Film Wonka: Timothée Chalamet dostojan je legendarnog lika - Monitor.hr
22.12.2023. (13:00)

Jede mi se čokolada sad

Film Wonka: Timothée Chalamet dostojan je legendarnog lika

Wonka nije remake već origin story o tome kako je Willy Wonka postao poznati i čarobni čokolatijer i inovator. Priča ima svoju legiju fanova i podsjeća na stare, raskošne mjuzikle 60-ih i daje osjećaj originalnosti. Redatelj je Paul King, poznat po režiranju oba dijela Paddingtona i to se itekako vidi u Wonki. Film je neizmjerno veseo, pun boja i zaraznih pjesama odličnih za ovo božićno vrijeme. Wonka je i smiješan na dijelove, a King filmu daje drugačiju dimenziju. Dok je Wilderov Wonka bio simpatičan, no pomalo i dijaboličan, a Deppov najmračniji dosad, Chalametov Wonka je sanjar koji vjeruje u dobrotu svijeta i to da je čokolada najfinija kada je dijelimo s drugima. Wonka je u filmu pomalo djetinjast, a zanimljiva stvar je da ga od svih balansira upravo jedino dijete na setu – mala Noodle koja ga uvijek spusti na zemlju. Journal


Slične vijesti

Četvrtak (17:00)

Filmska priča o kojoj mislimo da znamo sve

Pavičić o biografskom filmu o Draženu Petroviću: Iskreno, ne bih volio biti u koži ekipi koja je radila film

Da bi biografski film uspio, on ne može samo protrčati kroz uspjehe i dostignuća glavnog junaka. Mora u njegovu životu pronaći dramu. To je problem kojeg su bili svjesni autori filma “Dražen”. Redatelj Danilo Šerbedžija i scenarist Ivan Turković Krnjak morali su se hvatati ukoštac s problemom koji pred njih stavlja život šibenskog košarkaša. Život Dražena Petrovića sastojao se od uspjeha, pa još uspjeha. Od toga da je bio izvrstan, pa još bolji. Draženov život bio je jedna kratka neprekinuta putanja blještavog uspona koju je presjekla tragična, slijepa i apsurdna smrt.

Kako u toj ravnoj, naglo presječenoj liniji pozlate pronaći opipljivu, ljudsku dramu? Ekipa “Dražena” donijela je – ukratko – niz kreativnih i dramaturških odluka s kojima se može prepirati. No – ne bih im bio u koži, jer su se latili zadatka koji je težak, ako ne nemoguć. “Dražen” nije najbolji film na svijetu, ali teško mi je zamisliti da se o košarkaševu životu može snimiti bolji. Jurica Pavičić za Jutarnji. Pogledajte što kažu na Forumu.

20.10. (22:00)

Priča o ljubavi obično ugnjavi

Novi Tanovićev film ‘Nakon ljeta’: Krave, more i Oscari

Dok film pokušava biti ‘malomišćanska’ nepretenciozna komedija uglavnom je dopadljiv, no kad odjednom odluči da želi biti intimna art drama o ljubavi sjebane žene i oženjenog muškarca, postaje nedorečen, dosadan i vrlo neuvjerljiv. Od svog osamostaljenja, preciznije još od prvog naslova hrvatski film počiva na jednom te istom triku kojega se zbog nedostatka kreativnosti besramno reciklira. Zamisao da se kroz pitku i laganu komediju smještenu u prekrasno i zamamno mediteransko ozračje naših otoka pokuša ubaciti ozbiljna drama i ozbiljne teme, da citiram nedavno preminulog kontroverznog pjevača: “Teoretski lepo zvuči, malčice je drukčije u praksi”. Luka Kesić za Ravno do dna.

16.10. (18:00)

MeToo, MeToo!

Radić o filmu ‘Strange Darling’: Mollner odlično barata složenom i nepredvidivom naracijom

“Smrtonosni susret” i njegov autor mnogo duguju Quentinu Tarantinu. Radnja filma tarantinovski je ispričana kroz nekronološki poredana poglavlja, glavni načelni orijentiri horori su iz 1970-ih, osobito u prikazu enormnog (seksualnog) nasilja nesuzdržani kultni naslovi kao “Zadnja kuća nalijevo” Wesa Cravena i “Teksaški masakr motornom pilom” Tobea Hoopera. Redateljski stil izrazite retoričnosti također može uputiti na Tarantina, ali i na njegova omiljena sineasta Briana De Palmu, a ima u Mollnerovu filmu i natruha Davida Lyncha, kroz profantastični “bljeskoviti” motiv viđenja čovjeka kao đavla ili demona. Damir Radić za Novosti. Forum

15.10. (01:00)

Mlad i ne toliko lud

‘The Apprentice’: Film koji prati početke Donalda Trumpa

Radnja je smještena tijekom 70-ih i 80-ih, a pratimo mladog Donalda Trumpa kao agenta za nekretnine u očevoj firmi koji pokušava krenuti svojim stopama u tom nemilosrdnom biznisu. Trump se sprijatelji s Royjem Cohnom, odvjetnikom s iskustvom kojeg su mnogi koji su ga znali nazivali čistim zlom. On mu postane jedna od najbitnijih figura u životu. Trump na početku filma dosta povučen, neprimjetan i pomalo nesiguran. Tek pod Cohnovim mentorstvom, razvija se njegov karakter osobe koja misli da je iznad zakona. Iako sami film nije toliko oduševio recenzente Journala da bi ga smatrali kandidatom za Oscara, Jeremy Strong koji tumači Cohna bi vrlo moguće mogao pokupiti nominaciju za sporednu ulogu, kažu.

08.10. (20:00)

Uz pjesmu i ples dvoje luđaka

Picula o nastavku Jokera: Film je na rubu parodije

Malo je koji film kao ‘Joker’ iz 2019. postigao takav umjetnički i komercijalni uspjeh osvojivši niz strukovnih priznanja te ostvarivši zaradu na svjetskim kinoblagajnama veću od milijardu dolara. Stoga mu se nastavak iščekivao s osobitom pažnjom. No, novi je film o Batmanovu arhetipskom neprijatelju u izvedbi oskarovca Joaquina Phoenixa, najblaže rečeno, čudan nesporazum… I dok je priča u prethodniku jasna, slojevita i argumentirana, drugi dio ne razvija odgovarajući dramski luk s uvodom, zapletom, obratom i raspletom osobito posrćući o nezgrapno umetnute pjevačko-plesne točke koje plešu oko ivice parodije poništavajući jedva uspostavljenu radnju. Ona se pak neposredno nastavlja na prvi film prateći Arthura Flecka, sada poznatoga kao Joker, kao štićenika državne zatvorske bolnice Arkham. Boško Picula za tportal. Film komentiraju i na Forumu

06.10. (22:00)

Tko se boji mjuzikla još?

Nastavak Jokera s Phoenixom i Gagom podbacio u očekivanjima, no nije ni tako loš

Phoenix i Gaga srce su i duša ovog filma. Njegova gluma i dalje je na istoj razini kao i u prvom filmu i premda tek ponavlja sve ono što je bilo sjajno u prethodnom uratku, to je doista toliko dobro da ga je užitak gledati. Ona, pak, ne zaostaje za njim nimalo i daje cijelu sebe kako u pjesme, tako i u ulogu koja joj izvrsno leži. No, glazbene sekvence ujedno su i najbolji dio filma, ali i mlinski kamen obješen o njegov vrat. One predstavljaju odstupanje od onih Scorseseovih šablona iz prvog filma i mahom su dobro osmišljene i izvedene, ali jedva da priču pomiču u naprijed i samo produžuju agoniju priče koja se u gotovo dva i pol sata kreće presporim tempom da bi se u filmu moglo istinski uživati. Tako gledatelj može istovremeno biti uzbuđen sa setom nekog novog muzičkog broja te u isto vrijeme željeti da bude što kraći, jer želi da film čim prije nastavi grabiti prema svom raspletu. Ivan Laić za Ravno do dna. Forum

04.10. (19:00)

A vidi se i Motovun

Speak No Evil (2024): Zloća i kazna

Watkins se pokazao kao majstor za hororsko-trilerske tenzije proizišle iz situacije i interakcije likova, a to je forte Tafdrupova filma. Postavka Watkinsova “Ne govori zlo” (“Speak No Evil”) slična je kao u originalu i uključuje godišnji odmor u Italiji koju ovaj put glumi Hrvatska, odnosno Istra i Motovun. Na godišnjem odmoru nalaze se dva bračna para većinski u ranim četrdesetima, a Dance sada mijenjaju Amerikanci s privremenom londonskom adresom. Sukladno porastu političke korektnosti unatrag protekle dvije godine, kad počnu zvoniti zvona za uzbunu, Louise i Ben još su ljubazniji u odnosu na prethodnike i ne znaju reći “ne”, donoseći krive odluke dok se libe konfrontacije s domaćinima za koje još više vrijedi opaska “nisu mi baš najugodnije društvo”…. Marko Njegić za Slobodnu, a film komentiraju i na Forumu.

04.10. (12:00)

Arhitekturom protiv korupcije

Megalopolis: Coppolina antička Amerika je konfuzan filmski pokus

Distopijski prikaz SAD-a koji tone u dekadenciju Coppola uspoređuje s republikanskim starim Rimom, pridružujući likovima imena i citate antičkih figura i gurajući rimske bakanalije na teritorij velegradskih noćnih klubova. Pazi se pritom na scenografiju, ekranom promiču toge i tunike, ljudi se vraćaju analognim automobilima i TV kamerama, a njujorški skyline dočekuje nas netaknut. No, njegov je Catilina ispao nedefinirana individua, filantrop s autoritarnim nagnućima, recitator Hamletova solilokvija a k tomu i mladi nobelovac (?) koji u par navrata bez jasno obrazloženog mehanizma zaustavlja i vrijeme.

Ubačen je u fabulu i čudotvorni element imenom megalon, čija nam svojstva ostaju slabo dokučiva. Coppolin izlet u nepoznato ima vrlo malo čvrstih uporišta, za što prvenstveno brine tercet sporednih glumaca koji mu donose emociju. Kad odgledate Coppolin zbrčkanu reminiscenciju na antički Rim začinjenu sporadičnim kritikama trumpizma, shvatite da doista nije riječ o konvencionalnom filmu. Cilj je očito bio publici podvaliti metafizičko iskustvo koje se otelo nadzoru i završilo u nizanju međusobno nepomirljivih motiva, valjda kao dokaza da je autor erudit. Dubrovački vjesnik… Forum

03.10. (21:00)

Kad vlada tišina, a nije silent film

Madsa Mikkelsena je zanimljivo gledati čak i ako ne progovori nijednu riječ

Film „Arctic“ sniman je 2018. godine tokom 19 dana na Islandu, a Mikkelsen je taj proces opisao kao najteže snimanje u svojoj karijeri. Može li on da zadrži našu pažnju 90 minuta samo tako što je u kadru, radeći tipične (ali ipak prilično realne) stvari za preživljavanje, skoro da ne kaže ni riječ? Odgovor je: “Da, može.” Lupiga

01.10. (10:00)

Ne treba nam film, pa mi živimo Megalopolis

Basara recenzira Coppolin novi film

I – šta ka­žem. Ka­kav je „Me­ga­lo­po­lis“. Kao što sam i pre­t­pos­ta­vio – odli­čan. Od­go­vor na pi­ta­nje: za­što se ni­je svi­deo be­lo­sve­t­skoj kri­ti­ci – na­ša, do­ma­ća, tek tre­ba da ka­že svo­ju reč – ta­ko­đe je jed­nos­ta­van: za­to što je odli­čan, ali ni­je za­ba­van i za­to što ne­će na­mla­ti­ti pa­re.
Da skra­tim pri­ču: „Me­ga­lo­po­lis“ je fi­l­m­ska pri­ča o kra­ju ci­vi­li­za­ci­je ko­ji se – za ra­zli­ku od re­gu­lar­nih di­sto­pi­ja – ne do­ga­đa, 2374, re­ci­mo, ne­go upra­vo sa­da. To je i ra­zlog „Me­ga­lo­po­li­so­ve“ ne­po­pu­lar­nos­ti. Ni­ko ne vo­li da gle­da svoj kraj.

Ko­po­la je me­ta­fo­ri­č­no po­ve­zao ago­ni­ju ri­m­ske ci­vi­li­za­ci­je sa ago­ni­jom ove u ko­joj ži­vo­ta­ri­mo, što od gle­da­la­ca (i kri­ti­ča­ra) za­h­te­va bar elemen­tar­no po­zna­va­nje Gi­bo­no­vog de­la „Opa­da­nje i pro­pa­st Ri­m­skog ca­r­stva“, što je, pre­t­pos­ta­vljam da pre­t­pos­ta­vlja­te, kra­j­nja re­t­kost, naro­či­to u Sr­bi­ji, u ko­joj se još vo­de ra­spra­ve o opa­da­nju i pro­pa­sti Mi­lo­še­vi­će­vog ca­r­stva, ko­je se ote­glo go­to­vo kao pro­pa­da­nje ri­m­skog.

Ko­po­la ni­je ak­ti­vi­sta, još ma­nje je­dan od le­gio­na bo­ra­ca pro­tiv ka­pi­ta­li­z­ma, ra­si­z­ma, fa­ši­z­ma i mu­če­nja imi­gra­na­ta i osta­lih bau­ka XXI ve­ka. Ko­po­la je ume­t­nik i ume­t­ni­č­ki ubed­lji­vo – re­di­te­lj­ski, sce­no­gra­f­ski i glu­ma­č­ki pe­r­fe­k­t­no – pri­ka­zu­je pro­ro­čan­stvo sa­da­šnjos­ti, ono­ga što se već do­ga­đa, ali što ni­je ta­ko efe­k­t­no kao u fi­l­mu, za­to što to što se do­ga­đa ne re­ži­ra Ko­po­la, ne­go ma­h­ni­ti klov­no­vi op­sed­nu­ti zgr­ta­njem pa­ra i mo­ći. Svetislav Basara