Dežulović: Luzeri, sretan vam Dan pobjede - Monitor.hr
10.05.2019. (22:30)

Dežulović: Luzeri, sretan vam Dan pobjede

Nisu mnogo puta u svojoj slavnoj povijesti Hrvati bili važan dio svjetske priče. Znam mnogo veće europske nacije koje bi dupe dale da im je u udžbenicima povijesti za osmi razred osnovne škole hrvatska priča. Da Francuzi, metnimo, danas mogu reći kako su prvi ustali protiv nacističkog okupatora, da su Poljaci imali onoliko oslobođenog teritorija, a Nizozemci nadigli onoliko ljudi protiv Hitlera, da su Mađari navukli na sebe pola milijuna njemačkih vojnika, pa se poslije kurčili kako su rasteretili istočni front i upisali asistenciju za odlučujući gol, ili da je Grčka, recimo, imala zajebanog ratnog vođu koji će 1945. stati na pobjedničko postolje: tih par godina, četrdesetih prošlog vijeka, Hrvati su jedan jedini put u povijesti bili veći i od samog velikog njemačkog naroda. I što danas, na sedamdesetu godišnjicu te veličanstvene pobjede, Hrvati imaju reći o tome? A Tito, jedini Hrvat koji je bio na naslovnici amerikocentričnog magazina Time. I to ne jednom, već četiri puta! Da se netko u poražene upiše sedamdeset godina nakon poraza, i da se to sedamdeset godina kasnije u poražene guraju pobjednici – e, to svijet još nije vidio. Uvijek aktualni znani junak Boris Dežulović, Slobodna Dalmacija, 11.05.2015.


Slične vijesti

Danas (08:00)

Uz Muzej žrtava

Dežulović: Novi Sad ili nikad

Obrišimo stoga suze i pogledajmo oštra oka u onu svetlu budućnost, pa je jednostavno preskočimo, srušimo taj “spomenik kulture” i odmah podignimo lepi, luksuzni hotel. Jer šta? Ionako će predsednik države koliko prekosutra da optuži nekoga za petnaest mrtvih, ionako taj neko nikad zbog toga neće da odgovara, ionako će taj ruševni spomenik socijalističke kulture onda kao ruglo usred grada da stoji celih dvadeset pet godina, ionako će onda Vlada da mu ukine status kulturnog dobra, i ionako će naposletku 2049. godine Aleksandar Vučić – o da, Vučić, ko drugi? – celi kompleks za džabe da ustupi nekom svom prijatelju i kontroverznom biznismenu, da tamo onda sagradi stambeno-poslovni kompleks ili, još bolje, velelepni hotel sa dva džinovska tornja i pet zvezdica. Kako znam? Eh, kako znam. Duga priča. Mnogo duga priča. Boris Dežulović za Novosti predlaže da se na mjestu željezničkog kolodvora digne hotel s pet zvijezdica.

Utorak (11:00)

Svi uhićeni premijerovi ljudi

Dežulović: I did it? No way!

“Nema teoretske šanse da uz sve što nosimo, nosimo i etiketu Ive Sanadera: no way, ovo je drugi HDZ!” Tako je, sjetit ćete se, prije točno četiri godine, 13. studenoga 2020., predsjednik Vlade Andrej Plenković komentirao presudu zagrebačkog Županijskog suda po kojoj je bivši premijer Ivo Sanader kažnjen s osam godina zatvora, a HDZ osuđen kao zločinačka organizacija. Kako to već život namjesti, točno godinu dana kasnije uhićena je Gabrijela Žalac, pa nešto kasnije Darko Horvat, niti pola godine kasnije bivši ministar Tomislav Tolušić, podignute su optužnice protiv Miloševića i Aladrovića, a nedavno je prošlo točno godinu dana od nesreće koju je skrivio Banožić. Možda se netko sjeća kako je u međuvremenu smijenjen i Davor Filipović, nakon afere s medijima, da bi sve zajedno kulminiralo s posljednjim uhićenjem ministra zdravstva, Vilija Beroša.

Uglavnom, shvatili ste, kao i obično. “Nema kolektivne odgovornosti pa niti baš nikakve odgovornosti vodstva HDZ-a: no way, ovo je drugi HDZ!” Kao i obično, “doći će novi ministar”. Baš tako, “Kao i obično” … Boris Dežulović za N1

Ponedjeljak (13:00)

Uoči stote godišnjice rođenja jednog pokreta

Dežulović: Tako je govorio Trump

Hrvatska desnica – kao i ostatak desne polutke svijeta – dočekat će, eto, ’25. kao sretnu i novu, a Trumpa kao križarskog viteza na bijelom konju, koji će Ameriku učiniti tradicionalno velikom i moćnom, a ostatak svijeta, hm, tradicionalnim. Kako će to izgledati? Kako vrli novi svijet u njegovu plamenu zoru, pred sretnu novu ’25., vidi njegov novi Vođa? Zaboravio sam napomenuti: svi Vođini citati korišteni u ovom eksperimentu – svaka slučajnost je, naravno, slična – zapravo su izvučeni iz “Mein Kampfa”, političkog manifesta seksualnog predatora, ženomrsca, lažova i rasista Adolfa Hitlera, Führera Trećeg Reicha. Istog onog Reicha po kojemu je alfa-mužjačka teorija Trumpova budućeg savjetnika Elona Muska na X-u nazvana “the Reich effect”, i istog onog Führera kojemu je Trump svojedobno u razgovoru s bivšim savjetnikom Johnom Kellyjem odao priznanje “za neke dobre stvari”. Boris Dežulović za Novosti.

14.11. (08:00)

Sporan re-Volt

Dežulović: Kradljivci snova

Nisu ovi mladići pojma imali da su ti tipovi Indijci i Nepalci, jebe se njih – ja se ispričavam – za naciju, vjeru i boju kože: Vuco, Ogi, Litre i Toni nevine su žrtve industrijske špijunaže, vrijedni mladići koji su samo ljudski reagirali kad su shvatili da im je netko ukrao ne samo ideju, koncept, boju i ime, nego i san. I ne samo njima, nego i Kurbli, Šajki, Eksu, malom Čopu i hiljadama njihovih vrijednih vršnjaka kojima su ti Indijci i Nepalci jednako oteli snove i radna mjesta, i svim onim mališanima koji su ostali bez stipendija i dječjih bolnica, i hrvatskoj državi, kojemu su ti Indijci i Nepalci je ukrali deset posto BDP-a. Da, i Hajduku, kojemu su bezočno ukrali potpuno zasluženi naslov prvaka – priča Boris Dežulović za N1 priču o maloljetnoj škvadri koja je nedavno napala strane radnike u Splitu.

10.11. (08:00)

Ovo 'spasava' shvatite metaforički

Dežulović: Samo stranac Srbiju spasava

Već u prvim minutama nakon novosadske tragedije postavljen je naracijski okvir o stanici sagrađenoj u vreme propale Titove Jugoslavije, i oronuloj komunističkoj nadstrešnici koja je, eto, čekala šezdeset godina da se obruši na srpsku nejač, po mogućstvu usred zlatne epohe Aleksandra Vučića i njegovog istorijskog projekta modernizacije Srbije. Na stranu sad jednostavno pitanje: ako “nadstrešnica nije bila predmet rekonstrukcije u okviru obnove stanične zgrade”, ako stvarno “taj deo stanice nije rekonstruisan” – ne znam kako drugačije da formulišem – zašto nije?

Na stranu dakle svih šezdeset pet miliona evra, koliko je potrošeno na rekonstrukciju stanice i laži Aleksandra Vučića. Kojim dakle to “inovativnim” i “izuzetnim delima” Vučićeva napredna Srbija može da stane na crtu toj Jugoslaviji? Možda nacionalnim stadionom, koji će po projektu španskog biroa graditi Grci? Prugama koje ruskim parama grade ruski građevinari, ili novom beogradskom železničkom stanicom, koju je izgradio holandsko-bugarski konzorcij? To, eto, za slučaj da se pitate šta u grbu Vučićeve moderne i napredne, postjugoslovenske i potpuno antijugoslovenske Srbije uopšte znače ona četiri “C”. Dabome, sad se i vama kazalo. China Communication Construction Company. Boris Dežulović za Novosti

08.11. (17:00)

Istraga je u toku, Država bdije nad vama, stoga glavu gore - uvijek...

Dežulović: Glavu gore!

U četiri izdvojene tragedije u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, zdrobljena pod tisućama tona betona, kamenja, zemlje, blata, čelika, željeza i stakla ukupno je poginula četrdeset i jedna osoba, među kojima i sedmoro djece. Svi oni danas bi bili živi, svima njima i danas bi bio samo još jedan običan dan, samo da je funkcionirala – dakle uopće postojala – Država.

Da su Države, ukratko, radile ono čemu države služe, umjesto što su u ministarstvima, tužilaštvima, vojsci, policiji, inspektoratima i državnim kompanijama zapošljavale stranački kadar s diplomama kupljenim na sezonskoj akciji, pa umjesto novih trajekata nabavljale nove službene limuzine, umjesto ilegalnih kamenoloma i kriminalaca odlučno zatvarale oči, a umjesto transparentnih ponuda na transparentnim natječajima svečano otvarale neobnovljene i ruševne kolodvorske zgrade, pa na koncu umjesto nepristranih istraga organizirale kretenske vojne parade. Država više ne ponižava, ona sad već i ubija. Boris Dežulović za N1.

04.11. (13:00)

Ukoliko se odluče ploviti nepoznatim vodama

Dežulović: SOS za Slavoniju

SOS za istok Hrvatske: Slavonija postala siromašnija od Srbije! – glasio je novinski naslov, i Hrvatima su nakon trideset pet godina konačno osvijestili razmjere propasti njihove žitnice, kako su joj tepali u vrijeme kad je tom slavnom povijesnom regijom još raslo žito i talasalo ono davno zlatno klasje iz preporodnih pjesama i učeničkih sastavaka. Ništa kataklizmu slavne Slavonije Hrvatima nije osvijestilo kao posljednji izvještaj Eurostata, koji kaže da je gotovo trećina Slavonije siromašna ili na granici siromaštva. Ima o tome – o SOS-u za Slavoniju – poučna jedna povijesna priča, koja počinje u osvit prošlog stoljeća, siječnja 1904. godine.

Na historijski Slavonijin SOS odazvali su se brodovi Prinzess Irene i Batavia, spasivši svih četiri stotine putnika, a britanski Board of Trade pokrenuo je uskoro istragu koja će pokazati kako je “Slavonia bila deset i pol milja izvan predviđenog kursa, ploveći brzinom neprilagođenom vremenskim uvjetima”. Prije nego što je proglašena totalnim gubitkom i prepuštena moru, iz brodske je olupine prema pedantnom zapisniku spašeno ukupno četiri stotine vreća kave, dvjesto bačava ulja i dvadeset pet poljoprivrednih strojeva – sve što je ostalo iza oronule, propale, uništene i napuštene Slavonije. Boris Dežulović za Novosti

25.10. (19:00)

Samo bez rasizma, naime nisu svi iz vladajuće stranke takvi

Dežulović: Ujaci i netjaci

Eh da, zaboravio sam reći: makarski gradski vijećnik Marko, koji mjesecima ustrajno parkira kraj kontejnera na tržnici i sveudilj svakog dana plaća petnaest eura kazne, punim se imenom i prezimenom zove Marko Raos i ujak je hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. E sad. Ako hadezovski mozak tako funkcionira na najnižoj razini, u gradskom vijeću kakve ubave male betonske naseobine na moru – gdje je premijerov ujak “prisiljen” kršiti zakon jer mu grad nije osigurao parkiralište kraj pazara – sam bog zna na što je sve takav mozak spreman na ponešto višoj, ili čak najvišoj razini, recimo u netjakovoj Vladi Republike Hrvatske. Dobro, to se samo tako kaže: naravno da znamo na što je sve spreman. Ujak Marko samo nam je plastično pokazao kako on funkcionira. Boris Dežulović za Novosti.

23.10. (13:00)

Ništa o Nietzschemu

Dežulović: Ogled ni o Tzscheu

Otkako je ono u okviru hadezeovske kulturne revolucije započeo obračun s filozofima i filozofijom, pa prije nekoliko godina svečano zatvoren filozofski studij na Hrvatskim studijima, HDZ-ove je ministre, što da vam kažem, baš krenulo. U vrijeme pandemije covida i stroge opće karantene, samo najpoznatiji primjer, ministar unutarnjih poslova izvanrednu je fleksibilnost prema masovnim okupljanjima katolika obrazložio tako riječima kako je “represija zadnja stvar koja bi se u ovakvoj situaciji trebala poticati”, zaključivši: “Prisjetio bih se Nietzscheove misli, koja kaže da se ne vjeruje ljudima koji imaju moćan refleks prema kažnjavanju.”

Danima se Hrvatska smijala ministru policije koji govori o Nietzscheu, ministar je onda strogo upozorio kako se ne kaže “o Nietzscheu”, već je pravilno “ni o Tzscheu”, ali to je već bio vic. Ako vam se pak učinilo da je i ministrova misao vic, to je zato što je samo u Hrvatskoj moguće da skepsu Friedricha Nietzschea prema represiji podijeli jedan ministar unutarnjih poslova, dakle ministar policije, dakle ministar resora koji upravo cijeli počiva na konceptu represije i kazne: “Prisjetio bih se Nietzscheove misli, koja kaže da se ne vjeruje ljudima koji imaju moćan refleks prema kažnjavanju.” Boris Dežulović za N1

07.10. (01:00)

Budućnost – kad povijest dođe u retrovizor

Dežulović: Odiseja 2074

Prema optimističnom scenariju, hrvatski futurolozi imaju zanimljiv prijedlog: “Godine 2074. u Hrvatskoj se uz pomoć napredne tehnologije povijesni događaji rekonstruiraju pred očima turista.” Pa hajmo probati zamisliti da su 1974. ili neke druge povijesne godine iz Croatia Osiguranja postavili izložbu kakvu su postavili nedavno:

Recimo to ovako: znajući da je posljednji Hrvat prosječne životne dobi koji se rodio i umro u istoj državi bio još odani vojnik habsburške krune ban Josip Jelačić, koji je umro punih četvrt stoljeća prije nego što je uopće utemeljeno Croatia osiguranje, prilično je ambiciozno raditi projekcije budućnosti prostora na kojemu nijedna država nije trajala dulje od pedeset godina, i na kojemu je posljednja takva – Austrougarska Monarhija iz 1867. – potrajala točno pedeset i jednu. Boris Dežulović za Novosti