Dežulović: Virtualni Vladimir Putin - Monitor.hr
02.03.2022. (16:00)

Nasilje u metaverzumu

Dežulović: Virtualni Vladimir Putin

Mogu li, naime – smiju li – etička pravila i zakonski paragrafi stvarnog, fizičkog svijeta vrijediti tamo gdje ljudi nisu stvarni i fizički? Vladimir Putin, recimo, koji nijedan etički i pravni problem nema ni u stvarnom životu, a kamoli u onom virtualnom, rado nam je pokazao kako se država treba boriti protiv problema s maloljetnicima i drugih društvenih devijacija u virtualnom svijetu. Po Putinovom novom antiterorističkom zakonu, Vojni sud u sibirskom Krasnojarsku nekidan je tako na pet godina robije u kaznenoj koloniji osudio šesnaestogodišnjeg tinejdžera Nikitu Uvarova, zato što je na popularnoj kompjuterskoj igrici Minecraft planirao virtualno dignuti u zrak virtualnu zgradu ruske obavještajne službe FSB. Lupiga prenosi Borisa Dežulovića s Dnevnika.si.


Slične vijesti

Subota (17:00)

Spoljašnje sile

Dežulović: Večni sjaj bezbednosnog uma

Tri puta računao je Vulin i tri puta proveravao, i sva tri puta ispalo mu je isto: ako je hrvatski strateški interes i krajnji cilj studentskih zahteva smena demokratski izabrane vlasti u Srbiji, onda ispunjavanje studentskih zahteva, premijerova ostavka i predsednikova smena Vlade znače samo to da Vučević, Brnabić, Vučić i ceo SNS rade za hrvatske obaveštajne službe. Ni sami Hrvati, dok nisu videli na Pinku, pojma nisu imali kako moćnu i sofistikovanu tajnu službu imaju, da su takve mastermajndove imali devedeset prve, danas bi beogradski studenti tražili smenu Andreja Plenkovića. Boris Dežulović za Novosti

28.01. (23:00)

Informiraj, educiraj, zabavi?... Od svega neka ostane samo ovo treće

Dežulović: Novinari crvi

Dvadeset petoro novinara televizije N1, među njima i neka vodeća imena njihova programa, u sklopu “prilagodbe organizacijske strukture” i “reorganizacije poslovanja” dobilo je, eto, otkaze, i osim nekoliko novinarskih supatnika i supatničkih cehovskih udruženja, nitko u Hrvatskoj nije se pretjerano uzbudio. Sve otkako mediji ne objavljuju informacije, već “pružaju informativne sadržaje”, sve dakle otkako su vijesti postale “sadržaj”, a njihovi gledatelji, slušatelji i čitatelji “potrošači”, ti – kako smo ono rekli, da, novinari – nisu samo nepotreban, ulagačima i vlasnicima teško objašnjiv izlazni trošak iz poslovne bilance njihovih medijskih kuća, već i kućnog budžeta njihovih “potrošača”.

Kome u vrlom novom i dinamičnom svijetu uopće trebaju takozvani “novinari” – nešto kao talenti, samo što umjesto “sadržaja” proizvode takozvane “vijesti”, nešto kao sadržaj, samo manje zabavno – kad “ljudi prate streaming servise i društvene mreže”? Ne trebaju nam novinari, trebaju nam talenti, ne trebaju nam novine i televizija, trebaju nam zapravo sadržaji i TikTok izazovi održivog poslovanja. Boris Dežulović za N1

24.01. (17:00)

'U doba mraka, shvatili ste konačno, ne mijenja se cijeli sistem, nego samo žarulja'

Dežulović: Sto godina skupoće

Samo jedan primjer: Milka čokolada od tristo grama u običnom hrvatskom gradskom dućanu košta sedam eura i dvadeset centi, ista takva Milka od tristo grama u Bosni i Hercegovini košta jedva dva i pol do tri eura, u zapadnoj Europi četiri do šest, a jeftinija nego u Hrvatskoj, vjerovali ili ne, čak je i u ekskluzivnom gift-shopu na ženevskom aerodromu Cointrin, dakle u rođenoj luksuznoj Švicarskoj, gdje košta sedam eura. Punih 35 godina, uostalom, majstori iz kartela jednako su vas u školi učili kako je kapitalizam najbolji od svih svjetova, a slobodno tržište čarobna arkadija kojoj ne treba policija jer sama sebe regulira: ponuda i potražnja sam su ustav te slobodne, šarene cvjetne ledine, dvije magične riječi koje najbolji od sviju svjetova drže u čudesnoj ravnoteži.

I što je najbolje od svega, tu su ledinu za ispašu izabrale same ovce. Među glupim idejama za borbu protiv kartela iz ženevskih hotela i banskih dvoraca na rubu šarene cvjetne ledine, jednodnevni bojkot dućana vjerojatno je najgluplja od svih. Čokoladu od tristo grama i sedam eura umjesto u petak kupit ćete u četvrtak ili u subotu, a ona šestorica u pušačkom salonu zajedno sa svojim fiškalima smijat će se do kraja ovog teksta. Boris Dežulović za Novosti

19.01. (14:00)

Možda zvuči malo, ali čovjeka veseli

Dežulović: Predsjednik Obećane zemlje

Deset tisuća dvjesto dvadeset sedam glasova, nevjerojatnih tri puta više nego Milanović, dobio je Dragan Primorac u Bosni i Hercegovini, kao veličanstveno finale veličanstvenog trijumfa. Njegova pobjeda bila je čista kao suza: slobodni svijet dao mu je demokratski legitimitet, a Bosna i Hercegovina hrvatski. Kukavni Zoran Milanović s ukupno manje od sedam hiljada glasova hrvatskog hrvatstva i iseljeništva potučen je do nogu, kad su zbrojeni svi glasovi ispalo je da je kandidat SDP-a pobijedio samo u Kini i Rusiji, te Bugarskoj, Slovačkoj, Sloveniji, Kosovu, Belgiji i još nekoliko takvih bizarnih i nevažnih europskih državica, poput Srbije i Hrvatske. To je Hrvatska kakvu sanjaju Andrej Plenković i HDZ: iseljena Hrvatska, Hrvatska u kojoj “Hrvati čuvaju hrvatski identitet, njeguju hrvatsku kulturu i odgovorno participiraju u društvu i gospodarstvu”, Hrvatska neslućenih mogućnosti, najboljih svjetskih sveučilišta i najvećih svjetskih kompanija. Boris Dežulović za Novosti.

14.01. (09:00)

Ima za njega još vremena, bit će još izbora i kongresa

Dežulović: Dragan Primorac – Resurrection

Kad je onomad 4. listopada i službeno objavljena njegova kandidatura za predstojeće izbore, Dragan Primorac bio je najponosniji čovjek na svijetu. Došlo je njegovo vrijeme, vladajuća stranka vjerovala je u njega, i on se samopouzdan do jaja već vidio dijelom povijesti, u snovima se šepurio među važnim ljudima koje je do tada viđao samo u novinama i već zamišljao kako se – zašto ne, mašta ne košta – upisuje među velikane svoje domovine i spašava državu pod vodstvom onog komunističkog gojenca koji ju je nepogrešivo vodio prema građanskom ratu. Dobro, to s građanskim ratom bila je samo efektna predizborna hiperbola – najzad, i Milanović se zaklinjao u ostavštinu pokojnog Franje Tuđmana – ali domovina je bila u krizi, pa ako ovi predsjednički izbori i nisu bili njena posljednja šansa, bili su sasvim sigurno pretposljednja. Cijeli svijet, uostalom, bio je pred istim povijesnim raskršćem, i ovo je ipak bilo nešto više od uobičajenih izbora. I onda je zazvonio telefon. Više se i ne sjeća tko je bio. Zazujalo mu je u ušima i blijed kao krpa spustio je slušalicu, srušivši se u fotelju. Boris Dežulović za N1.

12.01. (08:00)

Kako (ne) sakriti pretorijansku gardu u 21. vijeku

Dežulović: Batina je iz Rajha izašla

Ideja sa partijskom paravojskom, kako vidimo, nije naročito nova. Nije je, konačno, izmislio ni Aleksandar Hitler. Da, Adolf. Još od rimskog imperatora Augusta i njegovih pretorijanskih kohorti, svaki tiranin u istoriji koji imalo drži do sebe imao je pokoju hiljadu odanih lojalista, pretorijansku gardu koja je čuvala režim od pobunjenih građana, odgovarala direktno diktatoru i sklanjala mu s puta one koji su morali da budu sklonjeni. E sad, ono što jeste malo neobično činjenica je da klasične diktatorske pretorijance, dakle partijsku paravojsku iz udžbenika istorije, javno na televiziji predstavlja predsednik jedne nominalno demokratske države, usred Evrope – dobro, ovo “usred” shvatite veoma uslovno – u dvadeset prvom veku. Boris Dežulović za Novosti.

23.12.2024. (23:00)

'Ovo je, nažalost, bio samo posljednji. Za sad'

Dežulović: Prvi ili posljednji put

U nekoliko prijepodnevnih sati ovog hladnog decembarskog petka ispreplele su se dvije nezapamćene tragedije. Ono što smo godinama čitali kao tipične američke priče – o oružanim upadima u škole i ubojstvima učenika – sada se dogodilo i u Zagrebu i Beogradu. Na prostorima gdje su takvi slučajevi posljednji put zabilježeni još u Drugom svjetskom ratu. Sve sličnosti dviju tragedija, isprepletenih tog petka ujutro, svele su se tako na zajednički nazivnik s upitnikom: što nam se dogodilo? Dvije priče bolno očitih paralela – sadašnji, odnosno bivši učenik upada u osnovnu školu i oružjem se obračunava sa svojim demonima – završavaju stoga i paralelnim zaključkom društva i politike: obje tragedije bile su “izolirani slučajevi”, “strašni incidenti”, ali ipak “incidenti”, nešto dakle što se dogodilo “prvi put” i što se inače ne događa kod nas, nego u Americi. Posve zanemarujući jednostavnu logičku premisu po kojoj je svaki “prvi put” po prirodi stvari “izolirani slučaj” i da iza svakog “prvog puta” dolaze drugi, vrlo neizolirani. Boris Dežulović za Novosti.

22.12.2024. (14:00)

A tko mu je držao ceker?

Dežulović: Kako svezati kravatu bez naknadnih “zašto?”

Pitanje je sada već legitimno: zna li itko od HDZ-ovaca samostalno koristiti kišobran? Zvuči, ne kažem, kao sitničavo cjepidlačenje, ali nije stvar u kišobranu. Ministri, rektori i predsjednički kandidati nisu tu da sklapaju i rasklapaju kišobrane, već da upravljaju složenim Vladinim resorima, najvišom obrazovnom institucijom u državi ili državom samom. Od mogućnosti da a) ne znaju upravljati jednostavnim ručnim kišobranom, gora je stoga samo ona jedina preostala, da upravljati kišobranom jednostavno b) ne žele i neće.

Jer šta? Ako se danas od njih očekuje da sami po kiši nose službeni kišobran, već sutra očekivat će se od njih i da sami vežu kravatu, a onda i da sami otvaraju vrata lifta ili automobila, ili da ih čak sami voze, pa na koncu da sami rade i sve ono što inače svakodnevno rade ostali samostalni nosači kišobrana, takozvani obični građani… Boris Dežulović za Novosti o videu koji je zaintrigirao ljude.

17.12.2024. (14:00)

Halo, Mosore, jel' to Hadžija? Ili samo još jedna šlep igra?

Dežulović: Nazovi Milu radi ubojstva

Boris Dežulović za N1 prisjeća se kolege novinara Milorada Bibića Mosora koji mu se u nekoliko navrata telefonom lažno predstavljao, da je, misleći da ga zove on, u pm stjerao Stipu Mesića i druge. Dvadesetak godina prošlo je otada, dobri div Mosor odavno već zajebava svetog Petra i predstavlja se kao Vjeko Sliško, pa Mile ni u jednom trenutku nije posumnjao kako je na telefonu stvarno poznati nogometaš i njegov veliki fan. I jasno, uskopizdila se cijela hrvatska demokratska zajednica od Plenkovića do Primorca, trijumfalno obavještavajući hrvatsku demokratsku javnost o susretu Mile Kekina s Nikicom Jelavićem, za koji su i oni i cjelokupna hrvatska demokratska javnost saznali od samog Mile Kekina!

Zaista, ne postoji dovoljno precizna licemjera za hadezeovski obraz: kad ga je, recimo, gospođa Kekin upitala za šlepere javnog novca u privatnim klinikama, Plenković je mafijaškim smislom za humor odgovorio kako je “mislio da se ona bavi Nikicom Jelavićem”. U svih pet godina premijer svom ministru zdravstva, primjerice, nije poslao nijednu poruku. Niti u vrijeme svjetske pandemije koronavirusa, nijednom, nikad. Ozbiljni poduzetnici, shvatili ste, ne zovu na kavu pjevače, novinare i ministre. Ozbiljni igrači ne ostavljaju tragove.

15.12.2024. (14:00)

Dokaz evolucije

Dežulović: Čuda prirode – Šupci, a pičke

Ni živ čovek ni veštačka inteligencija ni cela holivudska industrija nemaju, eto, toliko mašte da domisle ono što u časovima dokolice može da domisli i stvori Majka priroda: crva kojemu bi iz tela rasle stotine grana, a na kraju svake da ima, štajaznam, po jedan analni otvor. Iz kojega bi mu onda, nemam pojma, rasli i polni organi. I zajedno s njima – ne košta Prirodu ništa da se zajebava – cele nove glave, svaka sa primitivnim mozgom i sopstvenim parom očiju, idemo na dva para, nije bog cicija. Da, beg, ja se izvinjavam, niti je Priroda Bog, niti je beg cicija.

Nepomični crvoliki parazitski organizam koji obitava na mračnom dnu i širi se stotinama grana, a svaka na kraju ima po jedno malo dupe sa jednim malim šupkom, dakle hiljade malih šupaka koji onda seru gde god stignu i iz kojih u vreme reprodukcije niču male proste glave sa malim primitivnom mozgom i pičkice što legu jajašca iz kojih će se naposletku izleći isti takvi crvi granajući se u hiljade odvojaka, svaki sa istim onim malim šupkom na završetku? Ne znam za vas, ali ja nikad nisam pročitao precizniji i detaljniji opis Srpske napredne stranke. Boris Dežulović za Novosti.