04.11.2020. (07:30)
Nije uopće zamislivo da u današnjem Hrvatskom saboru neki izabrani narodni zastupnik ili zastupnica održi govor na razini Strossmayera ili Starčevića 1861., Radića 1918. ili Tuđmana 1990. Pitam se koliko tih izabranih narodnih zastupnika uopće može razumjeti što su u istoj sabornici govorili njihovi znameniti prethodnici. Možda bi se našlo dvoje-troje koji bi razumjeli.
I sve to dakako postaje izvor političkih frustracija koje proizvode potpunu nezainteresiranost za sudjelovanje u političkom životu jer sve izgleda zadano, strogo-kontrolirano, neprobojno za bilo kakve nove inicijative ili nove ljude, koji nisu izravan proizvod starih elita i to u cijelom političkom spektru – od krajnje lijevog o krajnje desnog i obrnuto. Gledano iz te perspektive oktroirane političke scene, danas izgleda nevjerojatnim da se u dogledno vrijeme pojavi netko tko će unijeti novu energiju u taj učmali, zatvoreni politički bazen. Ali velike se političke promjene i ne događaju u svakome izbornom mandatu, već se mjere u epohama. U Hrvatskoj su se uglavnom uvijek događale u sklopu ili ako hoćete na repu europskih i svjetskih previranja i promjena. Kriza elita i političkog upravljanja nije samo naša autohtona pojava, već je dio europske i šire zapadne političke krize. Višnja Starešina za Lider.
Od 151 zastupnika koji će sjediti u Saboru, njih 33 nije izabrano voljom birača. Apsolutni rekorder po niskom broju glasova je konzervativac Marko Milanović Litre. Iako je dobio tek 19 glasova, u Sabor na prosječnu plaću od 15.000 kuna umjesto Ruže Tomašić.
Hrvatski sabor objavio je pregled troškova rada zastupnika u razdoblju od 1. siječnja do 15. prosinca 2017. godine, prema kojima su zastupnici u 2017. ukupno potrošili 8,28 milijuna kuna. Brojka nije konačna, jer nisu obračunata sva službena putovanja. Najviše je potrošio SDP-ov Domagoj Hajduković, čiji su troškovi iznosili 190.838,95 kuna. Slijedi ga HDZ-ov bivši ministar vanjskih i europskih poslova, Miro Kovač, s troškovima od 154.014,30. N1
Sabor je odrezao prve kazne svojim zastupnicima zbog neopravdanih nedolazaka na sjednice u srpnju – kažnjeno je njih sve skupa 26 i naplaćeno im je, kad se sve zbroji, 8.550 kuna. Kazna po zastupniku po danu nedolaska je 150 kuna, a najvišu kaznu platit će SDP-ovac Ivan Klarin, 1.350 kuna, gradonačelnik Tisnog, koji nije došao na sjednice 9 dana u srpnju, a prema broju kažnjenih zastupnika, čak sedam, prednjači Most, koji je i predložio ovu disciplinsku mjeru, javlja Dnevnik.hr. Možda je ovo prilika za prijedlog da se ove novce uplaćuje u svojevrsni fond za otvaranje novih radnih mjesta.
Suprotno očekivanjima, saborski će zastupnici uz plaću za srpanj dobiti i puni iznos mjesečnog paušala od 1500 kuna, nitko od njih neće, naime, biti novčano kažnjen za neopravdano izostajanje iz sabornice u prvoj polovici srpnja. Prošlog mjeseca su se naime trebala predati izvješća o izostancima, no kako to nije učinjeno, zastupnicima će se progledati kroz prste. Novi list
Predsjedništvo Hrvatskog sabora odlučilo je u srijedu da se saborskim zastupnicima izvan Zagreba neće isplaćivati naknada za odvojeni život od 1000 kuna kad Sabor ne zasjeda, čime će se uštedjeti 950 tisuća kuna, izjavio je predsjednik Sabora Željko Reiner.
Pravo na tu naknadu imaju zastupnici koji žive u mjestima udaljenima više od 50 kilometara od Zagreba, a ukupno je prima više od trećine zastupnika.
Naknada se neće isplaćivati za razdoblje od 15. srpnja do 15. rujna i od 15. prosinca do 15. siječnja, kao i razdoblju između dva saborska saziva, čime će se uštedjeti 950 tisuća kuna, rekao je novinarima predsjednik akademik Reiner, nakon sjednice Predsjedništva Sabora. Na sjednici se raspravljalo i o preispitivanju drugih prava zastupnika, dodao je.
“Mi smo puno razgovarali o potrebi usuglašavanja zakona koji se tiču dužnosnika i oko toga da se neka prava, odnosno obveze, pokušaju svesti na razumnu mjeru, odnosno na ono što je uistinu opravdano, za razliku od nekih stvari koje možda nisu uistinu opravdane”, rekao je Reiner.
Na pitanje razmišlja li se o ukidanju zastupničkog paušala od 1500 kuna, odgovorio je kako taj paušal pokriva troškove zastupnika koji se odnose na kontakte s građanima i slično.
“Svaki od tih segmenata treba dobro odvagnuti, da ne bismo nekim demagoškim potezom, koji bi možda ljude razveselio na dan ili dva, naštetili obavljanju temeljne funkcije saborskih zastupnika”, ocijenio je Reiner.
Predsjednik Hrvatskog sabora ne misli da su zastupnici preplaćeni za svoj posao, ako ga dobro rade. Naveo je kako se, primjerice, u Parlamentu BiH zasjeda samo jednom tjedno, a u njemačkom Bundestagu nešto više od 20 tjedana godišnje.
Posao saborskog zastupnika nije samo rasprava na plenarnim sjednicama Sabora
“Važno je naglasiti da posao zastupnika nije samo rasprava na plenarnim sjednicama Sabora. Posao zastupnika je daleko veći i širi. On se sastoji i od rada u odborima i osobno se zalažem da se većina rada odvija upravo u odborima, a da plenarna sjednica bude samo kruna onoga što se odradilo na sjednicama odbora”, naglasio je Reiner.
Potpredsjednik Hrvatskog sabora Robert Podolnjak nezadovoljan je što potporu nije dobio prijedlog MOST-a da se sva prava, ali i obveze državnih dužnosnika urede posebnim zakonom. Izvijestio je da je njegov prijedlog odbila velika većina saborskih klubova.
“Očito za to nema spremnosti u drugim klubovima, a MOST sam nema dovoljno ruku. Imam osjećaj, to je očito nakon ove saborske rasprave, da se većina zastupnika zapravo boji otvorene rasprave koja bi regulirala sva ta pitanja, ne žele razgovarati sami o sebi i o svojim pravima i obvezama , a to nije dobro za ugled sabora u javnosti”, ocijenio je.
Podolnjak smatra da Hrvatski sabor mora regulirati i pitanje neopravdanog izostanka zastupnika sa sjednica i revidirati sve naknade koje primaju uz osnovnu plaću, koju smatra dovoljnom.
Također je ocijenio da većina saborskih zastupnika korektno i odgovorno radi svoj posao, no napominje kako se, primjerice, zastupnici u Bundestagu za neopravdan izostanak sa sjednice kažnjavaju sa 200 eura.
14. travnja raspisuje se javni poziv za imenovanje ustavnih sudaca
Kao predsjednik Odbora za Ustav, Podolnjak je izvijestio da će se 14. travnja raspisati javni poziv za imenovanje ustavnih sudaca, za 10 upražnjenih mjesta u Ustavnom sudu.
Saborsko Predsjedništvo utvrdilo je i da će nova plenarna sjednica Hrvatskog sabora početi u srijedu, 13. travnja, prvim aktualnim prijepodnevom na kojem će na pitanja odgovarati predsjednik Vlade Tihomir Orešković i ministri.
“Požalio se jedan od zastupnika: ‘Što vrijedi laptop star četiri godine?!’. Vrijedi on zapravo sasvim dovoljno. Brzina napretka drastično je usporena, pa krajnji korisnik često uopće ne primjećuje razliku između posve novog procesora i onog izašlog prije nekoliko godina… Ne vidim nikakvog razloga [ni] zašto bi ex-zastupnik trebao po povlaštenoj cijeni otkupiti svoj stari laptop umjesto da ga se proslijedi nekoj školi ili malo servisira i da novom zastupniku”, osvrće se Monitorov Radoslav Dejanović na žalbe novih saborskih zastupnika na rabljenu informatičku opremu koju zadužuju, ali i starih zastupnika koji bi jeftino otkupili službena računala. Monitor
Prigovorili su, kako piše Jutarnji, zastupnici Mosta kako neće dobiti nove laptope na svojim časnim novim radnim mjestima, već stare, islužene laptope koje prethodna garnitura treba razdužiti.
Požalio se tako jedan od zastupnika: “Što vrijedi laptop star četiri godine?! Pa zar ne bi bilo normalno da se zastupnicima kojima je istekao mandat omogući otkup informatičke opreme koju su koristili…”, a ja ne mogu ne iskoristiti priliku biti provokator, antidržavni element i partizančina još od španjolskog građanskog rata, pa prokomentirati te dvije rečenice.
“Što vrijedi laptop star četiri godine?” – vrijedi on zapravo sasvim dovoljno. Njegovu vrijednost mogu argumentirati s barem dva čvrsta argumenta koji, nadam se, neće ostaviti dvojbe o tome jesu li novim zastupnicima upotrebljivi i laptopi koje su razdužili njihovi prethodnici.
Prvi argument jest brzina razvoja računala. Kao što se stariji vjerojatno sjećaju, prije dvadesetak godina ovaj bi vapaj saborskog zastupnika bio posve opravdan, jer uistinu su računala napredovala tim tempom da bi tržište već za godinu ili godinu i pol dana iznjedrilo što softvera a što hardvera koji bi stari model učinili uistinu zastarjelom robom.
No, danas tome više nije tako: brzina napretka drastično je usporena (a posebno tako za uredski rad), pa krajnji korisnik često uopće ne primjećuje razliku između posve novog procesora i onog izašlog prije nekoliko godina.
Generalno govoreći, Intelovi procesori imaju tendenciju rasta performansi od oko 6% godišnje (računajući i Tick i Tock).
Iako u tu matematiku možemo ubaciti i druge faktore poput količine i brzine memorije i tvrdog diska, činjenica je da je laptop izdan ove godine od laptopa starog četiri godine prosječno jači za otprilike tih četiri puta 6%.
Nije to naročito impresivan broj, i svakako nije razlog za bacanje starih i nabavku novih računala.
Valja mi ovdje, u svoju obranu, reći i da – Skylake arhitektura jest dobro optimizirana u odnosu na prethodnike, i da – noviji procesori imaju puno jače integrirane grafičke podsustave i bolju komunikaciju s memorijom i periferijama i sve je to mjerljivo raznim testovima. No, ono što u ovom trenutku obrađujem jest tipičan uredski posao u kojem nema (nema?) igranja igara, gledanja filmova, renderiranja kompleksnih scena, niti ima (nema!) korištenja kompleksnih ekspertnih sustava. Ruku na srce, najekspertniji softver kojeg saborski zastupnici koriste na svojim računalima zove se “MS Office”.
A on, složit ćete se sa mnom, jednako dobro radi na računalu starom četiri godine kao i na “ganc novom”.
Dapače, računalo prosječnog korisnika puno više čeka na korisnikove naredbe nego što izvršava neki zadatak. U uredskom poslu još i više – većinu vremena, pa i onog produktivnog, računalo zapravo čeka na korisnika. Ono staro četiri godine jednako kao i ono novo. Praktično, u svakodnevnom uredskom radu s računalom, pod uvjetom da ono ima dovoljno resursa (prije svega RAM memorije), čak i vrlo iskusan korisnik teško će ili nikako uočiti razliku između starog i novog računala.
Da je tome tako pokazuje i ovaj test koji uspoređuje stvarne performanse novijih i starijih generacija procesora; pregledajte grafikone pažljivo, jer oni pokazuju kako se razlika u brzini izvršavanja kompleksnih zadataka, puno kompleksnijih od onih svakodnevnih zastupničkih, mjeri u – desetinkama sekunde.
Stoga je sa stanovišta struke posve bespredmetno razmatrati jesu li četiri godine stari laptopi i dalje poslovno upotrebljivi. Sa mnom će se vjerojatno složiti i svi iz realnog sektora, gdje je trogodišnji ciklus zamjene informatičke opreme već neko vrijeme luksuz, pa se snalaze s opremom starom pet, šest godina… neki čak i starijom. Realni sektor rado će zastupnicima potvrditi kako su otkrili, kad su došli u situaciju da moraju provoditi mjere štednje, da i računala stara više od četiri godine sasvim pristojno obavljaju svoj posao. Pa ako realni sektor može preživjeti s informatičkom opremom koja traje i po osam godina (gdjegdje i duže), nema razloga da cijenjeni saborski zastupnici ne dijele sudbinu realnog sektora.
Slično njima vjerojatno će potvrditi i škole, u kojima je prosjek starosti informatičke opreme po učionicama gotovo deset godina, a nađe se i ekstremnih slučajeva poput jedne škole iz Vinkovaca koja je koristila računala stara dvadeset godina!
Pa ipak, ti klinci uredno na tim školskim računalima obavljaju zadaće koje su obimom i nivoom korisničke stručnosti, ako već ne sadržajem, ravnopravne zadaćama koje na svojim laptopima obavljaju saborski zastupnici.
Bune se klinci, naravno. I ja bih se bunio da moram raditi na računalu starom deset godina zato što mi je država siromašna i nije u stanju priuštiti mi nova nastavna pomagala, iako se od mene očekuje da sutra istu izvlačim iz krize i uspješno vraćam dugove prethodne generacije.
“Zar ne bi bilo normalno da se zastupnicima omogući otkup informatičke opreme?” – oprostite, ali ne.
Ne, jednostavno ne.
Laptop je dio inventara. Je li ikad itko od zastupnika, po odlasku s dužnosti, izrazio želju otkupiti i kući ponijeti fotelju u kojoj je sjedio? Ili uredski ormarić? Uredski stol? Lojalni fikus?
Prodaja stare informatičke opreme zapravo je trik iz realnog sektora, jer su se tvrtke tako za male novce rješavale opreme koja je već otpisana i koju je trebalo, kao opasan otpad, propisno zbrinuti (čitaj: platiti zbrinjavanje). To je u realnom sektoru win:win:win situacija, jer tvrtka ne samo da ne mora platiti zbrinjavanje otpada već će na njemu čak i nešto sitno zaraditi, a djelatnici kući nose opremu koju će uspješno koristiti još nekoliko godina – za svoje privatne potrebe. Treći win je za okoliš, jer se na taj način produžuje uporaba opreme, pa je i elektroničkog otpada manje.
Quod licet Iovi, non licet bovi – pa ako već privatna tvrtka može sa svojom opremom raditi što ju je volja, državna tvrtka, ustanova, Sabor, svi oni koji žive od proračuna ne bi smjeli jer nam je društvo puno potrebitih kojima bi ta oprema itekako dobro došla. Recimo, one škole s opremom starom cijelo jedno desetljeće.
Ne vidim nikakvog razloga zašto bi ex-zastupnik trebao po povlaštenoj cijeni otkupiti svoj stari laptop umjesto da ga se proslijedi nekoj školi ili malo servisira i da novom zastupniku.
Imam tako neke vizije, uzrokovane opojnim geotermalnim isparenjima, o sustavu u kojem saborski zastupnici koriste laptope koji su opremljeni posebnim sustavom za zaštitu od provale na računalo, nečim što zastupnicima omogućuje da se bez straha spajaju bilo gdje na svijetu, po hotelima, kafićima i aerodromima, a što njihove podatke i komunikaciju čini neželjenima nečitljivim i neprobojnim. I onda tako zastupnik na odlasku vraća laptop u informatičku službu, oni vade tvrdi disk i zamjenjuju ga novim, starom zastupniku daju njegove osobne datoteke na USB ključu a reparirani laptop s novim diskom daju novom zastupniku. Stari disk fizički uništavaju.
Mda, malo mi se primaštalo o nekakvom nezamislivom sustavu koji bi štitio naše saborske tajne od stranih agentura i malicioznih napadača. Bio bi to, naravno, vrlo skup i iznimno kompliciran sustav, zasnovan na licenciranom softveru u kojeg možemo imati puno povjerenje.
Vratimo se mi na temu: država uistinu ima boljeg načina za oporabu stare informatičke opreme od prodavanja iste bivšim korisnicima. Kad bismo samo principijelno sva računala koja koriste državna tijela, a koja su stara četiri godine, otpisali i poklonili školama, učinili bismo veliku stvar. Državna je uprava socijalistički gigant u rangu nekadašnjih Končara ili Đure Đakovića, s mnoštvom opreme koja može biti korištena kako bi se i oni zanemareni dijelovi društva doveli na razinu informatičke konkurentnosti koja jest stara četiri godine, ali koja je, kako smo to već rekli, tehnološki tek jedan nevelik korak iza trenutnog stanja. Već time bismo ovom društvu učinili veliku uslugu.
Dapače, uvjeren sam da bi prosječni građanin ove zemlje, pitate li ga za mišljenje, uvijek bio za to da se otpisanom opremom obnavlja oprema po školama, vrtićima, staračkim domovima – umjesto da tu opremu, kupljenu našim novcem, za sitne novce otkupljuju bivši korisnici.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.
Ukupno 28 milijuna kuna isplatit će se političkim sudionicima parlamentarnih izbora za naknadu troškova izborne promiždbe, a krajni rok za isplatu je konac siječnja iduće godine. Svako osvojeno zastupničko mjesto ‘vrijedi’ 180.000 kuna, pa bi najviše, 10, 6 milijuna kuna, trebala dobiti HDZ-ova Domoljubna koalicija sa 59 zastupnika. SDP-ova koalicija Hrvatska raste (56 zastupnika), ima pravo na 10, 1 milijuna kuna, Most nezavisnih lista (19 zastupnika) na 3, 4 milijuna kuna naknade. Večernji