Ono što Radovan Fuchs radi u socijalnom je smislu istovjetno onom što radi dječak s kojim njihova djeca imaju problema. On im izgovara neke vulgarne, spolnim i seksualnim aluzijama nabijene riječi, obraća im se onako kako se u svijetu dječje mašte dominantni mužjak obraća sebi podložnom ženskom svijetu. Tako on komunicira i s djevojčicama, i s dječacima, jer je iz njegove perspektive, kao i iz perspektive svakog dominantnog autoritarca, sav svijet – ženski. Između toga što taj dječak radi, i onoga što je u izjavi za javnost učinio Radovan Fuchs, razlika je samo ta što se dječak koristi govorom izopačene ljudske intime, dok se Fuchs služi izopačenim govorom javnosti.
Dječakova tema nedužna je i djetinja: kada imaš deset godina, i kada si četvrti razred osnovne, rado ćeš i ne baš tako rijetko sablažnjavati vršnjakinje i vršnjake skurilnim govorom odrasle seksualnosti. Kada ti je sedamdeset i jedna, kao Fuchsu, i kada si ministar obrazovanja i znanosti, skurilni govor seksualnosti pretvara se u sirovi i nasilnički govor ideologije. Dječak u svojoj igri provodi osobnu agresiju na svoje razredne drugove i drugarice (imate li, možda, zamjenske riječi za posljednje dvije?), dok Radovan Fuchs, djelujući s diktatorske katedre, inicira agresiju rulje na 1400 građanki i građana, redom pojedinaca, koje je upravo izolirao i rulji ideološki predstavio. Miljenko Jergović