Gastarbajteri lani u RH poslali 16 milijardi kuna - Monitor.hr
25.03.2018. (20:30)
Pismo kući
Gastarbajteri lani u RH poslali 16 milijardi kuna
Rodbini i znancima novi gastarbajteri prošle godine su, prema podacima HNB-a, uplatili rekordnih 15,75 milijardi kuna ili oko 2,1 milijardu eura. To je oko 120 milijuna eura više nego godinu ranije. Još prije deset godina doznake iz inozemstva iznosile su oko 1,3 milijarde eura i nešto veći rast zabilježile su tek 2011. kad su dosegnule 1,5 milijardi eura. Slobodna
Njemačka sve više gubi sjaj “obećane zemlje” za hrvatske građevinske radnike, tvrde sindikati i poslodavci, zato što su primanja u Hrvatskoj nakon potpisivanja kolektivnog ugovora znatno porasla, dok u krizom načetoj Njemačkoj rastu životni troškovi. Njemački ured za statistiku objavio je u izvješću o migracijama preko njihove granice za 2023. godinu da je u tu zemlju stiglo 20.604 građana Hrvatske, a otišao je 24.241. Godinu dana ranije ušlo ih je 24.991, a otišlo 24.001, dok je 2021. godine 28.457 građana s hrvatskim dokumentima došlo u Njemačku, a “sidro je diglo” njih 23.475. Ti brojevi potvrđuju da sve više Hrvata odlazi iz zemlje koja je desetljećima bila magnet za one koji su htjeli zaraditi više nego u Hrvatskoj. Poslovni
Njemačka je svoje gastarbajtere bila prisiljena uvoziti zbog nagloga gospodarskog uzleta nedugo nakon 2. svjetskog rata, ali i činjenice da je u tom ratu poginulo oko 6,5 milijuna Nijemaca – oko 10 posto prijeratne populacije. Uz golem ekonomski rast naglo se povećavao i broj visokoobrazovanog stanovništva i otvarala su se bolja radna mjesta. Ona su bila rezervirana za Nijemce, a za teške i slabo plaćene, “prljave” poslove više nije bilo domaćih ljudi. Nitko u Njemačkoj u to doba nije ni pomišljao da će pridošli strani radnici trajno ostati – ni Nijemci, a ni sami stranci. I Savezna Republika Njemačka i gastarbajteri pretpostavljali su da će njihov boravak u Njemačkoj biti kratak. Ta pogrešna procjena dovela je do mnogih problema s kojima se Njemačka i danas suočava. Dugoročnu integraciju tadašnji njemački političari nisu planirali niti su osmislili dugoročnu migrantsku politiku. Poslovni
Naknade hrvatskim radnicima iz inozemstva, a posebice doznake što ih građani zaposleni diljem svijeta šalju u gotovini i neformalnim kanalima svojim obiteljima i prijateljima već godinama imaju na potrošnju i makroekonomsku stabilnost u Hrvatskoj znatno veći utjecaj nego u većini ostalih članica EU. U prva dva tromjesečja radničke su doznake bile ukupno milijardu i 745 milijuna eura, dok je u isto vrijeme prihod koji je država ostvarila od dolazaka inozemnih turista bio milijardu i 494 milijuna eura. To znači da su različitim kanalima naši radnici iz inozemstva u domovinu poslali 351 milijun eura, odnosno 23,5 posto, više nego što su na smještaj, hranu ili zabavu potrošili inozemni turisti. Novi list…
Hrvatski ‘gastarbajteri’ u 2017. su u domovinu poslali rekordnih 15,75 milijardi kuna. Iako se ne čini tako, to nikako nije dobra vijest. Za Jugoslaviju je ekonomska migracija bila dobra vijest. Zemlja je imala višak radne snage i tako je smanjivala nezaposlenost, emigranti su slali velike količine novca, u devizama koje su bivšoj državi bile potrebne. 1978. količina novca koji su iseljenici slali u Jugoslaviju prelazila je 51% vrijednosti izvoza jugoslavenske industrije. Danas doznake gastarbajtera pokrivaju svega 15-ak posto izvoza, no Hrvatska ubrzano gubi radnu snagu. Deutsche Welle
‘Izvoz’ radnika za SFRJ je naizgled bio win-win situacija. Kroz odušak emigracije zemlja je smanjivala pritisak nezaposlenih. Devizne doznake iz inozemstva poticale su lokalnu potrošnju, a država se k tomu riješila i dijela oporbenih bundžija. Ipak, za tadašnju SFRJ odlasci radnika predstavljali su permanentni izvor nelagode. Država koja se nazivala ‘zemljom radnih ljudi’ te koja je svoj legitimitet crpila iz činjenice da je otvorila tisuće radnih mjesta u ekonomiji koja je bila diversificirana kao nikada do tada, najednom se suočila s nelagodnom spoznajom da joj ‘radne ljude’ upošljava inozemni kapitalizam. Stoga se SFRJ tih godina prema ekonomskoj emigraciji ponaša kao bolesnik koji niječe bolest. Te se radnike uvijek optimistički naziva ‘radnicima na privremenom radu u inozemstvu’, piše Jurica Pavičić. Jutarnji
SSSH je otvorio pravno savjetovalište za upućene radnike koji daje informacije radnicima koje je tvrtka poslala na rad u inozemstvo ili su tamo otišli u vlastitom aranžmanu. Riječ je uglavnom o radnicima u građevini koji se zbog straha od gubitka posla potpisuju ugovore štetne po njihova prava ili nemaju načina doći do novca koji im nije isplaćen. Deutsche Welle
“Republike koje su imale relativno velik udio u broju zaposlenih u Jugoslaviji istodobno su imale i najveći udio u broju migranata na radu u Njemačkoj. Jedan od mnogih faktora koji su pridonijeli takvoj, ipak, protuintuitivnoj situaciji jest da je nezaposlenost čak i u dijelovima tih republika bila velika, ali i da je njihovo stanovništvo u Njemačkoj imalo rodbinsko-poznaničku mrežu uspostavljenu prije rata”, piše Kulturpunkt o gastarbajterima u Jugoslaviji – odakle su odlazili, zašto, što su u Njemačkoj radili i što je država od toga dobivala.
Pedeset godina nakon potpisa radnog ugovora sa SFRJ, vreme je da se Austrija u centru grada Beča zahvali jasno i glasno, pred publikom, migraciji koja je doprinela njenom razvoju. Oni su nevidljiva infrastruktura Austrije – kaže Bogomir Doringer, umjetnik i kustos izložbe Ajnhajtclub (‘Klub Jedinstvo’) postavljene u Muzejskoj četvrti u Beču, a posvećene jugo-radnicima, “ženama i muškarcima koji su, tek što su ujedinili i renovirali u radnim akcijama svoju srušenu zemlju, izvezeni vozovima u zemlje sa kojima su ratovali”. Novosti imaju intervju s kustosom.
U godini u kojoj se obeležava pedesetogodišnjica potpisivanja Sporazuma o regulisanju zapošljavanja jugoslovenskih radnika između nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Austrije, austrijski mediji beskrvno prate kulturne manifestacije koje odaju priznanje gastarbajterima, ljudima koji su značajno doprineli re-izgradnji njihove zemlje. Problematičan odnos koji kako Austrijanci, tako i narodi bivše Jugoslavije imaju prema ljudima na privremenom radu, sadržan je u nizu predrasuda koje su u mnogim slučajevima potpuno apsurdne, a o kojima naočigled nije neophodno raspredati. Upravo iz tog ubeđenja se rodio vakuum u kome su važne istorijske činjenice – pre svega motivi za najveći talas dobrovoljnih evropskih ekonomskih migranata dvadesetog veka – poput zapakovane robe izgubile miris, ukus i boju.
Na potezu Dalmacija-Linc
Film koji bi mogao razbiti par predrasuda, a neke od njih eventualno pojačati je dokumentarac ‘Dole’ Đorđa Čenića/ Hermanna Pescekasa (‘A’, 2016.), jedan od pobednika Crossing Europe festivala koji će u okviru takmičarskog programa dokumentarnog filma u avgustu imati internacionalnu premijeru na Sarajevo film festivalu. Baziran na Čenićevoj intimnoj porodičnoj sagi, film pokazuje sliku gastarbajterskog života iza kulisa, emotivno i duhovito, koristeći se originalnim televizijskim materijalom, porodičnim fotografijama, amaterskim video snimcima i intervjuima sa članovima porodice – onih koji su otišli, ali i onih koji su ostali. Snimanje ove austrijske produkcije je trajalo šest godina, na potezu Linc-Dalmacija na hrvatskom i nemačkom jeziku obojenim jakim lokalnim dijalektom.
Za prosečnog gastarbajtera, jedina očigledno relevantna geografska linija je ona koja odvaja njegovu trenutnu (ili u međuvremenu trajnu) adresu boravka od postojbine, deleći čitav evropski kotinent na pojmove: gore i dole. Režiser Đorđe Čenić*, rođen 1975. u Lincu, u gastarbajterskoj porodici koja je tu iz Hrvatske pristigla krajem 1960-ih, svoju jednoiposatnu autobiografsku vožnju u potrazi za sopstvenim identitetom započinje uspomenama iz južne hemisfere i nastavlja je u svim pravcima.
Prvo Hrvat, pa Srbin, onda Jugosloven
Čenić sa poetskom lakoćom gledaoca vodi kroz prošlost i sadašnjicu, iako se ne bavi uvek lakim temama. Ne izostavlja neprijatne detalje kojima prilazi hrabro i analitički kod – za obrađivanje – problematičnih situacija kao što su rađanje nacionalizma ili početak rata u Hrvatskoj. Iznenađujuća je iskrenost kojom priča o tranformaciji od Hrvata („do 1988. sam mislio da sam Hrvat“), preko okorelog Srbina („U kakvom sam filmu bio?“) do Jugoslovena u momentu kada zemlja tog imena više ne postoji. U dvadesetak filmskih minuta sažete istorije jugoslovenskog ludila u koje je svako, hteo-ne hteo tokom 1990-ih bio usisan, nalazimo kompaktnu, iz ličnog ugla obrađenu priču koja pokazuje rađanje histerije oko Slobodana Miloševića u tzv. Krajini, pre svega uvidom u uticaj srpske pravoslavne crkve na cementiranje nacionalnog identiteta, arhivskim snimkom skupa u Srbu (25.7.1990) na kome je proglašena Deklaracija o suverenosti i autonimiji srpskog naroda, upotrebom isečaka iz domaćih i stranih vesti i kratkom, ali vizuelno i narativno moćnom analizom sopstvenog etno-slepila koje je nestalo onog momenta kada je izbio rat. Bez obzira na splet okolnosti dokumentovan u ovom poglavlju, film ne skreće u pravcu jednoobrazne slike doživljenog, već dobija ramove univerzalne tragedije u kojoj činjenice prevladavaju nad emocijama. Rat postaje samo jedan deo konfuznog unutrašnjeg života članova dijaspore koji se teško snalaze u svakoj od sredina. Pri kraju filma Čenićev otac komentariše osećaj deplaciranosti u Austriji: „To je ja mislim ta ljubomora. Cijeniš je (Austriju) a ne moš je voliti zato što ti ne možeš postati deo toga… I onda si prosto protiv… Najbolje je biti u svojoj domovini, tamo gde sam rođen, ali to više nije naša domovina“.
Čenić se kroz sopstveni život kreće radoznalošću deteta koje samo što ne zatapše kada čuje neku novu informaciju. U jednom momentu je poetičan i sentimentalan, u drugom udubljen u zagonetku iznenadnog raspada dva neraskidivo vezana sveta, onog „dole“ i onog „gore“ koji je, pre svega kroz postojanje jugoslovenskih klubova, dijasporu decenijama lečio od nostalgije i kulturne izolacije. U kulturno-umetničkim udruženjima (Verein) se održavaju priredbe, igraju se šah ili fudbal, deca se upisuju na folklor i polažu zakletvu Drugu Titu na priredbama na kojima postaju njegovi pioniri. U nekom momentu Čenić citira glas iz detinjstva – čemu služe lekcije o socijalističkom samoupravljanju usred Austrije? Čitava dijaspora živi u velikom balonu od sapunice u kome nije potrebno znati „domaći“ jezik i nositi se sa činjenicom da je njeno prisustvo van radničke stvarnosti u najvećem metalurškom koncernu Austrije – voestalpine AG – nepoželjno. I tu, iza priče o familiji koja je neraskidivo vezana za voestalpine AG, vidimo prve barake u kojoj je bila smeštena, iste one u kojima su tokom Drugog svetskog rata živeli logoraši na prinudnom radu u fabrici, osnovanoj 1938.
Prvi s prezimenom na “-ić” u vrtiću
Gubljenje identiteta je jednako bitan element filma kao i traženje mesta u austrijskom društvu koje je prvih nekoliko decenija hermetički zatvoreno. Šta je pre četrdeset godina značilo biti prvo dete sa prezimenom na „-ić“ u vrtiću, a kasnije i u osnovnoj školi, manje je pitanje porekla a više socijalnog staleža, objašnjava smiren glas režisera. Dok su gastarbajterske porodice stešnjene u preskupim, izanđalim minijaturnim stanovima punim vlage, sa kupatilima i wc-ima za sve stanare zgrade, austrijska deca spavaju u svojim zasebnim sobama, u krevetima koje ne moraju deliti sa drugima. Čenić spava sa roditeljima u krevetu do svoje desete godine i čezne za dalekom budućnošću u kojoj će imati dovoljno prostora da kod sebe pozove nekog od drugara iz škole. Kuća koja se gradi u Hrvatskoj bi trebala ispuniti taj san. Tamo su more, sloboda i pripadnost, a u Austriji stešnjenost, oskudica i otuđenost. Međutim, obe strane života podeljenog na duga leta u Hrvatskoj na koja se sa čežnjom čeka čitave godine i onog provedenog u Linzu, opisane su jednakom toplinom. Lutanje između radikalno oprečnih emocija se kreće putanjom orkestrirane psiho-terapije tokom koje pacijent umesto kauča, kao oslonac koristi kameru kojoj, u dnevničkom maniru, poverava svoja razmišljanja. Ljubopitljivo i setno, on prevrće svaki kamen na koji je stao, vodeći gledaoca od kraja u kome je odrastao, do školskih klupa, maškara i nedosežnih vila od kojih ga je delila samo jedna ulica. Zaranja u surovu realnost u kojoj gastarbajteri šalju svoju decu u u Jugoslaviju da odrastaju sa babama i dedama zato što im radna vremena oduzimaju opciju predanog roditeljstva. On govori o rastancima i dirljivim okupljanjima i o odluci svojih roditelja da se ne rastanu od dece. Ta večita potraga za sobom koja ne muči samo njega već i čitavu dijasporu, sagleda se u jednoj jedinoj rečenici Čenićeve majke: „Ma koga interesuje život gastarbajtera?“. Pod tim kolektivnim ubeđenjem koje jedino nije delio autor nastao je čitav film, čiji je uspeh doneo nevericu.
Čenić gledaoca kroz film nosi zvukom sopstvenog glasa, pripovedaIačkim ili pevačkim. Nekoliko pesama u njegovoj kompoziciji i izvođenju se provlače kroz određene sekvence, pojačavajući narativ.
*Rođen 1975. u Linzu kao “gastarbajtersko” dijete. Završio povijest u Salzburgu, gdje dolazi u kontakt sa dokumentarnim filmom. Živi i radi u Salzburgu kao muzičar i filmotvorac. Član udruženja nezavisnih filmotvoraca “Studio West. Independent Film”. “Der Zeremonienmeister” (short doc 2000.) “Romski Bal” (doc 2006.).
