Videe s pressice članku ima Index (samo za perverzno znatiželjne).
Bijeli lažljivci – ljudi koji misle da prenose istinite činjenice, no nisu svjesni da prenose laži. Jedini benigni s liste, iako se zbog njihove nepouzdanosti mogu narušiti odnosi. Povremeni lažljivci nemaju naviku laganja i često kasnije osjećaju krivnju. Patološki lažljivci umiju lagati i o najsitnijoj stvari. Kao da im je neugodno koji put reći istinu. Vjeruje se da potrebu laganja vuku iz djetinjstva. Najgori od svih su sociopatski lažljivci koji se koriste manipulacijama za neku svoju osobnu korist. Iako su laži dio svačije svakodnevice i ponekad korisne, važno je da se odnosi ne baziraju na njima. Ako vam postane pretoksično biti u društvu/vezi s nekim tko stalno laže, možda je bolje prekinuti taj odnos. Learning mind
Profesor i filozof Harry Gordon Frankfurt sa Sveučilišta Princeton, prvi je u svom eseju ‘On Bullshit‘ iz 1986. godine artikulirao razliku između lažljivca i seratora: “Lažljivac namjerno pokušava prevariti, a serator ne mari za istinu već samo želi impresionirati ili obmanuti druge svojim riječima”. Frankfurt smatra da je “sranje” pogubniji problem za društvo od laži jer seratora ne zanima istina, dok lažljivac barem priznaje postojanje istine. Po njegovu mišljenju, ravnodušnost prema istini je podmukliji problem od laži jer potkopava mogućnost istine i stvara osjećaj cinizma i nepovjerenja u ljudima. “Malo hiperbola nikad ne škodi. … Ljudi žele vjerovati da je nešto najveće, najbolje i najspektakularnije. Ja to nazivam istinitom hiperbolom. To je nedužan oblik pretjerivanja – i vrlo učinkovit oblik promocije” piše Donald Trump u “Umijeću dogovora”. Velika je tajna našeg vremena: zašto itko ozbiljno shvaća ljude koji su tako očito puni sranja? Lider
Prirodni lažljivci su ljudi koji lažu lako i s velikim uspjehom. Ponašanja mogu izgledati kao ponašanja normalne djece koja lažu – obmanjuju roditelje, učitelje i prijatelje kad god to žele – ali koristeći to kao praksu za razvoj samopouzdanja, uskoro počinju osjećati malo ili nimalo zabrinutosti da li će biti otkriveni u svojoj laži. Prirodni lažljivci, visoko vješti u obmanjivanju, ali ne bez savjesti, trebali bi imati koristi od svog talenta za određene profesije – kao glumci, prodavači, odvjetnici, pregovarači, špijuni ili diplomati. Kod patoloških lažljivaca stvar je u kroničnom ponašanju uobičajenog ili kompulzivnog laganja, za koje često nemaju jasan razlog. Iako ne postoji trenutna specifična psihološka dijagnoza, ponašanje je povezano s nekoliko različitih poremećaja ličnosti. Znak psihopatije je uporno antisocijalno ponašanje i nedostatak empatije i kajanja. Željko Trivanović za Epohu.