Dežulović: Zločin i opomena - Monitor.hr
20.06. (14:00)

Pa ti idi gledaj utakmice

Dežulović: Zločin i opomena

Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, PZOOSI, zloglasni “pezosi”, strah i trepet HDZ-a, dugačka ruka prava i pravde, posljednja linija obrane hrvatske Republike i noćna mora predsjednika Sabora, kojega su, eto, vrhunski obučeni PZOOSI-jevi agenti uhvatili kako službenim avionom Vlade Republike Hrvatske vodi sina na utakmicu u Berlin. Nakon čega se Njonjo svako jutro budi u hladnom znoju, čekajući da mu zbog povrede odredbe članka 6. stavka 3. Zakona o sprječavanju sukoba interesa, a po članku 50. istog Zakona, drakonski razrežu par stotina eura kazne.

Ili da mu po članku 49. – strah je Njonju i pomisliti – izreknu opomenu.

Opomena.

Najstrašnija riječ koju će živ hadezeovac za života čuti. Radije bi predsjednik Sabora odgulio doživotnu robiju u Lepoglavi nego ostatak svog bijednog i upropaštenog života proveo sa stigmom opomene Povjerenstva za odlučivanju o sukobu interesa: s tom opomenom Njonjo bi u zatvoru barem bio car i legenda, svi tetovirani ubojice, ratni zločinci, silovatelji i ministri u zatvorskoj kantini sa strahopoštovanjem bi gledali u onog samozatajnog mišićavog tipa i govorili ispod glasa, “to je onaj s opomenom PZOOSI-ja”. Boris Dežulović za N1


Slične vijesti

Utorak (10:00)

Čovjek koji nije bio 'naš dečko'

Dežulović: Naši dečki i ničiji Marko

Prošlog ljeta, sjetit ćete se možda, pred utakmicu trećeg pretkola kvalifikacija Europske lige između AEK-a i Dinama stotinjak do zuba golorukih navijača zagrebačkog Dinama okupilo se u Ateni i krenulo u teroristički obilazak tamošnjih znamenitosti. Obilazak je završio ubojstvom jednog navijača AEK-a, a stotinjak Bad Blue Boysa pohvatano je po ulicama i sprovedeno u okolne zatvore. Otprilike u isto vrijeme Egejskim morem ispred Atene sporo se vukao Phoenician M, bulk carrier turske kompanije, čiju je posadu vodio Splićanin Marko Bekavac, kojeg su uskoro uhitili jer su na brodu našli kokain, unatoč njegovim upozorenjima i molbama da se na brod postave nadzorne kamere.

Turska policija nije imala nijedan dokaz protiv splitskog kapetana, na pronađenim vrećama kokaina nije pronađen nijedan njegov otisak prsta ili bilo kakav biološki trag, ali to za hrvatske medije nije bila nikakva, a kamoli fantastična vijest. Za hrvatske medije fantastična je vijest bila kako grčka policija nema nijedan dokaz protiv zatvorenih navijača Dinama, i kako ni na jednom od noževa pronađenih nakon nereda u Ateni nije pronađen nijedan njihov otisak prsta ili bilo kakav biološki trag. Dalje priču znate, možda i o ovom slučaju o kojem piše Boris Dežulović za N1 snime film.

15.06. (23:00)

Idealan dan u uredu susjedskog (dobro, komšijskog) predsednika

Dežulović: Kući u Otadžbinu

Ukratko, još jedan istorijski dan u uredu predsednika Vučića. U susedstvu Srbije označena je uzbuna, organizuju se televizijski paneli, celi region je jedna velika bučna kafana sa okruglim stolovima na temu Svesrpskog sabora: šta sad sledi, pitaju se najumniji komentatori i analitičari, da li je ovo Vučićev Gazimestan, da li je “srpski svet” sada i formalno zaokružen kao najnovija Velika Srbija, kako će sve završiti, kako će izgledati to Vučićevo “naše sutra”?

Prvi na redu biće, dabome, vekovni otadžbinski teritorij na jugu, “drugo oko u glavi”, kolevka najvećih umova nacionalne istorije. Ideju o referendumu preduprediće, međutim, vlasti te planinske zemlje, koje će pre njih u panici raspisati sopstveni referendum o tome žele li građani da njihova država ostane samostalna, nezavisna, suverena i nedeljiva. Biće to iskra u bačvi kerozina: dan pre najavljenog referenduma otadžbinska vojska bez otpora će preći preko granice, proglasiće prisajedinjenje matici i “dva oka biće opet u jednoj glavi”.

Kad će to biti? Mogu i to da vam kažem: za tri i po godine, tačno 13. marta. Referendum? Posle prisajedinjenja čak 99,7 odsto građana koji budu izašli na plebiscit potvrdiće, dabome, narodnu volju za povratak “kući u Otadžbinu”. Reakcija sveta? Engleski mediji pisaće, na primer, kako to nije “ništa nova u istoriji”: na isti način Škotska pre trista godina postala deo Ujedinjenog Kraljevstva. Boris Dežulović za Novosti.

09.06. (10:00)

Kako se toga samo nisu ranije sjetili?

Dežulović: Srpska Atina

Kad Srebrenica promeni ime, biće glupo da i akteri burne istorije Atine ostanu pod svojim “oskrnavljenim” i “oblaćenim” imenima, sa svim “etiketama što se vezuju” za njihova imena. Ratko Mladić mogao bi da bude, štajaznam, Mirko Aristid, Vujadinu Popoviću lepo bi pristajalo ime Miltijadin, Radislavu Krstiću Alkibijadislav, Zdravku Tolimiru, recimo, Temistoklimir, a Radovan Karadžić mogao bi da se zove, sad napamet govorim, David. Dobro, ajde, Dragan David.

A Srebrenica? Mesto u kojemu se prema legendama, usmenoj predaji i nekim apokrifnim rezolucijama navodno desio genocid nad Bošnjacima biće otada cilj bezbrojnih nadobudnih istraživača: hiljade arheologa amatera kopaće po Republici Diznilend u potrazi za poprištem mitskog genocida, biće ih i koji će tvrditi da Srebrenica uopšte nije u Bosni i Hercegovini i da se najverovatnije nalazila u Ruandi, a hrvatski istoričar Igor Vukić izneće dokaze da se mitska Srebrenica nalazila na Savi i da se srpski genocid nad Bošnjacima zapravo desio u Jasenovcu. Boris Dežulović za Novosti.

25.05. (20:00)

'Srbija, naime, treba neprijatelje, treba ih očajnički i treba ih sad. Protiv koga inače Vučić da mobilizuje narod?'

Dežulović: Genocidni Srbi

Proverio sam tu stvar, i proverio je baš temeljito: nijedan delegat Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, uključujući čak i Hrvate, nikad nije poručio Srbima: “Vi ste genocidan narod.” Štaviše, to nije rekao niko nikad i nigde u celokupnoj savremenoj istoriji sveta, niko nikad i nigde nije optužio srpski narod za srebrenički genocid, niko nikad i nigde nije rekao: “Srbi su genocidan narod.” Srbi nisu genocidni, ali dobro, svet je to znao i pre ovog utorka. Zašto mu onda Vučić džinovskim slovima sa kule Beograd poručuje: “Mi nismo genocidan narod”? U tome i jeste poenta: on to uopšte ne poručuje svetu! Ali ne: to da “mi nismo genocidan narod” na kuli Beograd ne samo da piše jedino i isključivo na srpskom, nego – piši da te ceo svet razume – jedino i isključivo na ćirilici: “Ми нисмо геноцидан народ.” Da neko ko nije Srbin i srpskoga roda slučajno, razumeli ste, ne bi shvatio šta piše. Boris Dežulović za Novosti.

14.05. (14:00)

Nešto s Nebesima nije u redu

Dežulović: Pucanj u noći

Imam ja takvih primjera na pucanje. Pardon, bacanje. Početkom godine, na primjer, u isto vrijeme kad je anonimni Baby Lasagna upao na Doru, a hrvatski rukometaši u Mannheimu tražili “pomoć Duha Božjeg”, Hajduk je s novim trenerom nanizao dvadeset utakmica bez poraza, pa kao jesenski prvak na punom Poljudu dočekao drugoplasiranu Rijeku s ogromnih šest bodova prednosti na tablici – i nezamislivih sedam ispred trećeplasiranog Dinama! – već slaveći prvi naslov nakon dvadesetak godina. I čega se onda dosjetila Torcida? Na sjevernoj tribini razvili su gigantsko raspelo, uz veliki transparent – “Isuse na nebesu, daj pomozi bijelom dresu!” Dalje znate i sami: Hajduk je tu utakmicu – bum! bum! – izgubio 1-2, nanizavši uskoro fantastičnih pet poraza zaredom, eliminiran i iz kupa i iz trke za naslov. Boris Dežulović za N1.

11.05. (18:00)

Hrvatska domovinski pokretna demokratska zajednica

Dežulović: Lopovi i kreteni

S obzirom na sve prostačke uvrede AP-a prema Domovinskom pokretu i biračima nacionalne opcije”, zaključili su na koncu iz Penavine stranke kretena i budala, “ovim putem ga gospodin Ivan Penava, koji je bio glavna meta AP-ovih vulgarnih ispada, javno poziva, kao muškarac muškarca, sutra u bilo koje vrijeme, na mjestu koje odredi AP na sučeljavanje, na dvoboj i raspravu, kako bi svi hrvatski građani jasno vidjeli tko je tko!”

I što se onda dogodilo? Šefu Hrvatske mafijaške strukture nakon izbora je “za 76” zaista trebalo točno onih “još 13 od gladnih prevaranata”, i “sučeljavanje” s budalom na čelu Dinaridskog pokreta kao “muškarac s muškarcem” na koncu je organizirano u Banskim dvorima. Rijetko napeti “dvoboj i rasprava” nenormalnih, kvarnih i zlih ljudi, kriminalne korumpirane klike, gladnih prevaranata, Jugoslavena, lopova, izdajica, kretena, bahatih grubijana, kvarnih budala, velikosrpskih šovinista, stranih slugu i potpunih imbecila trajao je danima, sve dok na koncu nisu ozareni izašli iz Banskih dvora, a “hrvatski građani jasno vidjeli tko je tko”. Boris Dežulović o prijateljima u budućoj vladi, za Novosti.

02.05. (01:00)

Kako postati vrijedni muž i zastupnik parlamenta? Pa... postoji jedan zahvat...

Dežulović: Glas imbecila

Procjenjuje se da je prisilnim obrezivanjem osakaćeno više od stotinu i trideset milijuna žena. Zbog toga je prije nekoliko dana, donoseći direktivu protiv nasilja nad ženama, Europski parlament u tekst uključio sakaćenje ženskih spolnih organa i prisilne brakove. Pa ipak, iako je donesena golemom razumnom većinom, protiv direktive je ipak bilo teško shvatljivih tridesetak glasova, uz sedamdeset mudro suzdržanih.

I među njima, na čast i ponos Hrvata, tri njihova suzdržana glasa: Mislav Kolakušić, Ivan Vilibor Sinčić i Ladislav Ilčić.

Da, suzdržani. Da, o prisilnim brakovima. Da, i sakaćenju djevojčica.

Ako se pitate zašto bi zaboga itko, pa makar bio Hrvat, bio suzdržan u raspravi o sakaćenju djevojčica – ako u kardiogenom šoku i nevjerici poželite vjerovati da su naši dični zastupnici skeptični oko direktive zbog neke njene skrivene feminističke ili rodne agende – još prije okruglo i točno deset godina, travnja 2014., cijelu vam je stvar objasnio Glas koncila. Boris Dežulović za N1

28.04. (09:00)

Rekao je Penava da ne može. Ili dvjesto ili ništa

Dežulović: Praznik kurvi

Čuli ste već taj stari vic: kasna je subotnja večer, u polumračnoj ulici kraj željezničkog kolodvora zaustavlja se crna Audijeva limuzina, kojoj prilazi ocvala dama napadno crvene kose, u utegnutoj crnoj kožnoj mini suknji, mrežastim čarapama i crvenim cipelama s vrtoglavo visokim potpeticama. Uz tiho zujanje spušta se tamno staklo, ona se naslanja na prozor izbacujući duboki dekolte, a muškarac unutra – uglađeni neki tip sa svilenom žutom kravatom ispod pažljivo njegovanog podbratka – naginje se preko suvozačkog sjedišta.

– Pošto, sestro?

– Mjesto potpredsjednika vlade, dva ministarstva, europski fondovi i poljoprivreda, i upravni odbor Ine – odgovori ona dubokim muškim glasom, a Adamova jabučica izdajnički joj izviri ispod plastične crvene ogrlice. – Plus dvjesto milijuna eura.

– Dvj… dvjesto milijuna eura?! – zaprepasti se gospodin, ne zna čovjek je li više šokiran muškošću noćne dame ili njenom cijenom. Ili iznenadnom vrelom ugodom u vlastitim gaćama.

– Da, dvjesto. Za mala obiteljska gospodarstva – odgovori ona uvrijeđeno. – Znate, gospodine, ja se ne mislim ovim baviti cijeli život.

Gospodin se malo premišlja, gleda malo u Adamovu jabučicu, malo u Evine bundeve, i svašta mu kroz glavu prolazi.

– Imam samo sto trideset – kaže konačno vrteći novčanik, sad mu je već malo i neugodno, pa se sjeti, otvori pretinac i izvadi neki sitniš, izbroji ga i ozaren nadom pokaže crvenokosoj. – Evo ga, ravno sto pedeset milijuna eura. Može?

– Uf – razočarano će dama uvlačeći sise i pogledavajući niz ulicu. – Ne znam, morat ću se konzultirati s Penavom… Boris Dežulović za Novosti.

18.04. (12:00)

O izborima prije izbora, objavljeno nakon izbora

Dežulović: Ćao, debeli

Nije, vidite, bilo mnogo dobrih stvari s parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj 2024. godine, i kad se sve zbroji i oduzme, bila je zapravo samo jedna. A jedna i jedina dobra stvar s parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj 2024. godine bila je ta što je od dvojice egocentričnih, bahatih, arogantnih, prepotentnih i nepodnošljivo samoljubivih debelih mediokritetskih narcista iz Tuđmanovog diplomatskog inkubatora – jedan morao izgubiti. Dakako, kad se parlamentarni izbori svedu na izbor između Plenkovića i Milanovića, to znači samo da je sranje u svakom slučaju. Zaboravljate, međutim, da su Hrvati navikli na sranja i da se ničemu dobrome nisu ni nadali: za sriću im je, na primjer, bilo dovoljno samo to da jedan od njih dvojice na kraju izgubi izbore. I što se onda dogodilo? Jedan je izgubio! Boris Dežulović za Novosti.

14.04. (13:00)

Most kojim se nerado hvale

Dežulović: Momci okruga Madison

Mada jednako fotogeničan, spektakularno lijep i smjelo razapet između dvije kamene okomice kanjona Cetine, i mada – što je mnogo važnije – u potpunosti plod one, kako se to reče, hrvatske pameti i hrvatskih para, projektiran u hrvatskim biroima i financiran iz hrvatskog proračuna, most na Cetini iz nekog razloga nije se našao u HDZ-ovu predizbornom spotu. Može zbuniti, jer i taj most jednako je prije više od godinu dana blistajući od ponosa građanima svečano predao Andrej Plenković, proglašavajući “veliki dan za Omiš i cijelu Hrvatsku”. Da i ne spominjem kako bi atraktivno u spotu legla tri francuska Dassault Rafalea, izranjajući iz kanjona Cetine, kao što su prelijetali nad Pelješkim mostom u spotu.

Zašto onda Plenković na glasanje za HDZ nije pozvao s našeg, nekineskog i vrlo hrvatskog omiškog mosta? Eh, zašto. Svečano otvoren most na Cetini, naime, još uvijek stoji – zatvoren. Do danas nije pušten u promet. Još nije priključen. Nije u funkciji. Godinu i mjesec dana od otvaranja, kako bih rekao, most ne radi. Ili, kako bi to rekao John Cleese, omiški most nije. Boris Dežulović za Novosti.