Dežulović: Srpska Atina - Monitor.hr
09.06. (08:00)

Kako se toga samo nisu ranije sjetili?

Dežulović: Srpska Atina

Kad Srebrenica promeni ime, biće glupo da i akteri burne istorije Atine ostanu pod svojim “oskrnavljenim” i “oblaćenim” imenima, sa svim “etiketama što se vezuju” za njihova imena. Ratko Mladić mogao bi da bude, štajaznam, Mirko Aristid, Vujadinu Popoviću lepo bi pristajalo ime Miltijadin, Radislavu Krstiću Alkibijadislav, Zdravku Tolimiru, recimo, Temistoklimir, a Radovan Karadžić mogao bi da se zove, sad napamet govorim, David. Dobro, ajde, Dragan David.

A Srebrenica? Mesto u kojemu se prema legendama, usmenoj predaji i nekim apokrifnim rezolucijama navodno desio genocid nad Bošnjacima biće otada cilj bezbrojnih nadobudnih istraživača: hiljade arheologa amatera kopaće po Republici Diznilend u potrazi za poprištem mitskog genocida, biće ih i koji će tvrditi da Srebrenica uopšte nije u Bosni i Hercegovini i da se najverovatnije nalazila u Ruandi, a hrvatski istoričar Igor Vukić izneće dokaze da se mitska Srebrenica nalazila na Savi i da se srpski genocid nad Bošnjacima zapravo desio u Jasenovcu. Boris Dežulović za Novosti.


Slične vijesti

Ponedjeljak (22:00)

'Ovo je, nažalost, bio samo posljednji. Za sad'

Dežulović: Prvi ili posljednji put

U nekoliko prijepodnevnih sati ovog hladnog decembarskog petka ispreplele su se dvije nezapamćene tragedije. Ono što smo godinama čitali kao tipične američke priče – o oružanim upadima u škole i ubojstvima učenika – sada se dogodilo i u Zagrebu i Beogradu. Na prostorima gdje su takvi slučajevi posljednji put zabilježeni još u Drugom svjetskom ratu. Sve sličnosti dviju tragedija, isprepletenih tog petka ujutro, svele su se tako na zajednički nazivnik s upitnikom: što nam se dogodilo? Dvije priče bolno očitih paralela – sadašnji, odnosno bivši učenik upada u osnovnu školu i oružjem se obračunava sa svojim demonima – završavaju stoga i paralelnim zaključkom društva i politike: obje tragedije bile su “izolirani slučajevi”, “strašni incidenti”, ali ipak “incidenti”, nešto dakle što se dogodilo “prvi put” i što se inače ne događa kod nas, nego u Americi. Posve zanemarujući jednostavnu logičku premisu po kojoj je svaki “prvi put” po prirodi stvari “izolirani slučaj” i da iza svakog “prvog puta” dolaze drugi, vrlo neizolirani. Boris Dežulović za Novosti.

Nedjelja (14:00)

A tko mu je držao ceker?

Dežulović: Kako svezati kravatu bez naknadnih “zašto?”

Pitanje je sada već legitimno: zna li itko od HDZ-ovaca samostalno koristiti kišobran? Zvuči, ne kažem, kao sitničavo cjepidlačenje, ali nije stvar u kišobranu. Ministri, rektori i predsjednički kandidati nisu tu da sklapaju i rasklapaju kišobrane, već da upravljaju složenim Vladinim resorima, najvišom obrazovnom institucijom u državi ili državom samom. Od mogućnosti da a) ne znaju upravljati jednostavnim ručnim kišobranom, gora je stoga samo ona jedina preostala, da upravljati kišobranom jednostavno b) ne žele i neće.

Jer šta? Ako se danas od njih očekuje da sami po kiši nose službeni kišobran, već sutra očekivat će se od njih i da sami vežu kravatu, a onda i da sami otvaraju vrata lifta ili automobila, ili da ih čak sami voze, pa na koncu da sami rade i sve ono što inače svakodnevno rade ostali samostalni nosači kišobrana, takozvani obični građani… Boris Dežulović za Novosti o videu koji je zaintrigirao ljude.

17.12. (14:00)

Halo, Mosore, jel' to Hadžija? Ili samo još jedna šlep igra?

Dežulović: Nazovi Milu radi ubojstva

Boris Dežulović za N1 prisjeća se kolege novinara Milorada Bibića Mosora koji mu se u nekoliko navrata telefonom lažno predstavljao, da je, misleći da ga zove on, u pm stjerao Stipu Mesića i druge. Dvadesetak godina prošlo je otada, dobri div Mosor odavno već zajebava svetog Petra i predstavlja se kao Vjeko Sliško, pa Mile ni u jednom trenutku nije posumnjao kako je na telefonu stvarno poznati nogometaš i njegov veliki fan. I jasno, uskopizdila se cijela hrvatska demokratska zajednica od Plenkovića do Primorca, trijumfalno obavještavajući hrvatsku demokratsku javnost o susretu Mile Kekina s Nikicom Jelavićem, za koji su i oni i cjelokupna hrvatska demokratska javnost saznali od samog Mile Kekina!

Zaista, ne postoji dovoljno precizna licemjera za hadezeovski obraz: kad ga je, recimo, gospođa Kekin upitala za šlepere javnog novca u privatnim klinikama, Plenković je mafijaškim smislom za humor odgovorio kako je “mislio da se ona bavi Nikicom Jelavićem”. U svih pet godina premijer svom ministru zdravstva, primjerice, nije poslao nijednu poruku. Niti u vrijeme svjetske pandemije koronavirusa, nijednom, nikad. Ozbiljni poduzetnici, shvatili ste, ne zovu na kavu pjevače, novinare i ministre. Ozbiljni igrači ne ostavljaju tragove.

15.12. (14:00)

Dokaz evolucije

Dežulović: Čuda prirode – Šupci, a pičke

Ni živ čovek ni veštačka inteligencija ni cela holivudska industrija nemaju, eto, toliko mašte da domisle ono što u časovima dokolice može da domisli i stvori Majka priroda: crva kojemu bi iz tela rasle stotine grana, a na kraju svake da ima, štajaznam, po jedan analni otvor. Iz kojega bi mu onda, nemam pojma, rasli i polni organi. I zajedno s njima – ne košta Prirodu ništa da se zajebava – cele nove glave, svaka sa primitivnim mozgom i sopstvenim parom očiju, idemo na dva para, nije bog cicija. Da, beg, ja se izvinjavam, niti je Priroda Bog, niti je beg cicija.

Nepomični crvoliki parazitski organizam koji obitava na mračnom dnu i širi se stotinama grana, a svaka na kraju ima po jedno malo dupe sa jednim malim šupkom, dakle hiljade malih šupaka koji onda seru gde god stignu i iz kojih u vreme reprodukcije niču male proste glave sa malim primitivnom mozgom i pičkice što legu jajašca iz kojih će se naposletku izleći isti takvi crvi granajući se u hiljade odvojaka, svaki sa istim onim malim šupkom na završetku? Ne znam za vas, ali ja nikad nisam pročitao precizniji i detaljniji opis Srpske napredne stranke. Boris Dežulović za Novosti.

11.12. (23:00)

Sirena za moralnu uzbunu

Dežulović: Kreni Breno, bandu gazi!

Brenina senzacionalna dva koncerta na rasprodanim Gripama 8. ožujka 1983. često se računaju prijelomnim događajem u povijesti splitske urbane kulture. I zaista, u Splitu do tada nitko nikad nije slušao to radioaktivno smeće, koje će Rambo Amadeus koju godinu kasnije nazvati turbo-folkom. Što se dakle dogodilo s gradom mediteranske kancone koji je samo par mjeseci kasnije na festivalu na Prokurativama slušao “Vlašku mućkalicu” Tonča Delazotte i Don Huanov “Zing, Zinga-Zing”? Pitanje je, shvatili ste valjda, bilo retoričko. Konačno, četrdesetogodišnji ciklus naše nesreće Lepa Brena ovih je predbožićnih dana zaokružila s čak pet rasprodanih uzastopnih koncerata u zagrebačkoj Areni, okupivši gotovo osamdeset hiljada raspamećenih mladih Hrvata. Baš ništa, eto, nije kao što je bilo one davne 1983., baš ništa osim Lepe Brene. I njene publike. Boris Dežulović za N1

09.12. (09:00)

Kad već ništa ne košta

Dežulović: Nema prpošne zajebancije

Doći će dan, sad je već to posve izvjesna stvar, kad će USKOK banuti i u kuću načelnika Pizde Materine, uglednog lokalnog HDZ-ovca Dalibora Žužula, koji je tu malu ličku općinu vodio puna četiri mandata. Otkrit će se, eto, kako je na projektu veličanstvenog novog zatvorskog kompleksa u Pizdi Materinoj HDZ-ov načelnik zaposlio cijelu širu rodbinu, izvukavši dva milijuna eura iz europskih fondova za vlastiti hotel, zapravo bordel za talijanske lovce, agenti USKOK-a ispraćeni kletvama stare majke Milice kombijem će ga sprovesti u njegov vlastiti novi istražni zatvor na kraju sela, i Andrej Plenković ostat će konačno jedini hadezeovac na slobodi. Boris Dežulović za N1

02.12. (19:00)

Satira satire

Dežulović: Bilježnica Viktora I.

Onda je nekidan onaj ludi Kokan Mladenović za četrdeseti rođendan Robija K. u Hrvackom narodnom kazalištu u Splitu napravio predstavu “Robi K.: Crvenkapa je mrtva”. U predstavi “Robi K.: Crvenkapa je mrtva” malo sam zajebavao tatu i mamu, učiteljicu Smilju i rulju iz razreda, plus sam malo zajebavao Partiju, vojsku, državu i ostale svetinje našeg naroda i narodnosti. Ostale svetinje našeg naroda i narodnosti su na primjer sve što je Hrvatima sveto, a Robi K. je otvoreno omalovažavao žrtvu Vukovara, rugao se s Gospom iz Međugorja, vrijeđao nacionalne vrijednosti, osjećaje hrvatskog naroda i temelje moderne Hrvatske, sprdao s Domovinskim ratom… To nisam rekao ja, nego su to rekli barbe iz Domovinskog pokreta. Domovinski pokret je mala Partija, nešto kao velika Partija, samo gluplja. Boris Dežulović za Novosti.

29.11. (15:00)

Lopta je okrugla, a šahovnica u srcu

Dežulović: Make Croatia great again

Teško, naime, da postoji češće izgovoreno predizborno obećanje i češće korišteni predizborni slogan od onoga konfekcijskog i generičkog “predsjednika koji ujedinjuje”, odnosno “predsjednika svih građana”. Sve od prvog, Franje Tuđmana, “predsjednika za predsjednika”. preko narodnog predsjednika Stipe Mesića i predsjednika intelektualca Ive Josipovića, pa do prve predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, nije bilo nijedne i nijednoga koji se u svojim plamenim govorima nije najavljivao kao “predsjednik svih građana”. “Predsjednik svih građana” nije pri tom samo izlizana predsjednička mantra, nešto poput “tako mi Bog pomogao”, već štoviše i sama ustavna dužnost predsjednika Republike, koji po članku 94. Ustava “predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku”.

I kad neki kandidat pred predsjedničke izbore svečano objavi kako će, “bude li izabran, biti predsjednik svih građana Republike Hrvatske”, to je potpuno isto kao da je svečano obećao kako će, “ukoliko ga izaberu, biti predsjednik Republike Hrvatske”. Točno tako naši predsjednički kandidati zvuče kao stoperi i halfovi naše nogometne reprezentacije i klubova slavne HNL, koji prije utakmice u novinarske mikrofone svečano, ekskluzivno i senzacionalno obećavaju kako će “dati sve od sebe” i “ostaviti srce na terenu”. Boris Dežulović za N1.

24.11. (09:00)

Uz Muzej žrtava

Dežulović: Novi Sad ili nikad

Obrišimo stoga suze i pogledajmo oštra oka u onu svetlu budućnost, pa je jednostavno preskočimo, srušimo taj “spomenik kulture” i odmah podignimo lepi, luksuzni hotel. Jer šta? Ionako će predsednik države koliko prekosutra da optuži nekoga za petnaest mrtvih, ionako taj neko nikad zbog toga neće da odgovara, ionako će taj ruševni spomenik socijalističke kulture onda kao ruglo usred grada da stoji celih dvadeset pet godina, ionako će onda Vlada da mu ukine status kulturnog dobra, i ionako će naposletku 2049. godine Aleksandar Vučić – o da, Vučić, ko drugi? – celi kompleks za džabe da ustupi nekom svom prijatelju i kontroverznom biznismenu, da tamo onda sagradi stambeno-poslovni kompleks ili, još bolje, velelepni hotel sa dva džinovska tornja i pet zvezdica. Kako znam? Eh, kako znam. Duga priča. Mnogo duga priča. Boris Dežulović za Novosti predlaže da se na mjestu željezničkog kolodvora digne hotel s pet zvijezdica.

19.11. (11:00)

Svi uhićeni premijerovi ljudi

Dežulović: I did it? No way!

“Nema teoretske šanse da uz sve što nosimo, nosimo i etiketu Ive Sanadera: no way, ovo je drugi HDZ!” Tako je, sjetit ćete se, prije točno četiri godine, 13. studenoga 2020., predsjednik Vlade Andrej Plenković komentirao presudu zagrebačkog Županijskog suda po kojoj je bivši premijer Ivo Sanader kažnjen s osam godina zatvora, a HDZ osuđen kao zločinačka organizacija. Kako to već život namjesti, točno godinu dana kasnije uhićena je Gabrijela Žalac, pa nešto kasnije Darko Horvat, niti pola godine kasnije bivši ministar Tomislav Tolušić, podignute su optužnice protiv Miloševića i Aladrovića, a nedavno je prošlo točno godinu dana od nesreće koju je skrivio Banožić. Možda se netko sjeća kako je u međuvremenu smijenjen i Davor Filipović, nakon afere s medijima, da bi sve zajedno kulminiralo s posljednjim uhićenjem ministra zdravstva, Vilija Beroša.

Uglavnom, shvatili ste, kao i obično. “Nema kolektivne odgovornosti pa niti baš nikakve odgovornosti vodstva HDZ-a: no way, ovo je drugi HDZ!” Kao i obično, “doći će novi ministar”. Baš tako, “Kao i obično” … Boris Dežulović za N1