Dežulović: S obzirom na to što se događa nekakav Feral treba postojati - Monitor.hr
04.04.2015. (09:11)

"Nismo talentirani za takozvano malo i srednje poduzetništvo"

Dežulović: S obzirom na to što se događa nekakav Feral treba postojati

“Do prije samo nekoliko godina govorio sam rezolutno da to nema smisla. Ako pitate je li to potrebno s obzirom na sve što se 2015. godine događa, mislim da jest. Nisam naime siguran da bi na puno kioska vidjeli naslovnicu s golim Glogoškim i Klemmom, kao što ste onomad zbog hrabrih teta na istom mjestu mogli vidjeti Tuđmana i Miloševića. Prema tome, nekakav Feral treba postojati”, kaže Boris Dežulović, koji uz kolege za Lupigu komentira naslijeđe ovog kultnog lista.


Slične vijesti

Ponedjeljak (12:00)

Ukoliko se odluče ploviti nepoznatim vodama

Dežulović: SOS za Slavoniju

SOS za istok Hrvatske: Slavonija postala siromašnija od Srbije! – glasio je novinski naslov, i Hrvatima su nakon trideset pet godina konačno osvijestili razmjere propasti njihove žitnice, kako su joj tepali u vrijeme kad je tom slavnom povijesnom regijom još raslo žito i talasalo ono davno zlatno klasje iz preporodnih pjesama i učeničkih sastavaka. Ništa kataklizmu slavne Slavonije Hrvatima nije osvijestilo kao posljednji izvještaj Eurostata, koji kaže da je gotovo trećina Slavonije siromašna ili na granici siromaštva. Ima o tome – o SOS-u za Slavoniju – poučna jedna povijesna priča, koja počinje u osvit prošlog stoljeća, siječnja 1904. godine.

Na historijski Slavonijin SOS odazvali su se brodovi Prinzess Irene i Batavia, spasivši svih četiri stotine putnika, a britanski Board of Trade pokrenuo je uskoro istragu koja će pokazati kako je “Slavonia bila deset i pol milja izvan predviđenog kursa, ploveći brzinom neprilagođenom vremenskim uvjetima”. Prije nego što je proglašena totalnim gubitkom i prepuštena moru, iz brodske je olupine prema pedantnom zapisniku spašeno ukupno četiri stotine vreća kave, dvjesto bačava ulja i dvadeset pet poljoprivrednih strojeva – sve što je ostalo iza oronule, propale, uništene i napuštene Slavonije. Boris Dežulović za Novosti

25.10. (19:00)

Samo bez rasizma, naime nisu svi iz vladajuće stranke takvi

Dežulović: Ujaci i netjaci

Eh da, zaboravio sam reći: makarski gradski vijećnik Marko, koji mjesecima ustrajno parkira kraj kontejnera na tržnici i sveudilj svakog dana plaća petnaest eura kazne, punim se imenom i prezimenom zove Marko Raos i ujak je hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. E sad. Ako hadezovski mozak tako funkcionira na najnižoj razini, u gradskom vijeću kakve ubave male betonske naseobine na moru – gdje je premijerov ujak “prisiljen” kršiti zakon jer mu grad nije osigurao parkiralište kraj pazara – sam bog zna na što je sve takav mozak spreman na ponešto višoj, ili čak najvišoj razini, recimo u netjakovoj Vladi Republike Hrvatske. Dobro, to se samo tako kaže: naravno da znamo na što je sve spreman. Ujak Marko samo nam je plastično pokazao kako on funkcionira. Boris Dežulović za Novosti.

23.10. (13:00)

Ništa o Nietzschemu

Dežulović: Ogled ni o Tzscheu

Otkako je ono u okviru hadezeovske kulturne revolucije započeo obračun s filozofima i filozofijom, pa prije nekoliko godina svečano zatvoren filozofski studij na Hrvatskim studijima, HDZ-ove je ministre, što da vam kažem, baš krenulo. U vrijeme pandemije covida i stroge opće karantene, samo najpoznatiji primjer, ministar unutarnjih poslova izvanrednu je fleksibilnost prema masovnim okupljanjima katolika obrazložio tako riječima kako je “represija zadnja stvar koja bi se u ovakvoj situaciji trebala poticati”, zaključivši: “Prisjetio bih se Nietzscheove misli, koja kaže da se ne vjeruje ljudima koji imaju moćan refleks prema kažnjavanju.”

Danima se Hrvatska smijala ministru policije koji govori o Nietzscheu, ministar je onda strogo upozorio kako se ne kaže “o Nietzscheu”, već je pravilno “ni o Tzscheu”, ali to je već bio vic. Ako vam se pak učinilo da je i ministrova misao vic, to je zato što je samo u Hrvatskoj moguće da skepsu Friedricha Nietzschea prema represiji podijeli jedan ministar unutarnjih poslova, dakle ministar policije, dakle ministar resora koji upravo cijeli počiva na konceptu represije i kazne: “Prisjetio bih se Nietzscheove misli, koja kaže da se ne vjeruje ljudima koji imaju moćan refleks prema kažnjavanju.” Boris Dežulović za N1

07.10. (01:00)

Budućnost – kad povijest dođe u retrovizor

Dežulović: Odiseja 2074

Prema optimističnom scenariju, hrvatski futurolozi imaju zanimljiv prijedlog: “Godine 2074. u Hrvatskoj se uz pomoć napredne tehnologije povijesni događaji rekonstruiraju pred očima turista.” Pa hajmo probati zamisliti da su 1974. ili neke druge povijesne godine iz Croatia Osiguranja postavili izložbu kakvu su postavili nedavno:

Recimo to ovako: znajući da je posljednji Hrvat prosječne životne dobi koji se rodio i umro u istoj državi bio još odani vojnik habsburške krune ban Josip Jelačić, koji je umro punih četvrt stoljeća prije nego što je uopće utemeljeno Croatia osiguranje, prilično je ambiciozno raditi projekcije budućnosti prostora na kojemu nijedna država nije trajala dulje od pedeset godina, i na kojemu je posljednja takva – Austrougarska Monarhija iz 1867. – potrajala točno pedeset i jednu. Boris Dežulović za Novosti

01.10. (17:00)

I njegova je pamet shvatila bolnost svojih riječi, ali tamo negdje pet godina nakon jezika

Dežulović: Adio, pameti

Ima, eto, ljudi kojima je jezik brži od pameti, ali superiorna nadmoć Milanovićeva jezika nad njegovom pameću nema pandana u hrvatskoj politici. Ima pri tom, jasno da ima, i jezika bržih od predsjednikova, ali njima je lakše, jer nemaju mozga: njihov jezik brži je od pameti čak i kad se zamuckujući sapliće i bezglavo tumara praznom glavom. Na predsjedničkoj funkciji, uostalom, već smo imali jedan takav, i to perfektan engleski jezik, bez naglaska i bez pameti. Da je, eto, nema ni trenutačni predsjednik, bio bi i on samo glup. Milanović je, međutim, mnogo gora i opasnija pojava.

Za razliku od jezika, Milanovićeva pamet, naime, jako dobro zna zašto je “predsjednik Tuđman morao mijenjati svoju knjigu”, i zašto je “za englesko izdanje morao masakrirati”.

Tuđmanova “Bespuća povijesne zbiljnosti” iz 1989. godine – mlađi čitatelji ne znaju, stariji pamte – blatnjava je naplavina pseudo-povijesnofilozofskog i revizionističkog smeća nažvrljanog nerazumljivim novohrvatskim hrvatoglifima, sedam stotina stranica teška apologija povijesne svjetske “zločinidbe” i “zlosilja” u kojoj autor objašnjava kako je genocid “prirodna pojava, sukladna ljudsko-društvenoj i mitološko-božanskoj naravi”, koja se “ne samo dopušta, već i preporuča, štoviše čak i nalaže riječju svemogućeg Jahve”. Boris Dežulović za N1.

24.09. (15:00)

'Slavonija će biti golf teren, a tko previše radi - uhapšen'

Dežulović: Hrvatska demokratska ‘Ndrangheta

Doći će dan, sad je već to posve izvjesna stvar, kad će USKOK banuti i u kuću načelnika Pizde Materine, uglednog lokalnog HDZ-ovca Dalibora Žužula, koji je tu malu ličku općinu vodio puna četiri mandata. Otkrit će se, eto, kako je na projektu veličanstvenog novog zatvorskog kompleksa u Pizdi Materinoj HDZ-ov načelnik zaposlio cijelu širu rodbinu, izvukavši dva milijuna eura iz europskih fondova za vlastiti hotel, zapravo bordel za talijanske lovce, agenti USKOK-a ispraćeni kletvama stare majke Milice kombijem će ga sprovesti u njegov vlastiti novi istražni zatvor na kraju sela, i Andrej Plenković ostat će konačno jedini hadezeovac na slobodi. Dobro, on i Gordan Jandroković.

Nekad davno, HDZ je zaista bio politička stranka, s programom, svjetonazorom i jasnom političkom idejom. Možda kriminalnom, ali idejom. Danas, međutim, čak je i u bezličnom, amorfnom i besmislenom SDP-u više ideologije nego u HDZ-u. Trideset pet godina kasnije, u HDZ-u više nema nijedne jedine jasne ideje osim moći, statusa, položaja, funkcije, privilegija, novca i prenamjene poljoprivrednog zemljišta u građevno. Boris Dežulović za N1.

16.09. (00:00)

Kad humor prijeđe granice... doslovno

Dežulović: Učimo srpski – adinaton

Nemate pojma šta je adinaton, a čuli ste ga bezbroj puta. Reč je o stilskoj figuri čiji naziv dolazi od grčkog ἀδύνατον, “nemogućnost”, i označava perifrazu izvedenu, kako sama reč kaže, preko granice mogućeg, nešto što nema nikakve prirodne i fizičke šanse da se dogodi. U najkraćemu, adinaton je lep način da se kaže “nikad”. Kod balkanskih naroda najčešći je adinaton “kad na vrbi rodi grožđe”, sa različitim podvarijantama. Srbi, recimo, u takvim situacijama kažu “кaд се војска на Косово врати”. Ne zna se tačno poreklo izreke “kad se vojska na Kosovo vrati”. Iako Kosovo kao kultni toponim srpske istorijske memorije sugeriše da bi fraza mogla da bude stara i do šest stotina godina, iz vremena bitke na Kosovu polju, ona nije zabeležena pre dvadeset prvog veka.

Prošle nedelje, 5. septembra, grupa srpskih patriotskih šereta blokirala je tako saobraćaj na graničnom prelazu između crnogorskog Božaja i albanskog Hani i Hotita, sve noseći divovski transparent “Kad se vojska na Kosovo vrati”. Otkud Srbija i Kosovo na granici Crne Gore i Albanije?, sledećih se dana pitala zabrinuta regionalna javnost, uopšte ne shvatajući specifični srpski smisao za humor. Kakve veze Srbija i Kosovo imaju sa Crnom Gorom i Albanijom?! Tačno onakve kakve vrba i javor imaju sa grožđem i jabukama! Boris Dežulović za Novosti.

07.09. (18:00)

Iduća pomrčina Sunca u znaku lava je za dvije godine, tako da budete spremni

Dežulović: Hororskop

Na nezajažljivom kapitalističkom zapadu tragedija poput one sa ‘Heraldom od Free Enterprise’ dogodi se nakon što kompanije zanemare upozorenja i na kraju uvedu promjene tek nakon gubitka života. Kod nas, međutim, slične katastrofe poput pada pramčane rampe na Jadrolinijinim trajektima događaju se unatoč prethodnim incidentima i upozorenjima, pa su upozoravajući znakovi postali vidljivi tek nakon što je tragedija već odnijela živote. Čini se da tragedije, na našem neuređenom tržištu, ne dolaze samo zbog ignoriranja problema, nego i zbog kasnijeg reagiranja. Sukus je nove kolumne Borisa Dežulovića, za Novosti.

17.08. (23:00)

Tin Ujević je imao samo groteskne figure

Dežulović: Bronzana elegija

Pred koncert zvijezda domoljubnog žanra na Gospinu dolcu okupljena je svjetina pjevala ustaške hitove, dok je iznad njih stražario brončani kip Tina Ujevića s kaputom prebačenim preko ramena i brončanim šeširom na glavi, preko kojega su mu razigrani gimnazijalci stavili crnu kapu HOS-a, ogrnuvši ga i crnom zastavom s ponosnim “Za dom spremni!” Ima u ostavštini Tina Ujevića i o tome jedan zapis, “Zapuštena i neodgojena djeca” iz iste one 1940., o “djeci prepuštenoj ubitačnim utjecajima ulice i uličarstva”: “Djecu koja smetaju na ulici, uputite u školu! Djecu koja koče promet u gradu, uputite na sela, na sunčane i blažene otoke! Djecu koja zloupotrebljavaju besposlicu, naučite obrtima!”

A moj drug, beogradski pesnik i obešenjak Srđan Ćešić, o tome – o našem pjesniku i našoj djeci – i sam ima divnu jednu pjesmu, “Bronzana elegija” se zove, kaže Boris Dežulović za Novosti, gdje je možete pročitati u nastavku.

09.08. (22:00)

I ona je Božje dijete

Dežulović: Citius, altius, Isus

Novak Đoković lepo je i otvoreno pred celim svetom priznao božansku intervenciju i “prisustvo božanskog”, dakle “više sile”, pa samim tim i nepravedno preimućstvo u odnosu na olimpijske protivnike kojima u organizmu nije bilo zabeleženo prisustvo Boga, anđela i ostalih stimulativnih supstanci – priznajući, dapače, da je “to verovatno i presudilo protivnika” – i nikome ništa! Štaviše, isti oni koji su potpaljivali lomaču za vešticu iz Alžira sada su ridali i padali na kolena pred čudesnom snagom vere srpskog tenisera.

Da je, međutim, Imane Kelif sazvala konferenciju za novinare i rekla kako joj je, “najiskrenije, pomogao muški XY hromozom”,  kako “veruje u biologiju i veruje da ima viša sila koja ti pomogne u tim trenucima”, da ona to “dosta ozbiljno shvata i u to izuzetno veruje, tako da misli da je to definitivno bilo prisustvo XY hromozoma”, koji je “verovatno i presudio pobednicu” – ceo svet digao bi se na stražnje noge. Ili barem isti onaj svet koji je slavio Novaka Đokovića zbog vere u Boga i prisustva hristozoma u telu. Boris Dežulović za Novosti.