Eivør - Enn: Lana Del Ray i Billie Eilish s Farskih Otoka - Monitor.hr
28.06. (22:00)

S mračnog sjevera

Eivør – Enn: Lana Del Ray i Billie Eilish s Farskih Otoka

Eivør Pa​́lsdo​́ttir svoj nordijski dom na udaljenim Farskim otocima naziva krajolikom krajnosti. Smješten u sjevernom Atlantskom oceanu točno iznad Škotske i jugoistočno od Islanda, s ukupnom populacijom od oko 50 000, klima je “puna kontrasta – vrlo tamne, teške zime i svijetla ljeta”. Odrastajući u tamošnjem malom selu, od oko 400 ljudi, upravo su ti kontrasti inspirirali Eivørinu glazbu tijekom njezine karijere. Često smatrana jednom od najplodnijih i najjedinstvenijih nordijskih umjetnica svoje generacije, Eivør je do danas izdala 11 studijskih albuma, križajući glazbene žanrove i uvijek pomičući okvir očekivanog. Ovaj 11. album “Enn” povezan je s Eivørinim nordijskim korijenima. Terapija


Slične vijesti

Ponedjeljak (20:00)

Kad to ne puni Arene

Consecration – Smrt, ljubav, smrt: Nama ne toliko poznati beogradski bend objavio je svoj sedmi album

Zoran Stajčić se u tekstu u kojem recenzira novi album beogradskog benda Consecration osvrnuo na to kako biseri s istoka kod nas ostanu neprimijećeni, iako su kvalitetni i itekako poznati u regiji iz koje dolaze. Dobar primjer je koncert Nikole Vranjkovića održan prije par dana u Tvornici kulture i koji je okupio 350 posjetitelja nakon „ohoho“ godina njegove karijere i koji, usporedbe radi, u Beogradu napuni svaki veći koncertni prostor. Njegova glazba je u sferi kvalitete kakvu sluša i želi čuti uživo poveći dio hrvatske publike koja je u dobrom dijelu slabo upoznata s Vranjkovićevim radom, jer njegova glazba je samo zemljopisno s istoka, dok je u svemu drugome ravna onom zapadu prema kojem se i ovdje stremi. Hoću reći, da je hrvatska publika zakinuta za kvalitetu i one kvalitetne, dok je s druge strane bombardirana onim imenima oko kojih je uvijek lako stvoriti neku ideološko-nacionalno-kulturološku zavrzlamu po onoj staroj, ali i dalje uspješnoj formuli „glazbenog istočnog grijeha“ i po sistemu: „Možda se htjeli neku kvalitetnu glazbu, ali ste dobili obilatu porciju pamfletističkog krindža o invaziji s istoka, pa ste odustali“.

13.11. (18:00)

Dobar zvuk iz susjedstva daleko se čuje

Krilat i Beo – Dalekovodi: Indie-rock/folk umjetnik ima kandidata za ex-Yu album godine

Ispočetka je bend Krilat i Beo imao world-music/ folk/ etno šlih akustičnog izraza s ne baš naglašenim rock aditivima. Više su to bile vedre šansone s francuskim gypsy-blues elanom, nešto veoma blisko našem hrvatskom Branku Galoiću, tzv. disidentom u Parizu, kroz postavu su se mijenjali muzičari, a onda je u tijeku COVID-19 pandemije iznenada ostavio akustaru gitaru i uzeo električnu. Terapija

07.11. (18:00)

Nekad bilo, sad se spominjalo, i povremeno rokalo

Hüsker Dü – Zen Arcade: Bolje od ovoga teško da može

Hüskeri se, naime, nisu plašili biti bend koji je, ma kako to pretenciozno zvučalo, svojom glazbom tragao za istinom, za nečim „većim od rock and rolla“. Ono što je, naravno važno u svemu tome jest da su imali kreativno pokriće za tu ambiciju, odnosno dva autora (Harta i Moulda) koja su svojom vizijom stvorili emotivni svijet s kojim se malo toga u povijesti popularne glazbe može usporediti. U strogo glazbenom smislu „Zen Arcade” je bio kombinacija apsolutno svih utjecaja kojima je trio godinama bio izložen – od psihodeličnog rocka i detroitskog proto-punka šezdesetih do klasičnog britanskog punka.

Oni su, dakle, svoju priču ispričali i sve zainteresirane pozvali na put praćenja njihovog junaka (ili junakinje) kroz emocionalne i psihološke krajolike odrastanja. Pri tome za vaše slušateljsko iskustvo uopće nije bilo važno jeste li kroz taj istodobno divan i zastrašujući proces prolazili u ‘reaganovskoj Americi’, ‘posttitovskoj Jugoslaviji’, ‘tuđmanovskoj Hrvatskoj’ ili tko zna gdje već. Na Ravno do dna se prisjetili legendarnog albuma hc punkera iz 80-ih, koji ima svoju temu i na Forumu.

06.11. (22:00)

Najbolji odmak od stvarnosti je povratak u prošlost, makar reizdani

Elvis Costello – King of America and Other Realms: Bolja Amerika

Ono što Costella razlikuje od većine jest činjenica da ne prilazi reizdanjima planski, kronološki i povodom nekakvih obljetnica, a ni formati mu nisu pretjerano bitni. Ako se sada vratimo u 1986., možemo s naknadnom pameću ustvrditi da je Costello tada napravio kvantni zaokret u svom muzičkom smjeru. Naravno, probio se u drugoj polovici sedamdesetih jašući na kresti tada sveprisutnog new wavea i u tom žanru u svega dvije godine iskucao tri svevremenska klasika. Album kao takav kritika je hvalila, premda je dio starih obožavatelja bio razočaran tolikim odstupanjem od onoga što su smatrali Costellovim “pravim” zvukom. No kako su godine odmicale, “King” je postao jednim od omiljenih poglavlja fanova, budući da je nedvojbeno trasirao razvojni put kojim će se gospodin McManus u narednim desetljećima kretati. Ravno do dna o reizdanju 38 godina starog albuma.

06.11. (13:00)

I dalje neumorno jaše

Willie Nelson – Last Leaf on the Tree: Otac, sin i dosta duha

Premda je stari napušeni kauboj već u desetom desezljeću života i glas mu, kao i ruke, sve više drhti, još na prošlom albumu objavljenom ranije ove godine je pokazao da je i dalje na vrhuncu igre. “Last Leaf on the Tree” možda ne pogađa jednake visine kao njegov prethodnik, ali u pitanju je još jedna kolekcija kojoj treba dati priliku i koja donosi sasvim dovoljno užitka na ponovljena slušanja jer otac i sin imaju dovoljno duha da svoje putovanje kroz uglavnom tuđe, srodne i manje srodne pjesmarice učine uzbudljivim i zadovoljavajućim. Ravno do dna

02.11. (17:00)

Punk kakav bi i trebao biti

Amyl And The Sniffers – Cartoon Darkness: Obračun s hejterima

Treći album australskog pub rock/punk rock benda predstavlja kreativno raskrižje benda koji je odlučio eksperimentirati sa zvukom, no rezultat nudi više promašaja nego pogodaka. Amyl And The Sniffers u manje od deset godina prošli su impresivan put od cimera koji su dijelili stan u Melbourneu do jednog od značajnijih punk bendova ovog desetljeća. Na tom putu prometnuli su se u live atrakciju čija ih je reputacija dovela do turneja s bendovima kao što su Foo Fighters, The Smashing Pumpkins, i Green Day. Kroz desetljeće rada Sniffersi su se pozicionirali kao bend na strani slabijih i marginaliziranih pritom propitujući ustaljene ili nepravedne društvene norme te stereotipe. Drugi i sve važniji aspekt je Tayloričin prkos kritičarima benda i nje same. Upravo je taj fokus na kritičare napuhan do bizarnih razmjera na novom albumu „Cartoon Darkness“ koji je djelomično pretvoren u krležijansko pankerski „obračun s njima“. Ravno do dna, imaju i temu na Forumu.

01.11. (14:00)

Vrijeme je za jazz

Jagatić o novom albumu grupe Chui: Njihov najbolji do sad

Svakim svojim albumom pomiču granice jazza i svaki put je teško zamisliti da i dalje mogu ponuditi nešto novo, bolje i drugačije kada su se već odavno dokazali kao vrhunski predvodnici novog jazza u Hrvatskoj. Svaki njihov novi album nailazi na hvalospjeve i često su među najboljim albumima objavljenim u Hrvatskoj te godine. Pojačani groove, plesni ritmovi i vrhunska svirka doprinijeli su da album „Do zvijezda“ zvuči toliko moćno i podatno kao malo koji rock, a kamoli jazz album. Uz svu vještinu muziciranja, album karakteriziraju vrhunski aranžmani i nevjerojatna usklađenost njih sedmorice koja na momente zvuči kao da je u pitanju neki Big band orkestar. Dubravko Jagatić za Nacional.

29.10. (11:00)

U etno điru

Dunije – Bilo je sada: Kod ženske supergrupe (kao i u narodu) nema veselja

Nakon što je lani Nina Romić isporučila “Jezero”, vjerojatno najbolji album svoje karijere, danas se vraća s novim projektom “Dunije” u kojoj joj se uz dosadašnje partnere, pjevačicu i multi-instrumentalisticu Jelenu Galić i bubnjara, producenta i također multi-instrumentalista Silvija Bočića pridružuje i vjerojatno najveća diva hrvatske tradicijske i etno glazbe, Dunja Knebl.

Njihov album nosi naziv “Bilo je sada” što možebitno upućuje na činjenicu da pjesme koje na njemu pjevaju postoje već stoljećima prenoseći se s koljena na koljeno i gotovo svaka od njih govori o tragičnim ženski sudbinama kroz povijest, ali sve to što je bilo događa se i sada, pa su te pjesme ujedno i arhaične i aktualne, dakle svevremenske utoliko što se teme kojima se bave, a koje uključuju nevjeru, obiteljsko nasilje, ubojstva, pa i gore stvari od toga. Ravno do dna

26.10. (20:00)

Pjevati. Ne afektirati. Onda će i bend biti u orbiti

Lika Kolorado – Sateliti u orbiti: O dijelu problema i ključu rješenja

Zagrebačka grupa Lika Kolorado došla je i do svog trećeg albuma za čiju objavu su zaslužni i fanovi koji su dali svoj doprinos kroz crowdfunding kamapanju. Kod ovog benda ključ rješenja je pjevač Filip Riđički, ali on je ujedno i dio problema zašto se ovaj bend nije brže probio, iako Zorana Stajčića i tu može demantirati pun auditorij u Vintage Industrialu kad je grupa prije par tjedana promovirala svoj novi album. Za Riđičkog je vokalna histerija dobra stvar, jer takve su i pjesme Like Kolorado. One u svom narativu zovu na iskaknje iz kože, a ne letargičnu ugodu. Sreća je da je okupio odlične instrumentaliste oko sebe koji mu nisu ostavili baš previše prostora za autokontraproduktivnost na ovom albumu, jer ipak je poanta glazbom prenijeti gradski spleen, a ne odašiljati poruku da se bend dobro zabavlja na probama. Ravno do dna

25.10. (15:00)

Jazz za astronaute

Chui – Do zvijezda: Nove avanture vječnih kozmonauta

Chui, instrumentalni kvartet pod vodstvom vizionarskog skladatelja i klavijaturista Tonija Starešinića u kojemu spaja elemente jazz fusiona, progresivnog rocka i modernih oblika elektronske glazbe u kompozicije kojima je kritičarima teško odoljeti, s gotovo se svakim novim izdanjem nađu na vrhovima ljestvica najboljih albuma godine kod svih relevantnih branitelja kvalitetnog ukusa na domaćoj sceni. Sasvim je legitimno još jednom zaključiti da je Chui opet došao, ako već ne do vrhunca svoje igre, onda njemu sasvim nadomak, jer kako se njihova glazba razvija tako je i taj vrhunac sve viši i viši. No, možda su mu ovaj put i bliže nego ikada prije. Ivan Laić za Ravno do dna.