Počivao u miru
Dragojevićeva poezija naučila nas je gledati, osluškivati, čuditi i diviti se, i sve to na jednom novom jeziku koji nam je u međuvremenu postao blizak
Svoju stvaralačku dionicu Dragojević počinje drugom polovicom pedesetih pjesničkim ciklusima u splitskom časopisu Mogućnosti, a prva važna i za njegov opus ključna postaja zbirka je pjesama u prozi “Kornjača i drugi predjeli” iz 1961. U njezinom je ishodištu heraklitovska situacija, što je ujedno i ishodište čitave autorove poetike – to je igra suprotnostima, koje se traže i potiču, ali i obuzdavaju u privremenoj točci ravnoteže i pomirenja. Sastavni dio spomenutoga tkanja jesu i Dragojevićevi eseji, neodvojivi od poezije – zajedno tvore jedinstven tok. U knjigama “O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata” (1970.) i “Izmišljotine” (1976.) Dragojević je nerijetko moralist i dijagnostičar društvenih problema, on savjetuje i upozorava. To je pravo Dragojevićevo naslijeđe: njegova poezija naučila nas je gledati, osluškivati, čuditi i diviti se, i sve to na jednom novom jeziku koji nam je u međuvremenu postao blizak i koji se katkad usuđujemo nazvati “svojim”, u kojem prepoznajemo sebe i prostor oko nas. Novosti