Dnevnik jednog nomada - nova knjiga Bekima Sejranovića - Monitor.hr
27.10.2017. (07:31)

Pisanje o životu i život u pisanju

Dnevnik jednog nomada – nova knjiga Bekima Sejranovića

“Sejranović je obuhvatio i obradio nekoliko bitnih tema savremenosti, npr. šta se zbiva kada jedan Bosanac, Sirijac ili sl. mora napustiti svoj jezički kontekst te integrisati se u potpuno novi poredak gde je doslovno na samom početku bilo kakve samoaktuelizacije. Natuknuo je Sejranović veoma suptilno kako izgleda nacionalizam ispod površine na razvijenom Zapadu. Nadalje autor nameće i temu identiteta, da li nas određuje naše poreklo? Roman sa ovakvom filozofskom osnovom ne može biti puki osobni roman o zgodama i nezgodama pripovedača”, piše Booksa o novoj knjizi Bekima Sejranovića Dnevnik jednog nomada.


Slične vijesti

31.05.2020. (18:00)

Tragovima jednog nomada

Jergović o Bekimu Sejranoviću: Njegova je domovina bila u tekstu

Slijedili su romani “Ljepši kraj”, “Sandale”, “Tvoj sin Huckleberry Finn” i žanrovski neodrediva knjiga “Dnevnik jednog nomada”. U njima je, zapravo, nastavljao ono što je započeo u “Nigdje, niotkuda”, a što je za njega bilo više i veće od književnosti. Ili je, možda, bilo upravo književnost, njen jedini smisao. U tih nekoliko knjiga su Bekimov dom, njegova biografija, pasoš za prelazak granice između Hrvatske i Slovenije, njegov identitet. Njegov je talenat bio lijep i raskošan, kao u antičkih junaka duša mu se ogledala u liku i pojavi, i ne samo da je uvijek pisao samo o onome što mu je bilo sudbinski važno, nego je u tim knjigama sastavljao sebe. U posljednjoj, “Dnevniku jednog nomada”, pisao je o knjigama koje su mu bile važne i koje je čitao, živeći i stalno se premještajući. Bio je jedan od onih svetih ljudi, čije uspomene nisu tek posljedica fizičkih senzacija. Na njega se može primijeniti ona rečenica Georgija Gospodinova: “Čitanje stvara uspomene” – piše Miljenko Jergović u Jutarnjem.

28.05.2020. (17:30)

Bolji među nama

Ante Tomić: Kazali su da Sejranović ne zaslužuje državne počasti, ja bih rekao da država ne zaslužuje Sejranovića

Zar je spustiti zastavu za jednim mrtvim piscem stvarno takva svinjarija, pa još u Bosni i Hercegovini, gdje zastavama svakodnevno pokrivaju lijesove baraba i bitangi, grme plotuni za budale i varalice, visoki svećenici svih vjera mole za duše nezasitnih pljačkaša i čitavi parlamenti ustaju da se u tišini oproste od ratnih zločinaca, uglas reknu “slava mu” za baš svakim nacionalističkim govnom? … Kazali su da Sejranović ne zaslužuje državne počasti, ali ja bih rekao da je prije obratno, da država ne zaslužuje Sejranovića. Kad pogledaš tko je tu netko i nešto, bolje ti je ostati nitko i ništa – Ante Tomić, Slobodna.

26.04.2019. (19:30)

Bekim Sejranović: Ne određuje pisca mjesto boravka, već jezik kojim piše. A ja pišem na našem.

Mora čovjek i živjeti, a ne samo pisati. Bavim se mnogim drugim stvarima, ali čitavo vrijeme razmišljam o novom romanu. I onda kada ta ideja sazrije, osamim se i pišem. Nije pisanje samo kad sjedite za kompom i lupkate po tastaturi, to je samo jedan dio procesa. Ja svaku knjigu naprije “napišem u glavi” – priča književnik Bekim Sejranović u velikom intervjuu za Buku.

10.11.2016. (11:31)

O ovisnosti, ljubavi, boli

Bekim Sejranović: Nema lijepog kraja

“Kad pogledam sve te genijalne pisce, vidim kako mnogima kraj nije bio baš lijep, svi su nekako na*ebali. Nema lijepog kraja. Nikome. Ja sam oduvijek bio poput kameleona, da ne kažem štakora, koji se cijeli život prilagođavao situacijama. Od govora do ponašanja. Još od malih nogu. I tako sam polako izgubio sebe. Tako je bilo i s mojim ljubavnim odnosima. Upao bih u nečiji život i samo se prilagodio. A u biti sam jako sramežljiv tip, ali ljudi ne kuže”, kaže pisac Bekim Sejranović u intervjuu za T-portal.

15.02.2016. (16:50)

Ugodna plovidba

Sejranović u novom romanu najavljuje neki novi autorski početak

U svim svojim prozama Bekim Sejranović analitički promišlja i iznova preslaguje vlastitu intimu. U najnovijem romanu ‘Tvoj sin Huckleberry Finn’ kao i uvijek dosad kroz niz anegdota, žanrovski eksperimentalno i tek naoko neobavezno perpetuira za njega elementarno važne teme egzila, drugosti, sjevernjačke inzularnosti, izmještenosti i nepripadanja, nomadizma. Čini to autoterapijski, autopoetički, ovaj put bez ostatka, do kosti, kako bi se riješio balasta prošlosti i mogao krenuti dalje. Riječ je o sjajnom piscu koji posjeduje pričalački nerv, mudrost stare duše, potentan humor, frapantnu lucidnost, pišu Moderna vremena.