Dežulović: Pljuni i zapjevaj - Monitor.hr
Prekjučer (21:00)

Ukratko, nešto kao Crno dugme

Dežulović: Pljuni i zapjevaj

Džabe, eto, bijelom svijetu Sinatra, Springsteen i McCartney, džabe mu Rolling Stonesi i U2 i Queen i Pink Floyd, i Michael Jackson i Madonna i Shakira i Robbie Williams, ne mogu oni što mogu jedan bosanskohercegovački band, jedna srpska pjevačica i jedan hrvatski pjevač: već i stotinu pedeset tisuća prodanih karata oni mogu samo sanjati, a do dvjesto osamdeset tisuća ne mogu ni to. Thompsonov rekord pritom je realno još i luđi, jer za razliku od Dugmeta i Cece, čija je fan baza mnogo šira i zahvaća cijelu bivšu Jugoslaviju, uključujući i Hrvatsku – a naročito za razliku od Springsteena, Stonesa ili U2, čija je fan baza cijeli svijet – Thompsona slušaju i na njegov koncert dolaze isključivo i samo Hrvati, čiji cijeli popis stanovništva stane na koncert Roda Stewarta na Copacabani.

Balkanologija, omiljena zapadna fenomenologija, sada ima novu temu: što je to u muzici što balkanske narode tako masovno privlači prigradskim ledinama i konjskim trkalištima, što im je to dakle zajedničko, da ih se na koncertima okuplja više nego na revolucijama i papinim misama, s tri njihova imena u prvih deset u povijesti? A zajednički im, eto, ispali Marko Perković i Ceca Ražnatović, odnosno Bijelo dugme: ako je Dugme, naime, bila najveća rock’n’roll grupa u povijesti bivše države i njene muzičke scene, a bila je, onda su Thompson i Ceca točno sve što je ostalo nakon njenog raspada. Boris Dežulović za Novosti.


Slične vijesti

30.03. (20:00)

Ako mislite da je bilo nade

Dežulović: Očekujte poziv

Uskoro, tačno dva sata kasnije, sa Vojnomedicinske akademije u Beogradu zvanično je saopšteno da je “pacijent V. C., rođen 2006. godine, koji je teško povređen u padu nadstrešnice u Novom Sadu i nakon lečenja u Kliničkom centru Vojvodine primljen u Vojnomedicinsku akademiju 29. januara 2025. godine, preminuo 21. marta 2025. godine u ovoj vojnozdravstvenoj ustanovi”.

Nakon četiri i po meseca borbe, Vukašin je tako izgubio borbu za život, upisavši se kao šesnaesta žrtva tragedije na novosadskoj Železničkoj stanici. Nesrećnom mladiću nije, eto, pomogla “ljubav, molitva i podrška” Aleksandra Vučića, nisu pomogle ni predsednikove suze, ni njegova “vera i nada da su čuda moguća”. Biće da je zbog toga, nema zbog čega drugog, tek Vučić se na društvenim mrežama nije oglasio o Vukašinovoj smrti.

Napredak? Budućnost? Nada? Našoj deci? Aleksandar Vučić zna sve o nadi za našu decu i njihovoj budućnosti. Koliko sutra, čekajte da vidite, osvanuće na Instagramu novi njegov ohrabrujući status… Boris Dežulović za Novosti.

25.03. (21:00)

Nezanimljiva Država Hrvatska

Dežulović: Dosadna Hrvatska

Brzo će četrdeset godina – pišem bez prestanka, svake od tih tisuću devet stotina pedeset i dvije sedmice, nekad jedan do dva, nekad po pet-šest i više dužih i kraćih tekstova tjedno, i pored tog mahnitog tempa trajno frustriran da mi teme stalno promiču i cure kroz tastaturu brže nego što ih stignem zapisati. “Balkan proizvodi više povijesti nego što je može podnijeti.” Pogrešno su te riječi pripisali Winstonu Churchillu – kao što je uostalom sve ikad u vezi Balkana bilo pogrešno – ali te je povijesti zaista bilo previše i za povjesničare, a kamoli za dnevne novine.

Dok je u susjedstvu Srbija ključala na rubu građanskog rata, sa stotinama hiljada demonstranata što su ustali protiv korumpirane vlasti i rastrojenog diktatora, građanski rat u Bosni i Hercegovini istodobno je pripremao srpski član Predsjedništva, klasični mafijaš u bijegu od zatvora, demonstracije zbog nevinih žrtava katastrofalnog požara i korumpiranih institucija tresle su i Makedoniju, malo dalje, u Ukrajini, ruska agresija i najkrvaviji europski rat od 1945. ušao je u četvrtu godinu, prijeteći prerasti u nuklearnu kataklizmu…

A malu, idiličnu Hrvatsku za to je vrijeme tresla drama s isticanjem roka za podnošenje prijave za utvrđivanje poreza na nekretnine. Dobro, i štrajk srednjoškolskih profesora, “skandal” oko novog vizualnog identiteta Zagreba i vijest iz Novske, gdje je premijer Andrej Plenković položio kamen temeljac za Centar gaming industrije… Boris Dežulović za N1

22.03. (19:00)

Nešto je odjeknulo

Dežulović: Tajna zvučnog topa

Razumete što me zbunjuje. Kada se, recimo, pročulo da neko priprema pizdarije na ulicama Beograda, policija nije hapsila one koji šire glasine, već je hapsila, dabome, studentske aktiviste; kada se tako pročulo da neko pravi pizdarije u Pionirskom parku, policija nije hapsila one koji šire glasine, već je hapsila, dabome, opozicione huligane; kada se, međutim, pročulo da je neko u Ulici kralja Milana napao građane ni manje ni više nego “zvučnim topom”, i da su desetine građana zbrinute u Urgentnom centru, policija iznenada traži da hapsi one koji – govore pizdarije i šire glasine!

Ne bih hteo da ispadne kako sada mrsimudim, ali prosto moram da pitam: ako nisu policija, vojska ili Vučićevi lojalisti, a nisu, ko je onda uperio, ispalio, lansirao, emitovao – ili kako god se zove to šta god da se radi sa tim, šta god da je bilo i čemu god da služi – ko je dakle tim nečim napao građane okupljene u Ulici kralja Milana? Boris Dežulović za Novosti.

08.03. (23:00)

Da se ne zaboravi

Dežulović: Trijumf dobre volje

U noći između 14. i 15. ožujka 1939., kada je u četiri sata ujutro čehoslovački predsjednik Emil Hácha, pritisnut čvrstim i neoborivim argumentima Adolfa Hitlera i njegove desne ruke Hermanna Göringa, konačno je potpisao sporazum i predao zemlju Njemačkoj. “Ovo je najveći trijumf u mom životu! Ući ću u povijest kao najveći Nijemac svih vremena!” izjavio je Hitler nakon povijesnog noćnog sastanka. Samo par sati kasnije trupe Wehrmachta mirno su i bez otpora ušle u Čehoslovačku, i sutradan, 16. ožujka njemački je Führer u Praškom dvorcu proglasio njemački protektorat.

Već u svibnju započeli su pregovori između Hitlera i Staljina, i svega tri i pol mjeseca kasnije u Kremlju je potpisan Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i SSSR-a. Europa je odahnula, Britanija i Francuska su odahnule, Poljska je odahnula, cijeli je svijet odahnuo, i ne znajući zapravo koliko je te dramatične noći između 14. i 15. ožujka 1939. bio blizu apokalipsi. Drugi svjetski rat spriječen je historijskim, veličanstvenim trijumfom diplomacije, dijaloga, kompromisa, zdravog razuma i dobre volje. Boris Dežulović za Novosti.

02.03. (20:00)

'Za dokazivanje svetinje biološkog očinstva dovoljno je samo ime u rubrici "mladoženja", nažvrljano kemijskom olovkom, vrlo vjerojatno i pod utjecajem alkohola'

Dežulović: Moj Ivane, poočime mio

Da, gospodo: što se Države i Zakona tiče, “djetetovim ocem smatra se majčin muž ako je dijete rođeno za vrijeme trajanja braka ili u razdoblju do tristo dana od prestanka braka“: točno tako piše u Obiteljskom zakonu Republike Hrvatske. Primijetili ste, nigdje ne piše, nemam pojma, “djetetovim ocem smatra se njegov biološki muški roditelj”, nego samo – “majčin muž”! Najvažnija biološka činjenica katoličke Hrvatske, očinstvo, pravno je tako ovjerena tek potpisom mrtvog pijanog vjenčanog kuma Joze! I Brad Pitt može mirno spavati, otac njegovog malog je majčin muž, slučaj zaključen.

Od tog trenutka – ponavljam, samo na temelju kemijskom olovkom nažvrljanog imena u rubrici “mladoženja” – majčin muž dobiva sva prava biološkog oca koja otac posvojitelj nema, a nema ih samo zato što je njegovo ime nažvrljano u rubriku “ime posvojitelja”, umjesto u rubriku “ime mladoženje”. Po čemu je, ja se ispričavam ako ću povrijediti nečije vjerske osjećaje, čak i nesretni nazaretski marangun Josip biološki otac Isusa Krista. Dame i gospodo, Boris Dežulović za Novosti.

24.02. (17:00)

'Do posljednjeg dana nije vjerovao da ispod zvijezda ima ikoga tko zna za njega i čita njegove pjesme'

Dežulović: Odlazak seoskog šamana

Naš je seoski i bijakovski šaman, naime, sve do mitske devedesete studirao, živio, pisao i objavljivao u Beogradu. Mogla bi ta stvar, rekoh, biti zagonetkom, jer neki od najvećih Velikih Hrvata, na čelu s Najvećim Hrvatom sviju Hrvata, studirali su, živjeli, pisali ili objavljivali u Beogradu. Problem s Gudeljem bio je, međutim, taj što u Beogradu nije bio general, vojskovođa ili švercer oružja, već pjesnik. Samo hrvatskim pjesnicima, eto, nije dopušteno biti Beograđanima, čak i kada u tom Beogradu, za razliku od generala i vojskovođa, sanjaju na hrvatskom. Nešto o tome znao je i onaj, čula je Hrvatska možda za njega, Tin Ujević se zvao.

To beograđanstvo, eto, Petru Gudelju nikad nisu oprostili, zbog njega mu pod ploču u dvorištu crkve svetoga Nikole ne daju lokalni veliki Hrvati. Ali neka. “Ne dadu li ti k Svetom Nikoli, ti ćeš u Vranjaču, na Vlaku. U pitominu, u crljenicu, koju je kasno, pedesetih, iskrčio i ogradio tvoj otac. Vratiti se u Vranjaču, po kojoj si brao kupine, skupljao galebinu i čuvao ovce.” Boris Dežulović o pokojnom pjesniku Petru Gudelju, za Novosti.

18.02. (21:00)

Iz 'Ljetopisa Georgea R. R. Martina'

Dežulović: Zmajevi, demoni i kralj Tomislav

“Senzacionalna” zagrebačka izložba o kralju Tomislavu u zagrebačkom Etnografskom muzeju jednako je, eto, “povijesni ekskluziv” kao što je to, metnimo, postava Muzeja Game of Thrones u Bosanskoj ulici u Splitu, na kojoj turisti “napokon mogu vidjeti kako je izgledao kralj Tommen Baratheon, njegova kruna, plašt i mač”, s izloženom Tommenovom kraljevskom opravom, žezlom i prijestoljem.

I zmajevima. Koje je, kako zna svatko sa završenih osam epizoda četvrte sezone, Khaleesi Daenerys držala malo niže, u Dioklecijanovim podrumima. Jednoga otamo, uostalom, i danas drže u senzacionalnom postavu splitskog Muzeja, eno ga na ulazu, rad akademskog kipara Mislava Katalinića. Osim što, jasno, izložba “Duvno polje, kraljevsko prijestolje: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi kralja Tomislava” ima mnogo manje smisla nego što bi imala izložba “Igre prijestolja: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi kralja Tommena”. Boris Dežulović za N1

16.02. (16:00)

Iron Dome? Prije Ironija doma...

Dežulović: Plenkovićeva kupola

Cijeli je vojnoobavještajni svijet govorio samo o zagonetnom obrambenom sustavu koji je razvila vlada hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, “ogromnom, velikom štitu koji je zaštitio i spasio hrvatske građane”, vojni stručnjaci nagađali su kako njegova zagonetna kupola funkcionira, a ekonomski otkud maloj Hrvatskoj novac i tehnologija.

– Štit? – zbunjeno je pitao Andrej Plenković.

– Da, štit – ponovio je veleposlanik Države Izrael u Zagrebu Gary Koren. – “Ogroman, veliki štit koji je zaštitio i spasio hrvatske građane.”

– Ah, taj štit – sjetio se hrvatski premijer. – Da, ovdje smo jako ponosni na naš štit. Hrvatska je danas sigurna i stabilna zemlja s milijun i sedamsto tisuća zaposlenih, imamo nikad veću zaposlenost i nikad manju nezaposlenost.

– Recite, koliko?

– Koliko čega?

– Novaca.

– Novaca za što?

– Za štit.

– Koji štit?

– “Ogroman, veliki štit koji je zaštitio...”

– Znam, samo vas malo zajebavam – nasmijao se hrvatski premijer.

Boris Dežulović za Novosti

12.02. (12:00)

Novi mediji i X faktor

Dežulović: Sretno novo doba

Elon Musk na svom je X-profilu podijelio neka razmišljanja Stephena Nikole Bartulice, i to je po prilici sve što treba znati o svijetu u kojemu smo se mamurni probudili nakon dočeka sretne Nove 2025. godine. Vodeći svjetski informacijski i industrijski mogul skrola po pametnom telefonu i na svom profilu na svojoj društvenoj mreži oduševljen prenosi istup jednog potpuno bezveznog hrvatskog konzervativčića, koji je svoje birače uvjerio da živi od jednog eura dnevno, pa su ga poslali u Bruxelles na plaću od osam hiljada eura, i kojega će se nakon završetka europskog mandata sjećati točno onoliko ljudi koliko ih danas pamti eurozastupnika Sinčića.

“U Bruxellesu se mnogi vide kao gospodari, a ne kao sluge naroda, zato žele regulirati i cenzurirati govor”, kaže tako hrvatski katolički aktivist i političar Stjepo Bartulica u intervjuu s Mariom Nawfalom, australskim poduzetnikom i domaćinom popularnog The Roundtable Showa na platformi X, a njegova duboka zapažanja oduševljeno onda na svom profilu prenosi sam vlasnik platforme Elon Musk, u postu s naslovom “Hrvatski europarlamentarac: mainstream mediji su mrtvi, sada je X medij!” Što je, da se odmah razumijemo, bez sumnje točno. U čemu bi, istinabog, mogao biti i mali, ovolicni problem. Ako, naime, u ovo “novo doba političke komunikacije” ljudi više uopće ne gledaju televiziju i ne čitaju novine, već gledaju YouTube i čitaju X, zašto bi se uopće itko živ nervirao i sekirao zbog “klasičnih mainstream medija”? Boris Dežulović za N1

08.02. (21:00)

Ko Betmen bez Džokera

Dežulović: Ne U naše ime!

Spremnošću “ZA DOM” i “umrijeti ako treba” – te odlučnim “dosta!” – Vučiću, “srbima” i Srbiji javno je zaprijetio Ivan Turudić, isti predsjednik iste splitsko-dalmatinske podružnice Hrvatskog društva koji sada umire od straha da isti Vučić i isti “srbi” zbog hrvatskih studenata ne pomisle kako Republika Hrvatska, daleko bilo, potiče rušenje vlasti u Srbiji. Što, dakako, “nije točno”. Jer “vlast u Srbiji” njihov je, rekoh, najbliži i najodaniji partner: za koga bi inače – sad vam se javilo – Hrvati bili “samo ‘Ustaše'”, kad ne bi s druge strane bilo “vlasti u Srbiji” sa svojom “politikom laži, revizije Domovinskog rata i zločina koje su učinili u ime velikosrpske politike”, za koga bi bili bili “spremni i umrijeti ako treba”? Boris Dežulović za Novosti