Eggersov 'Nosferatu': Čisti apetit

Kao da nije dovoljno horora za početak godine

Eggersov ‘Nosferatu’: Čisti apetit

U dva sata i petnaestak minuta Eggers postiže idealno trajanje u kojem svima u podsvijest upisana radnja ne postaje naporna, a u to vrijeme vizualno odaje počast davnom izvorniku koliko i razvija priču na načine koji su zanimljiviji suvremenoj publici. Sve to dodatnom jezom nabija i atmosferična glazbena partiture irskog skladatelja Robina Carolana koji je također Eggersovo otkriće iz prethodnog filma. Stoga “Nosferatu” djeluje kao nepropusna cjelina izrazite kakvoće na svim razinama, a jedina stvar koja je sputava jest okvir fabule koji mu je nametnut originalnim materijalom. Ivan Laić za Ravno do dna, a imate temu i na Forumu.

Ivan Laić Nosferatu recenzija filma Robert Eggers

The Freewheelin' Jimmy Carter

In memoriam: Jimmy Carter (1924. – 2024.) – rock & roll predsjednik

Naime, gotovo ni jedan drugi američki predsjednik do Baracka Obame nije toliko uspješno prigrlio popularnu kulturu kao oruđe prenošenja svoje poruke i približavanja puku kao što je to uspjelo Carteru, onom koji je doživio najdublju starost, nadživio mnoge svoje nasljednike i desetljeća nakon odlaska s vlasti posvetio plemenitim humanitarnim ciljevima do zadnjeg dana. Još dok je bio guverner, njegovu su kuću posjećivali glazbenici poput Gregga Allmana i Robbieja Robertsona, a u sedamdesetim godinama zbližio se i s Bobom Dylanom koji se također oprostio od Cartera. Nije samo rock kultura bila privlačna Carteru, slavan je i jazz concert koji je u Bijeloj kući upriličio 1978. povodom 25. godišnjice Newport Jazz Festivala, a na kojemu su nastupili, između ostalih i velikani kao što su Herbie Hancock, Sonny Rollins, Max Roach i Dizzy Gillespie, a potonjoj se dvojici pridružio i sam predsjednik kako bi izveo pjesmu i to, naravno, “Salt Peanuts”, s obzirom na njegovu povijest s farme kikirikija. Na Ravno do dna o dokumentarcu Jimmy Carter: Rock & Roll President koji je izašao 2020. godine.

dokumentarni film Ivan Laić Jimmy Carter

Pljunuti Bob, ali ipak - original je original

Izašao soundtrack album za nadolazeći film o Bobu Dylanu, na Ravno do dna kažu – ‘uncanny’

Izraz uncanny resemblance u engleskom jeziku odnosi se na zapanjujuću ili nevjerojatnu sličnost između dvije ili više stvari koja je toliko izvanredna ili iznenađujuća da djeluje jezivo ili uznemirujuće. To je obično i pojam koji se koristi kad u nekom filmu glumac “skine” stvarnu osobu toliko dobro da na trenutke zaboravite da to što gledate nije ta osoba nego glumac. U Chalametovom slučaju, glumac je trebao naučiti svirati gitaru (zlobnici bi rekli da mu nije trebalo mnogo da dosegne Dylanovu razinu, ali zlobnici nemaju pojma).

Za razliku od tribute albuma na kakvima bi izvođači ove pjesme izvodili tako da im daju nove verzije obojane vlastitim iskustvom i vizijom, soundtrack album poput ovoga donosi pjesme snimljene za film u kojemu trebaju zvučati što sličnije izvornicima. To ne znači da su ove pjesme bezvrijedne; u njih je uloženo mnogo truda i dobro je da postoje njihovi zapisi, no pitanje je koliko će puta čovjek odlučiti poslušati kopiju nečega, koliko god solidnu, prije nego što se vrati pravoj stvari. Ivan Laić za Ravno do dna

album Bob Dylan filmovi Ivan Laić soundtrack Timothée Chalamet

Prequel koji nam možda i nije trebao... ili možda je?

3,6 rendgena: ‘Wicked’ i coprnjački antifašizam

Adaptacija brodvejskog megahita istoga imena koji donosi priču koja je prethodila događajima opjevanima u legendarnom “Čarobnjaku iz Oza”, “Wicked” govori o tome kako je čarobnica Elphaba postala The Wicked Witch of the West te bilježi njezin razvoj prijateljstva s kolegicom G(a)lindom. Nekima od nas će se činiti kao jednostavno prevelik zalogaj sa suludim trajanjem od dva sata i četrdeset minuta u kojima uspijeva ispričati tek polovicu priče iz mjuzikla, a ostatak ostavlja za nastavak koji ima uslijediti za godinu dana. Do tog pretjeranog trajanja uglavnom dolazi zbog pretjeranog trajanja pjesama među kojima ima upečatljivih brojeva, ali uglavnom samo priječe nastojanjima da se priča razvija zadovoljavajućim tempom. Ravno do dna… komentiraju i na Forumu

Čarobnjak iz Oza Ivan Laić recenzija filma

Dosadile mu romanse pa se bacio na horore

Film ‘Heretic’: Instrukcije iz teologije dijaboličnog Hugha Granta

“Heretic” je najvećim dijelom film o sukobu religijskih i antireligijskih svjetonazora i kao takav sadrži mnogo razgovora koje možete smatrati zabavnima premda ne donose nikakve nove ideje koje nisu pred dvadeset godina izložene u knjigama Denneta, Hitchensa i Dawkinsa i nakon toga do zadnjeg atoma ponavljane u bilo kakvim internetskim raspravama vezanima za tu temu. U filmu su neke od njih ipak ilustrirane kroz zanimljive parelele s popularnom kulturom, od društvenih igara do rock glazbe, što pak rezultira s par odličnih “needle dropova”, tj. trenutaka u kojima neka poznata pjesma preuzima glavnu riječ u sceni, pa tako judaizam, kršćanstvo i islam postaju The Hollies, Radiohead i Lana Del Rey. Pomalo neočekivano novi film Scotta Becka i Bryana Woodsa je pred sam kraj 2024. zasjeo na vrh liste najboljih ovogodišnjih horora, no bitka za taj naslov nije ni približno gotova. Ivan Laić za Ravno do dna.

Hugh Grant Ivan Laić recenzija filma

I Oscar sezona lagano može početi

Conclave: Crni dani u Vatikanu

FIlm počinje sa smrću pape zbog koje se kardinali okupljaju u srcu Svete Stolice kako bi odabrali njegovog nasljednika. Glavnu riječ u ovoj ceremoniji vodi kardinal Lawrence (tumači ga Ralph Fiennes u jednoj od najboljih uloga svoje ionako impozantne glumačke karijere), dekan zbora mučen sumnjama, što u instituciju koje je dio, što u vjeru kao takvu, a najviše u ljude koji poput predatora igraju igru moći ciljajući na čelnu poziciju u Katoličkoj crkvi. Osim adaptiranog scenarija koji će definitivno biti jedan od favorita za Oscar, i Fiennesa kojeg već mnogi izdvajaju kao potencijalnog osvajača zakašnjelog Oscara za glavnog glumca, tu je i cijeli niz sporednih glumaca koji bi filmu mogli donijeti Oscar za najbolji ansambl kad bi se ona počela uručivati već na ovoj dodjeli. Ivan Laić za Ravno do dna. Forum

Ivan Laić Ralph Fiennes recenzija filma

U etno điru

Dunije – Bilo je sada: Kod ženske supergrupe (kao i u narodu) nema veselja

Nakon što je lani Nina Romić isporučila “Jezero”, vjerojatno najbolji album svoje karijere, danas se vraća s novim projektom “Dunije” u kojoj joj se uz dosadašnje partnere, pjevačicu i multi-instrumentalisticu Jelenu Galić i bubnjara, producenta i također multi-instrumentalista Silvija Bočića pridružuje i vjerojatno najveća diva hrvatske tradicijske i etno glazbe, Dunja Knebl.

Njihov album nosi naziv “Bilo je sada” što možebitno upućuje na činjenicu da pjesme koje na njemu pjevaju postoje već stoljećima prenoseći se s koljena na koljeno i gotovo svaka od njih govori o tragičnim ženski sudbinama kroz povijest, ali sve to što je bilo događa se i sada, pa su te pjesme ujedno i arhaične i aktualne, dakle svevremenske utoliko što se teme kojima se bave, a koje uključuju nevjeru, obiteljsko nasilje, ubojstva, pa i gore stvari od toga. Ravno do dna

Dunije Dunja Knebl Ivan Laić Jelena Galić Nina Romić recenzija albuma

Jazz za astronaute

Chui – Do zvijezda: Nove avanture vječnih kozmonauta

Chui, instrumentalni kvartet pod vodstvom vizionarskog skladatelja i klavijaturista Tonija Starešinića u kojemu spaja elemente jazz fusiona, progresivnog rocka i modernih oblika elektronske glazbe u kompozicije kojima je kritičarima teško odoljeti, s gotovo se svakim novim izdanjem nađu na vrhovima ljestvica najboljih albuma godine kod svih relevantnih branitelja kvalitetnog ukusa na domaćoj sceni. Sasvim je legitimno još jednom zaključiti da je Chui opet došao, ako već ne do vrhunca svoje igre, onda njemu sasvim nadomak, jer kako se njihova glazba razvija tako je i taj vrhunac sve viši i viši. No, možda su mu ovaj put i bliže nego ikada prije. Ivan Laić za Ravno do dna.

Chui fusion Ivan Laić jazz recenzija albuma

Strah od zadnjih vozova

Bajaga u Areni: Poruka ‘Samo nam je ljubav potrebna’ zvučala je jednako banalno i naivno kao i u Lennonovo doba

Gledajući popis pjesama, čini se da je Bajaga imao zanimljiv koncept težišta na prvom albumu bez propuštanja svih onih hitova po koje je publika došla. Ne znam po što sam točno ja došao na koncert, vjerojatno sam imao želju da me te pjesme vrate u dane mladosti, prvih pijanki, prvih poljubaca i prvih slomljenih srca. Ako to nisam u potpunosti dobio, to nije zato što to nije moguće, naprotiv, jest moguće upravo zato što je apsurdno. I to nikako nije do gospodina Bajage, već do toga što su ti dani davno iza nas, kao što su i drugovi s kojim smo te pjesme slušali sad “rasuti po celom svetu”, a neki i onkraj njega. Sve stvari imaju svoje vrijeme, a mladosti je vrijeme u prošlosti. Ivan Laić za Ravno do dna

Bajaga Bajaga i Instruktori Ivan Laić koncerti

Tko se boji mjuzikla još?

Nastavak Jokera s Phoenixom i Gagom podbacio u očekivanjima, no nije ni tako loš

Phoenix i Gaga srce su i duša ovog filma. Njegova gluma i dalje je na istoj razini kao i u prvom filmu i premda tek ponavlja sve ono što je bilo sjajno u prethodnom uratku, to je doista toliko dobro da ga je užitak gledati. Ona, pak, ne zaostaje za njim nimalo i daje cijelu sebe kako u pjesme, tako i u ulogu koja joj izvrsno leži. No, glazbene sekvence ujedno su i najbolji dio filma, ali i mlinski kamen obješen o njegov vrat. One predstavljaju odstupanje od onih Scorseseovih šablona iz prvog filma i mahom su dobro osmišljene i izvedene, ali jedva da priču pomiču u naprijed i samo produžuju agoniju priče koja se u gotovo dva i pol sata kreće presporim tempom da bi se u filmu moglo istinski uživati. Tako gledatelj može istovremeno biti uzbuđen sa setom nekog novog muzičkog broja te u isto vrijeme željeti da bude što kraći, jer želi da film čim prije nastavi grabiti prema svom raspletu. Ivan Laić za Ravno do dna. Forum

Ivan Laić Joaquin Phoenix Joker Lady GaGa recenzija filma Todd Phillips

Njegova će svijeća još dugo stajati

In memoriam: Kris Kristofferson (1936. – 2024.): Ne daj gadovima da te slome

U želji da ostvari glazbenu karijeru preselio je u Nashville, epicentar country scene, ali kao bezbrojni drugi talenti, nije postigao uspjeh preko noći. Umjesto toga radio je kao domar u Columbijinom studiju, pa je tako čistio podove i skupljao prazne boce. Kristofferson je znao da treba privući Cashovu pozornost, a kako je u to vrijeme radio i kao pilot helikoptera, jednom je odlučio letjelicu spustiti na Johnnyjevo imanje i natjerati ga da čuje njegove pjesme.

Cash će kasnije pričati da je kantautor izašao iz helikoptera s pivom u ruci i snimkama u drugoj, iako Kris ima drugačije sjećanje na događaj. Ali njegov odvažni (i vjerojatno ilegalni) čin zbilja je zaintrigirao Casha koji je odlučio čuti što taj luđak nudi. Kris Kristofferson napisao je neke od najljepših tekstova u glazbi dvadesetog stoljeća, ali izrazio je želju da mu na nadgrobnom spomeniku pišu tri uvodna stiha pjesme Leonarda Cohena, “Bird on the Wire”: “Like a bird on the wire / Like a drunk in a midnight choir / I have tried in my way to be free.” Bio je hrabar, bio je divlji, bio je lijep, bio je talentirani glumac i bio je jedan od najvažnijih kantautora i ne samo svoje generacije, nego uopće. Kažu na Ravno do dna

Ivan Laić Kris Kristofferson

P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Kao da nije dovoljno horora za početak godine