja koji žele da se bavi glazbom. Iako ni u ovom segmentu nema velike drame – pitanje je tek kada će mu starci konačno dozvoliti da se bavi košarkom – ipak ta obiteljska dinamika i okruženje koje je svima blisko i poznato, najbolje je režirano pa uspješno zadržava pažnju te povremeno čak izmami osmjeh. Igor Tomljanović za Index. Damjan Raknić za Jutarnji otkriva dva razloga zašto ga pogledati, a tri za preskočiti (u videu u članku). Film komentiraju i na Forumu

24.10. (19:00)

Filmska priča o kojoj mislimo da znamo sve

Pavičić o biografskom filmu o Draženu Petroviću: Iskreno, ne bih volio biti u koži ekipi koja je radila film

Da bi biografski film uspio, on ne može samo protrčati kroz uspjehe i dostignuća glavnog junaka. Mora u njegovu životu pronaći dramu. To je problem kojeg su bili svjesni autori filma “Dražen”. Redatelj Danilo Šerbedžija i scenarist Ivan Turković Krnjak morali su se hvatati ukoštac s problemom koji pred njih stavlja život šibenskog košarkaša. Život Dražena Petrovića sastojao se od uspjeha, pa još uspjeha. Od toga da je bio izvrstan, pa još bolji. Draženov život bio je jedna kratka neprekinuta putanja blještavog uspona koju je presjekla tragična, slijepa i apsurdna smrt.

Kako u toj ravnoj, naglo presječenoj liniji pozlate pronaći opipljivu, ljudsku dramu? Ekipa “Dražena” donijela je – ukratko – niz kreativnih i dramaturških odluka s kojima se može prepirati. No – ne bih im bio u koži, jer su se latili zadatka koji je težak, ako ne nemoguć. “Dražen” nije najbolji film na svijetu, ali teško mi je zamisliti da se o košarkaševu životu može snimiti bolji. Jurica Pavičić za Jutarnji. Pogledajte što kažu na Forumu.