Film Past Lives (2023) - ramen na američki način - Monitor.hr
31.08.2023. (12:00)

Putujmo na istok

Film Past Lives (2023) – ramen na američki način

Početkom milenija, pojavom filmova “Memories of Murder” i “Oldboy” počela je uzlazna putanja južnokorejskog filma. Odjednom je zemlja poznata po brodogradnji krenula štancati filmove bolje i od brodova podarivši ljubiteljima sedme umjetnosti barem tucet punokrvnih remek- djela da bi svoju internacionalnu afirmaciju potvrdila trijumfom “Parazita” na dodjelama Oscara. Ne može se reći da “Past Lives” nije solidno ostvarenje, no riječ o tek jedva iznadprosječnom nezavisnom uratku kakvih na Sundance Film Festivalu ima svake godine na bacanje, premda ne treba čuditi kritičarska opčinjenost i kolektivni ograzam koji oko ovog filma vlada. Primjerice film na IMDB-u trenutno ima visoku ocjenu (8,2). Ravno do dna


Slične vijesti

Ponedjeljak (11:00)

Nepokon neki film s dušom

Almodóvarova ‘Susjedna soba’ daje uvjerljiv odgovor na pitanje: Može li smrt biti dobra?

Četrdeset i četiri godine nakon svoga prvog mladenačkog dugometražnog igranog filma ‘Djevojke iz grupe’, nastaloga na vrhuncu španjolskoga kontrakulturnog pokreta La Movida Madrileña, Pedro Almodóvar kao 75-godišnji sineast svjetskog ugleda promišlja o posljednjim danima nečijeg života u filmu koji je osvojio Zlatnog lava i zasluženo visoke ocjene. . Iako govori o želji za smrću, Almodóvar je rad prije svega posveta i – pohvala životu. Bez obzira na to koliko u konkretnom slučaju život još trajao, nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci. Smrt je u ovom prikazu nešto što čak i čovjek može uvjetno pobijediti odluči li se za nju onda kada je može sam uzrokovati, a ne u trenucima u kojima više ne vlada ni vlastitim umom ni tijelom. Boško Picula za tportal

13.12. (00:00)

Ajmo prgava familijo!

A Real Pain je smiješan, ali i dirljiv film, ide li Jesse Eisenberg po Oscar?

Eisenberg je napisao, režirao i glumi u filmu A Real Pain. Film je pokupio četiri nominacije na Zlatnim globusima koji će se održati početkom 2025. I to one najveće – za najbolji film (mjuzikl ili komedija), za najboljeg glumca (Eisenberg), najbolji scenarij te najboljeg sporednog glumca (Culkin). Film prati njih dvojicu, Benjija (Culkin) i Davida (Eisenberg). Oni su rođaci koji se baš i ne slažu. Međutim, odluče se ponovno okupiti na putovanju kroz Poljsku u čast svoje voljene bake koja je preživjela holokaust. Avantura dobiva preokret kada stare napetosti između njih ponovno isplivaju na površinu u pozadini njihove obiteljske povijesti. Journal

11.12. (00:00)

Da te uhvati jeza od Hugha

Heretik: Hugh Grant, vjera, ateizam i horor u jednom filmu

Radnja je vrlo jednostavna: imamo dvije mormonske misionarke, sestru Barnes (Thatcher) i sestru Paxton (East), tinejdžerice ili tek za nijansu starije djevojke na zadatku „kućnih posjeta”, odnosno „lupanja na vrata” potencijalnim konvertitima, odnosno ljudima koji su za njihovo učenje pokazali ikakav interes. Suočene s podrugivanjem ne-mormonske okolice, sa strogim pravilima ponašanja usmjerenim na vlastitu sigurnost, s promjenama odluka uslijed predomišljanja, kao i s lošim vremenskim uvjetima, one su sretne kada im konačno jedan čovjek otvori vrata svoje kuće na rubu šume u planinskom gradiću, te ih pozove unutra na malo razgovora, objašnjavajući da njegova supruga (jer žena mora biti prisutna u sobi dok misionarke razgovaraju s muškarcem) upravo peče pitu od borovnica. Glumački, sve je na mjestu. Grant ovdje koji prolazi kroz svoju renesansu i bježi u drugu krajnost od tipa uloge „svaka bi ga majka htjela za zeta” (što su role koje su ga proslavile), ali ipak zadržavajući onu dozu finoće baš od tog tipa, pa ju okrećući na nešto mračno. Marko Stojiljković za Lupigu. Forum

08.12. (15:00)

Hugh Grant više nije 'typecastan'

“Heretik” vraća vjeru u horor žanr majstorskom studijom straha i ljudske psihologije

Da mi je prije desetak godina netko rekao kako ću se unaprijed radovati najnovijem, i to horor filmu Hugha Granta, lagano bih mu odbrusio kako nije normalan. Dugo je slovio za jednog od najpouzdanijih, najomiljenijih i najisplativijih glumaca unutar žanra mega popularnih romantičnih komedija. Upravo je dotični demonstrirao jednu krajnje uznemirujuću figuru koja zahvaljujući verbalnim dosjetkama, manipulacijom i hladnokrvnom smirenošću unosi strah u kosti svojim naizgled naivnim žrtvama. Jesu li one ipak toliko naivne i nesposobne, uvjerit ćete se sami, no moram istaknuti kako će to za vas biti jedna posebna gledateljska avantura, kaže recenzent za Novi list. Pogledajte što kažu na Forumu.

07.12. (17:00)

Još jedan u utrci za Oscara

‘Queer’: Meksiko pedesetih, šeširi, kupleraji, droga, seks i Daniel Craig, kulerskiji nego ikad

Daniel Craig u još kulerskijem izdanju nego kao Benoit Blanc, Lesley Manville u najfrajerskijoj ulozi koju je ikad igrala (a igrala ih je mnogo), Drew Starkey kao ljepuškasta opsesija glavnog lika, Mekisko pedesetih, šeširi, barovi, kupleraji, droga i seks – sve je to najnovija sporogoreća romantična drama Luce Guadagnina. Zrinka Pavić za tportal o filmu nastao prema romanu Williama S. Burroughsa (autora poznatijeg Golog ručka).

04.12. (14:00)

'Naturalizam bez lirskog'

Radić o filmu ‘Proslava’: Film solidne kvalitete i povremenih dojmljivih uzleta

Roman “Proslava” Damira Karakaša kao stvoren je za filmsku adaptaciju – narativno je “funkcionalno” parceliziran i, mnogo važnije, izrazito je slikovit. Dok sam ga čitao imao sam dojam da istovremeno gledam film u modu lirskog naturalizma i, s obzirom na to da mi je to jedna od omiljenih poetika, zamišljao kako sâm polučujem taj film. Stilski, Anković se odlučio na koncepciju “čistog naturalizma”, de facto ignorirajući poetičnost koja tako sugestivno boji Karakašev roman. U primjeni naturalističkog stila režiser je kompetentan, što rezultira cjelinom koja nesumnjivo ima potrebnu atmosferu, iako ona generalno nije na najvišoj razini. Takvu atmosferu Anković vrlo rijetko, svega nekoliko puta u filmu, “diže” ekstraordinarnim stilizacijama. Damir Radić za Novosti.

03.12. (09:00)

Prequel koji nam možda i nije trebao... ili možda je?

3,6 rendgena: ‘Wicked’ i coprnjački antifašizam

Adaptacija brodvejskog megahita istoga imena koji donosi priču koja je prethodila događajima opjevanima u legendarnom “Čarobnjaku iz Oza”, “Wicked” govori o tome kako je čarobnica Elphaba postala The Wicked Witch of the West te bilježi njezin razvoj prijateljstva s kolegicom G(a)lindom. Nekima od nas će se činiti kao jednostavno prevelik zalogaj sa suludim trajanjem od dva sata i četrdeset minuta u kojima uspijeva ispričati tek polovicu priče iz mjuzikla, a ostatak ostavlja za nastavak koji ima uslijediti za godinu dana. Do tog pretjeranog trajanja uglavnom dolazi zbog pretjeranog trajanja pjesama među kojima ima upečatljivih brojeva, ali uglavnom samo priječe nastojanjima da se priča razvija zadovoljavajućim tempom. Ravno do dna… komentiraju i na Forumu

 

01.12. (18:00)

Dosadile mu romanse pa se bacio na horore

Film ‘Heretic’: Instrukcije iz teologije dijaboličnog Hugha Granta

“Heretic” je najvećim dijelom film o sukobu religijskih i antireligijskih svjetonazora i kao takav sadrži mnogo razgovora koje možete smatrati zabavnima premda ne donose nikakve nove ideje koje nisu pred dvadeset godina izložene u knjigama Denneta, Hitchensa i Dawkinsa i nakon toga do zadnjeg atoma ponavljane u bilo kakvim internetskim raspravama vezanima za tu temu. U filmu su neke od njih ipak ilustrirane kroz zanimljive parelele s popularnom kulturom, od društvenih igara do rock glazbe, što pak rezultira s par odličnih “needle dropova”, tj. trenutaka u kojima neka poznata pjesma preuzima glavnu riječ u sceni, pa tako judaizam, kršćanstvo i islam postaju The Hollies, Radiohead i Lana Del Rey. Pomalo neočekivano novi film Scotta Becka i Bryana Woodsa je pred sam kraj 2024. zasjeo na vrh liste najboljih ovogodišnjih horora, no bitka za taj naslov nije ni približno gotova. Ivan Laić za Ravno do dna.

01.12. (08:00)

Između smrti pape i bijelog dima

Film Konklava: Raskrinkavanje vatikanske mistike i orkestriranih rituala

Iako se to vjernicima predstavlja kao nekakav mistični čin koji se odvija na ikoničkom svetom mjestu – u Sikstinskoj kapeli, te gdje se ispoljava Božja volja, oslikana u dimu crne ili bijele boje, a koji ima i svoju specifičnu ikonografiju, konklava je zapravo politički proces. To znači da u njoj glavnu ulogu ipak igraju lobiranja i zakulisne radnje, od intonacije i sadržaja dekanovog uvodnog govora pa nadalje. Kako proces odmiče, tako se otkrivaju neke tajne. Opći dojam je da „Konklava“ ne bi bio ni upola toliko uspio kao film da nije glumaca koji cijelu tu predstavu mogu iznijeti, iako su likovi koje oni igraju prisutni u svojoj danosti, a njihove pozadine se otkrivaju po potrebi i za potrebe scenarija. Za Ralpha Fienesa smo već znali da je sposoban odigrati sve, ali ovdje ostvaruje jednu od svojih boljih i životnijih rola. Kažu na Lupigi, a film komentiraju i na Forumu.

28.11. (00:00)

Idi i smotri, londonska verzija

Drama Stevea McQueena o bombardiranju Londona i ratnoj odiseji jednog dječaka nesumnjivi je ‘Oscar bait‘ film

Apple je žarko željan još jednog Oscara (“Coda”), posebice što “Ubojice cvjetnog mjeseca” nisu potvrdile nijednu nominaciju na dodjeli zlatnih kipića. Nesumnjivi “Oscar bait movie” pomalo nasilu spaja ratnu tematiku s rasizmom da bude dodatno aktualan i relevantan na razmeđu prošlosti i sadašnjosti (scene grada u ruševinama evociraju ukrajinske prizore, rasne predrasude i diskriminacija crnaca). No, McQueenov redateljski pečat u nekolicini impresivnih sekvencija nije se izgubio ispod kvalitetne, ali neujednačene oskarovske drame. Marko Njegić za Slobodnu.