Dokumentarac o psovanju - instantni hit s Nicolasom Cageom - Monitor.hr
14.01.2021. (21:30)

Fuck yeah!!!

Dokumentarac o psovanju – instantni hit s Nicolasom Cageom

Cage, toliko loš da je ustvari dobar, voditelj je i narator novog Netflixova dokumentarca koji je postao instantni hit, a kako i ne bi kad se bavi poviješću – psovanja. ‘History of Swear Words’ serijal je u šest epizoda koji secira najpopularnije američke psovke. Redaju se tako fuck, shit, bitch, dick, pussy i damn, a Cage ne toliko različito od našega genijalca Knjaza kroz niz skečeva i intervjua sa znanstvenicima, psiholozima, teoretičarima filma i ostalima vodi gledatelja kroz terapeutske učinke psovanja, etimologiju i povijest izraza – preporuča Jutarnji.


Slične vijesti

26.08. (14:00)

Ubojica dugih nogu

Longlegs: Kad je sedam jaganjaca utihnulo pred egzorcistom

‘Sleeper hit’ Osgooda Perkinsa (sina Anthonyja Perkinsa, mnogima najpoznatijeg po ulozi Normana Batesa u Psihu) uspio je unijeti dašak svježine u truli podžanr trilera o lovu na serijske ubojice. Mlada i ambiciozna agentica FBI-a koja se od svojih kolega izdvaja nevjerojatnom intuicijom zbog kojega lakoćom može riješiti naoko nemoguće slučajeve. Njezin špurijus zaintrigira šefa odjela u Oregonu agenta Cartera (Blake Underwood) koji joj povjeri vođenje istrage o serijskom ubojici znanom jedino kao Longlegs (Nicolas Cage) koji preko 30 godina ubija obitelji ne ostavljajući nikakve dokaze izuzev potpisanog pisma. Dugonogi (ne znam zvuči li to više kao neinventivan crtić ili jeftin pornić) ima unikatan modus operandi u kojemu uvijek bira obitelji gdje je kćer rođena na točno specifičan datum i koji nikada sam ne izvrši gnjusna zlodjela već uvijek otac prvo ubije cijelu obitelj, pa zatim sebe… više na Ravno do dna, ali i na Forumu, gdje su mišljenja podijeljena.

14.04.2023. (18:00)

Dragiša drakula!

Renfield: 3,6 rendgena i renesansa Nicolasa Cagea

Dakle, komedija o Draculi i njegovom naslovnom slugi, koji osim što ima neobične prehrambene navike koje će razljutiti svakog strastvenog entomologa, u novom filmu Chrisa McKaya, svome gospodaru dovlači žrtve kojima se vječni vampir hrani. Prokletstvo “Renfielda” jest to da film počiva na vrlo zabavnoj premisi i u prvoj polovici podiže visoka očekivanja koja nažalost ne uspijeva opravdati budući da je zakračunat u narativu staromodne akcijske komedije u duhu osamdesetih i devedesetih. Unatoč tome film će vas vrlo vjerojatno dovoljno nasmijati, a možda najveći mu uspjeh leži u činjenici da nas je uspio uvjeriti da – Nicolas Cage živi! Ravno do dna

29.04.2022. (21:00)

E, ovo se gleda

Nepodnošljiva težina golemog talenta (2022) – Instantni kultni klasik

Praćenje same priče mnogo je jednostavnije od analiziranja metarazina na kojima se ona odvija. Štoviše, prilično je blesava. Cage u financijskoj gabuli, pred odlukom da okonča filmsku karijeru pristaje za izdašan honorar sudjelovati na rođendanskoj zabavi svog obožavatelja u Španjolskoj. Međutim, CIA smatra da je njegov domaćin zapravo terorist koji je oteo kćer političara te angažira slavnog glumca da pokuša pronaći djevojku. Urnebesan, inteligentan, potpuno šašav i uzbudljiv, s dvije sjajne centralne izvedbe, ovo je film u kojemu su svi zamislivi sastojci nabacani, promiješani i preneseni na celuloidne role čistog ludila. Teško je zamisliti zabavniji odlazak u kino. Ravno do dna

28.10.2021. (14:00)

Volimo tog luđaka

‘Svinja’: Film s odličnim Cageom nije ono što očekujete, ali jest jedan od najboljih i najneobičnijih ove godine

Cage prolazi glumačku odiseju kakvu nije odavno prošao i podsjeća da još uvijek može odigrati moćnu ulogu u jednom od najboljih, najneobičnijih, najemotivnijih i najhumanijih filmova o gubitku koje ćete vidjeti ove godine i uopće. Krilatica “Svinje” se pokazala točnom. Ne dobijemo puno stvari do kojih nam je stalo – piše Marko Njegić. Slobodna

27.09.2016. (00:18)

Kritični pogodak

‘Snowden’ – tvrdo popovanje Olivera Stonea

“Suština Snowdenove privlačnosti masama je što je s njim moguća identifikacija. Za film o njemu je potreban redatelj sa osećajem za dramu i napetost, ali i meru i suptilnost. Oliver Stone nije suptilan. Nikada nije bio. Nije mu to stil. On ima svoje mišljenje, svoj stav i ne okleva da ga ‘nabije’. Kod njega nema subverzije, nema čak ni polemike, samo tvrdo popovanje. Zato i nije preterano čudno da je Stone sada viđeniji kao politikantski aktivista i pseudo-filozof nego kao filmski autor”, piše Monitorov kritičar Marko Stojiljković o filmu Snowden. Monitor

26.09.2016. (23:50)

‘Snowden’ – tvrdo popovanje Olivera Stonea

Pre tri godine, američki “zviždač” Edward Snowden je obelodanio da američke vladine agencije mogu špijunirati apsolutno svakoga i u svakom kontekstu, što verovatno i čine. Tada je američku i globalnu javnost podelio u dva tabora – jedni ga smatraju herojem i borcem za slobodu i osnovno ljudsko pravo na privatnost, a drugi opasnim izdajnikom čije otkrivanje tajni ugrožava globalnu sigurnost. Manjina, pak, smatra da na širem planu Snowden nije napravio ništa, osim otkrivanja tople vode: država prati svoje građane, što joj je i posao, a zaštita sigurnosti i zaštita privatnosti nisu kompatibilne kategorije u kulturi straha koja se potencira. Iako još uvek oduševljava mahom mlade, neiskusne i naivne idealiste, valja istaći da je ovaj “zviždač” zamenio svoju nesavršenu domovinu u kojoj je sloboda, kombinacija privatnosti i sigurnosti, moguća makar kroz šum za otvorenu diktaturu u kojoj čak ni takve slobode nema, pritom napravivši kompromis da o tamošnjim sumornim prilikama ne “zviždi”.

Pitanje je, međutim, koliko je Edward Snowden pogodan kao filmski lik. Neke njegove karakterne crte svakako jesu, recimo paranoja ili sposobnost da najdramatičnije scenarije izrazi najstaloženijim tonom. Međutim, suština Snowdenove privlačnosti masama je što je s njim moguća identifikacija: on izgleda kao jedan od nas, a pritom je sposoban, informiran, metodičan i spreman da rasturi taj mitski sistem sa kojim je odlično upoznat. Za film o njemu je potreban redatelj sa osećajem za dramu i napetost, ali i meru i suptilnost. Oliver Stone nije suptilan. Nikada nije bio. Nije mu to stil. On ima svoje mišljenje, svoj stav i ne okleva da ga “nabije”, naročito u kasnijoj fazi karijere. Ranije je bivao suptilniji u pristupu koji je formulirao tako da je kroz vrlo klasičan narativ i intonaciju ubacivao subverzivne poruke, ali čini se da su godine uzele svoje. Kod Stonea novog milenijuma nema subverzije, nema čak ni polemike, samo tvrdo popovanje. Zato i nije preterano čudno da je Stone sada viđeniji kao politikantski aktivista i pseudo-filozof nego kao filmski autor.

Poznavanje zanata filmske režije mu ipak nije izvetrilo i to se mora priznati. I zbog toga je Snowden, uprkos neujednačenosti pojedinih delova i aktivističkom dokazivanju nedokazivog svojim “heroj, a ne zločinac” tonom, ipak gledljiv i solidno pratljiv film. Iskakanja će se dešavati tu i tamo, neka od njih će biti filmski potpuno besmislena i stoga smešna, ali, kako smo se nadali, još smo i dobro prošli. Prvo iskakanje je odmah na početku, u strukturi priče. Naime, odluka da se biografija (odnosno period od deset godina) kao Snowdenov put do spoznaje ispriča kao flashback iz intervjua datog u famoznoj hotelskoj sobi u Hong Kongu nije naročito originalna, ali može biti svrsishodna. Ono gde Stone brlja je to da smo taj film s intervjuom već gledali. Beše to dokumentarac Citizenfour i Stone čini grešku da nas na njega podseća, bilo da nam se svideo ili da nas je, kao mene, ugušio. Stone ni na tom mestu nije nimalo suptilan, ubacujući Lauru Potras, autoricu Citizenfour i novinara Glenna Greenwalda kao aktivne likove. Njih igraju Melissa Leo i Zachary Quinto u zapravo suženom manevarskom prostoru, kasnije im se pridružuje i koloritni Tom Wilkinson kao novinarska “stara kuka” Ewan MacAskill. U tom okviru u hotelskoj sobi je i najviše napetosti materijala za triler, pa makar vrlo standardno fokusiran na novine, rokove i profesionalnu etiku. To se ipak može pokazati nedostatnim za film koji ima pretenzije da bude špijunski triler, ali to nije problem okvira, koliko glavne linije radnje. Ona, pak, ide paralelno na dva koloseka, sa jedne strane imamo Snowdenov posao i sve veće razočaranje u prakse američke administracije, a sa druge ljubavnu priču između njega i njegove devojke Lindsay Mills koja u autorovoj glavi treba poslužiti kao katalizator promene u Snowdenovoj privatnoj paradigmi od konzervativno-patriotske do anarho-slobodarske i populističke.

Dok je poslovni deo priče fokusiran na nekoliko ključnih perioda u Snowdenovoj karijeri (vojska, početak saradnje sa CIA-om, misije za nju i NSA u Ženevi, Tokiju i konačno na Havajima) i donekle uspešan u gradaciji razočaranja do trenutka kada se naš junak odluči na akciju, ljubavna priča j iritantno tipska i isprazna, a Lindsay je svedena na junakovu nezanimljivu žensku koja u filmu postoji samo da bi ga propitivala i okretala prema svojim idealima. Istina je da Stone nije majstor za kućne scene i dinamiku, ali ovde u procep stavlja inače dobru i pozdanu glumicu Shailene Woodley koja se trudi da u toj razvučenoj priči ubaci nešto čovečnosti u svoj loše napisani lik.

Stone, međutim, uspeva da nam održi pažnju pričom o Snowdenovoj karijeri. Istini za volju, tu se oslanja na standarde biografskog filma, postepeno gradirajući razočaranje svog junački intoniranog protagoniste koji nije dovoljno fizički snažan za vojnika, ni dovoljno spretan kao terenski operativac, ali je čarobnjak sa kompjuterom i koji svojim očima gleda kako se njegove plemenite namere iskrivljuju. Treba napomenuti da Stone tu ne zalazi u tehnikalije oko Snowdenovih programa i čemu oni zapravo služe, niti u motive američke administracije da špijunira svoje i tuđe građane, te da sve ostaje na površinskom, “wikipedijskom” nivou. Štos je u tome da je priča u principu “spoilana” našom medijskom izloženošću od Snowdenovog bega nadalje, ali Stone svejedno uspeva da nam proda moralne dileme svog protagoniste i njihovu težinu.

Razlog za to je pre svega vrlo pametan izbor glavnog glumca. Joseph Gordon-Levitt je dovoljno prepoznatljiv i važi za predanog glumca koji pažljivo bira uloge sposoban je da zađe u dubinu svojih likova. Neki drugi glumac bi se zaustavio na imitaciji (što Gordon-Levitt ovde radi sjajno, od držanja do tona glasa i govorne sheme po kojima je Snowden prepoznatljiv), ali on odlazi korak dalje i uspeva napraviti rekonstrukciju Snowdena kao čoveka u ozbiljnoj situaciji. Dodatni bonus su i glumci u epizodnim ulogama: Rhys Ifans kao šef i glavni mentor, Timothy Olyphant kao CIA-in operativac bez moralnih skrupula, Ben Schnetzer kao duhoviti kompjuteraš pri NSA, te sjajno raspoloženi i perfektno dozirani Nicolas Cage kao stari, skrajnuti šifrant koji je i sam pokušao da ukaže na ne baš transparentne i stručne kriterije CIA-inih nabavki i operacija.

Stone uspeva da nam održi pažnju skoro do kraja filma od ne baš zgodnih 135 minuta, ali ga svojom teškom rukom na kraju zabrlja. Dve su situacije upadljive. Prva je inicijalna kapisla za bekstvo predstavljena kroz šefa i bivšeg mentora koji s velikog ekrana preti Snowdenu i još se unosi u kameru, što je nešto primerenije stripovskim blockbusterima nego filmovima ukotvljenim u realnosti. Drugi je, pak, jeftin štos da u poslednjoj odigranoj sceni Joseph Gordon-Levitt bude zamenjen pravim Snowdenom. Uparen sa hagiografskim tonom, taj štos deluje infantilno i trijumfalistički preko svake mere, a film naprosto nije trijumf ničega, već bi pre mogao poslužiti kao primer provlačenja kroz iglene uši.

Oliver Stone ima ambiciju da svojim filmovima beleži (hm, piše) istoriju i da ih koristi kao platformu za politički aktivizam. On je i inače autor koji se u svojim filmovima voli isticati. Ponekad je to zanimljivo (kao sva ona stilizacija u Natural Born Killers), ponekad je samo predvidljivo. Snowden je primer onog drugog. Ali šta god napisao ja ili bilo koji drugi kritičar, i ma šta hteo Stone, gledanost i prihvaćenost ovog filma će ovisiti isključivo o stavu prema njegovom subjektu. (5/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.