Dežulović: Sretno novo doba - Monitor.hr
Danas (11:00)

Novi mediji i X faktor

Dežulović: Sretno novo doba

Elon Musk na svom je X-profilu podijelio neka razmišljanja Stephena Nikole Bartulice, i to je po prilici sve što treba znati o svijetu u kojemu smo se mamurni probudili nakon dočeka sretne Nove 2025. godine. Vodeći svjetski informacijski i industrijski mogul skrola po pametnom telefonu i na svom profilu na svojoj društvenoj mreži oduševljen prenosi istup jednog potpuno bezveznog hrvatskog konzervativčića, koji je svoje birače uvjerio da živi od jednog eura dnevno, pa su ga poslali u Bruxelles na plaću od osam hiljada eura, i kojega će se nakon završetka europskog mandata sjećati točno onoliko ljudi koliko ih danas pamti eurozastupnika Sinčića.

“U Bruxellesu se mnogi vide kao gospodari, a ne kao sluge naroda, zato žele regulirati i cenzurirati govor”, kaže tako hrvatski katolički aktivist i političar Stjepo Bartulica u intervjuu s Mariom Nawfalom, australskim poduzetnikom i domaćinom popularnog The Roundtable Showa na platformi X, a njegova duboka zapažanja oduševljeno onda na svom profilu prenosi sam vlasnik platforme Elon Musk, u postu s naslovom “Hrvatski europarlamentarac: mainstream mediji su mrtvi, sada je X medij!” Što je, da se odmah razumijemo, bez sumnje točno. U čemu bi, istinabog, mogao biti i mali, ovolicni problem. Ako, naime, u ovo “novo doba političke komunikacije” ljudi više uopće ne gledaju televiziju i ne čitaju novine, već gledaju YouTube i čitaju X, zašto bi se uopće itko živ nervirao i sekirao zbog “klasičnih mainstream medija”? Boris Dežulović za N1


Slične vijesti

Subota (20:00)

Ko Betmen bez Džokera

Dežulović: Ne U naše ime!

Spremnošću “ZA DOM” i “umrijeti ako treba” – te odlučnim “dosta!” – Vučiću, “srbima” i Srbiji javno je zaprijetio Ivan Turudić, isti predsjednik iste splitsko-dalmatinske podružnice Hrvatskog društva koji sada umire od straha da isti Vučić i isti “srbi” zbog hrvatskih studenata ne pomisle kako Republika Hrvatska, daleko bilo, potiče rušenje vlasti u Srbiji. Što, dakako, “nije točno”. Jer “vlast u Srbiji” njihov je, rekoh, najbliži i najodaniji partner: za koga bi inače – sad vam se javilo – Hrvati bili “samo ‘Ustaše'”, kad ne bi s druge strane bilo “vlasti u Srbiji” sa svojom “politikom laži, revizije Domovinskog rata i zločina koje su učinili u ime velikosrpske politike”, za koga bi bili bili “spremni i umrijeti ako treba”? Boris Dežulović za Novosti

01.02. (18:00)

Spoljašnje sile

Dežulović: Večni sjaj bezbednosnog uma

Tri puta računao je Vulin i tri puta proveravao, i sva tri puta ispalo mu je isto: ako je hrvatski strateški interes i krajnji cilj studentskih zahteva smena demokratski izabrane vlasti u Srbiji, onda ispunjavanje studentskih zahteva, premijerova ostavka i predsednikova smena Vlade znače samo to da Vučević, Brnabić, Vučić i ceo SNS rade za hrvatske obaveštajne službe. Ni sami Hrvati, dok nisu videli na Pinku, pojma nisu imali kako moćnu i sofistikovanu tajnu službu imaju, da su takve mastermajndove imali devedeset prve, danas bi beogradski studenti tražili smenu Andreja Plenkovića. Boris Dežulović za Novosti

28.01. (23:00)

Informiraj, educiraj, zabavi?... Od svega neka ostane samo ovo treće

Dežulović: Novinari crvi

Dvadeset petoro novinara televizije N1, među njima i neka vodeća imena njihova programa, u sklopu “prilagodbe organizacijske strukture” i “reorganizacije poslovanja” dobilo je, eto, otkaze, i osim nekoliko novinarskih supatnika i supatničkih cehovskih udruženja, nitko u Hrvatskoj nije se pretjerano uzbudio. Sve otkako mediji ne objavljuju informacije, već “pružaju informativne sadržaje”, sve dakle otkako su vijesti postale “sadržaj”, a njihovi gledatelji, slušatelji i čitatelji “potrošači”, ti – kako smo ono rekli, da, novinari – nisu samo nepotreban, ulagačima i vlasnicima teško objašnjiv izlazni trošak iz poslovne bilance njihovih medijskih kuća, već i kućnog budžeta njihovih “potrošača”.

Kome u vrlom novom i dinamičnom svijetu uopće trebaju takozvani “novinari” – nešto kao talenti, samo što umjesto “sadržaja” proizvode takozvane “vijesti”, nešto kao sadržaj, samo manje zabavno – kad “ljudi prate streaming servise i društvene mreže”? Ne trebaju nam novinari, trebaju nam talenti, ne trebaju nam novine i televizija, trebaju nam zapravo sadržaji i TikTok izazovi održivog poslovanja. Boris Dežulović za N1

24.01. (17:00)

'U doba mraka, shvatili ste konačno, ne mijenja se cijeli sistem, nego samo žarulja'

Dežulović: Sto godina skupoće

Samo jedan primjer: Milka čokolada od tristo grama u običnom hrvatskom gradskom dućanu košta sedam eura i dvadeset centi, ista takva Milka od tristo grama u Bosni i Hercegovini košta jedva dva i pol do tri eura, u zapadnoj Europi četiri do šest, a jeftinija nego u Hrvatskoj, vjerovali ili ne, čak je i u ekskluzivnom gift-shopu na ženevskom aerodromu Cointrin, dakle u rođenoj luksuznoj Švicarskoj, gdje košta sedam eura. Punih 35 godina, uostalom, majstori iz kartela jednako su vas u školi učili kako je kapitalizam najbolji od svih svjetova, a slobodno tržište čarobna arkadija kojoj ne treba policija jer sama sebe regulira: ponuda i potražnja sam su ustav te slobodne, šarene cvjetne ledine, dvije magične riječi koje najbolji od sviju svjetova drže u čudesnoj ravnoteži.

I što je najbolje od svega, tu su ledinu za ispašu izabrale same ovce. Među glupim idejama za borbu protiv kartela iz ženevskih hotela i banskih dvoraca na rubu šarene cvjetne ledine, jednodnevni bojkot dućana vjerojatno je najgluplja od svih. Čokoladu od tristo grama i sedam eura umjesto u petak kupit ćete u četvrtak ili u subotu, a ona šestorica u pušačkom salonu zajedno sa svojim fiškalima smijat će se do kraja ovog teksta. Boris Dežulović za Novosti

19.01. (14:00)

Možda zvuči malo, ali čovjeka veseli

Dežulović: Predsjednik Obećane zemlje

Deset tisuća dvjesto dvadeset sedam glasova, nevjerojatnih tri puta više nego Milanović, dobio je Dragan Primorac u Bosni i Hercegovini, kao veličanstveno finale veličanstvenog trijumfa. Njegova pobjeda bila je čista kao suza: slobodni svijet dao mu je demokratski legitimitet, a Bosna i Hercegovina hrvatski. Kukavni Zoran Milanović s ukupno manje od sedam hiljada glasova hrvatskog hrvatstva i iseljeništva potučen je do nogu, kad su zbrojeni svi glasovi ispalo je da je kandidat SDP-a pobijedio samo u Kini i Rusiji, te Bugarskoj, Slovačkoj, Sloveniji, Kosovu, Belgiji i još nekoliko takvih bizarnih i nevažnih europskih državica, poput Srbije i Hrvatske. To je Hrvatska kakvu sanjaju Andrej Plenković i HDZ: iseljena Hrvatska, Hrvatska u kojoj “Hrvati čuvaju hrvatski identitet, njeguju hrvatsku kulturu i odgovorno participiraju u društvu i gospodarstvu”, Hrvatska neslućenih mogućnosti, najboljih svjetskih sveučilišta i najvećih svjetskih kompanija. Boris Dežulović za Novosti.

14.01. (09:00)

Ima za njega još vremena, bit će još izbora i kongresa

Dežulović: Dragan Primorac – Resurrection

Kad je onomad 4. listopada i službeno objavljena njegova kandidatura za predstojeće izbore, Dragan Primorac bio je najponosniji čovjek na svijetu. Došlo je njegovo vrijeme, vladajuća stranka vjerovala je u njega, i on se samopouzdan do jaja već vidio dijelom povijesti, u snovima se šepurio među važnim ljudima koje je do tada viđao samo u novinama i već zamišljao kako se – zašto ne, mašta ne košta – upisuje među velikane svoje domovine i spašava državu pod vodstvom onog komunističkog gojenca koji ju je nepogrešivo vodio prema građanskom ratu. Dobro, to s građanskim ratom bila je samo efektna predizborna hiperbola – najzad, i Milanović se zaklinjao u ostavštinu pokojnog Franje Tuđmana – ali domovina je bila u krizi, pa ako ovi predsjednički izbori i nisu bili njena posljednja šansa, bili su sasvim sigurno pretposljednja. Cijeli svijet, uostalom, bio je pred istim povijesnim raskršćem, i ovo je ipak bilo nešto više od uobičajenih izbora. I onda je zazvonio telefon. Više se i ne sjeća tko je bio. Zazujalo mu je u ušima i blijed kao krpa spustio je slušalicu, srušivši se u fotelju. Boris Dežulović za N1.

12.01. (08:00)

Kako (ne) sakriti pretorijansku gardu u 21. vijeku

Dežulović: Batina je iz Rajha izašla

Ideja sa partijskom paravojskom, kako vidimo, nije naročito nova. Nije je, konačno, izmislio ni Aleksandar Hitler. Da, Adolf. Još od rimskog imperatora Augusta i njegovih pretorijanskih kohorti, svaki tiranin u istoriji koji imalo drži do sebe imao je pokoju hiljadu odanih lojalista, pretorijansku gardu koja je čuvala režim od pobunjenih građana, odgovarala direktno diktatoru i sklanjala mu s puta one koji su morali da budu sklonjeni. E sad, ono što jeste malo neobično činjenica je da klasične diktatorske pretorijance, dakle partijsku paravojsku iz udžbenika istorije, javno na televiziji predstavlja predsednik jedne nominalno demokratske države, usred Evrope – dobro, ovo “usred” shvatite veoma uslovno – u dvadeset prvom veku. Boris Dežulović za Novosti.

23.12.2024. (23:00)

'Ovo je, nažalost, bio samo posljednji. Za sad'

Dežulović: Prvi ili posljednji put

U nekoliko prijepodnevnih sati ovog hladnog decembarskog petka ispreplele su se dvije nezapamćene tragedije. Ono što smo godinama čitali kao tipične američke priče – o oružanim upadima u škole i ubojstvima učenika – sada se dogodilo i u Zagrebu i Beogradu. Na prostorima gdje su takvi slučajevi posljednji put zabilježeni još u Drugom svjetskom ratu. Sve sličnosti dviju tragedija, isprepletenih tog petka ujutro, svele su se tako na zajednički nazivnik s upitnikom: što nam se dogodilo? Dvije priče bolno očitih paralela – sadašnji, odnosno bivši učenik upada u osnovnu školu i oružjem se obračunava sa svojim demonima – završavaju stoga i paralelnim zaključkom društva i politike: obje tragedije bile su “izolirani slučajevi”, “strašni incidenti”, ali ipak “incidenti”, nešto dakle što se dogodilo “prvi put” i što se inače ne događa kod nas, nego u Americi. Posve zanemarujući jednostavnu logičku premisu po kojoj je svaki “prvi put” po prirodi stvari “izolirani slučaj” i da iza svakog “prvog puta” dolaze drugi, vrlo neizolirani. Boris Dežulović za Novosti.

22.12.2024. (14:00)

A tko mu je držao ceker?

Dežulović: Kako svezati kravatu bez naknadnih “zašto?”

Pitanje je sada već legitimno: zna li itko od HDZ-ovaca samostalno koristiti kišobran? Zvuči, ne kažem, kao sitničavo cjepidlačenje, ali nije stvar u kišobranu. Ministri, rektori i predsjednički kandidati nisu tu da sklapaju i rasklapaju kišobrane, već da upravljaju složenim Vladinim resorima, najvišom obrazovnom institucijom u državi ili državom samom. Od mogućnosti da a) ne znaju upravljati jednostavnim ručnim kišobranom, gora je stoga samo ona jedina preostala, da upravljati kišobranom jednostavno b) ne žele i neće.

Jer šta? Ako se danas od njih očekuje da sami po kiši nose službeni kišobran, već sutra očekivat će se od njih i da sami vežu kravatu, a onda i da sami otvaraju vrata lifta ili automobila, ili da ih čak sami voze, pa na koncu da sami rade i sve ono što inače svakodnevno rade ostali samostalni nosači kišobrana, takozvani obični građani… Boris Dežulović za Novosti o videu koji je zaintrigirao ljude.

17.12.2024. (14:00)

Halo, Mosore, jel' to Hadžija? Ili samo još jedna šlep igra?

Dežulović: Nazovi Milu radi ubojstva

Boris Dežulović za N1 prisjeća se kolege novinara Milorada Bibića Mosora koji mu se u nekoliko navrata telefonom lažno predstavljao, da je, misleći da ga zove on, u pm stjerao Stipu Mesića i druge. Dvadesetak godina prošlo je otada, dobri div Mosor odavno već zajebava svetog Petra i predstavlja se kao Vjeko Sliško, pa Mile ni u jednom trenutku nije posumnjao kako je na telefonu stvarno poznati nogometaš i njegov veliki fan. I jasno, uskopizdila se cijela hrvatska demokratska zajednica od Plenkovića do Primorca, trijumfalno obavještavajući hrvatsku demokratsku javnost o susretu Mile Kekina s Nikicom Jelavićem, za koji su i oni i cjelokupna hrvatska demokratska javnost saznali od samog Mile Kekina!

Zaista, ne postoji dovoljno precizna licemjera za hadezeovski obraz: kad ga je, recimo, gospođa Kekin upitala za šlepere javnog novca u privatnim klinikama, Plenković je mafijaškim smislom za humor odgovorio kako je “mislio da se ona bavi Nikicom Jelavićem”. U svih pet godina premijer svom ministru zdravstva, primjerice, nije poslao nijednu poruku. Niti u vrijeme svjetske pandemije koronavirusa, nijednom, nikad. Ozbiljni poduzetnici, shvatili ste, ne zovu na kavu pjevače, novinare i ministre. Ozbiljni igrači ne ostavljaju tragove.