29.12.2019. (15:00)
Izraz uncanny resemblance u engleskom jeziku odnosi se na zapanjujuću ili nevjerojatnu sličnost između dvije ili više stvari koja je toliko izvanredna ili iznenađujuća da djeluje jezivo ili uznemirujuće. To je obično i pojam koji se koristi kad u nekom filmu glumac “skine” stvarnu osobu toliko dobro da na trenutke zaboravite da to što gledate nije ta osoba nego glumac. U Chalametovom slučaju, glumac je trebao naučiti svirati gitaru (zlobnici bi rekli da mu nije trebalo mnogo da dosegne Dylanovu razinu, ali zlobnici nemaju pojma).
Za razliku od tribute albuma na kakvima bi izvođači ove pjesme izvodili tako da im daju nove verzije obojane vlastitim iskustvom i vizijom, soundtrack album poput ovoga donosi pjesme snimljene za film u kojemu trebaju zvučati što sličnije izvornicima. To ne znači da su ove pjesme bezvrijedne; u njih je uloženo mnogo truda i dobro je da postoje njihovi zapisi, no pitanje je koliko će puta čovjek odlučiti poslušati kopiju nečega, koliko god solidnu, prije nego što se vrati pravoj stvari. Ivan Laić za Ravno do dna
‘Žuti titl’ ponovno jaše. Velimir Grgić i Marko Mihalinec – autori neobičnih knjiga o filmovima vratili su se s trećim naslovom kako bi zatvorili trilogiju i ujedno proslavili dvadeset godina od objave prvog originalnog izdanja. Ovog puta su otišli korak dalje i naslovili knjigu ’50 najboljih nikad snimljenih filmova svih vremena’. U srži je to spomenik filmofiliji i tvornici snova, ali da ne spominjemo već viđeno i znano, svaki je u apsolutnoj slobodi autorski izmislio 25 filmova i dodijelio im idealnu glumačku postavu i redatelja. Potom sam kroz alate umjetne inteligencije provukao opise i svakom filmu stvorio plakat i dva screenshota. Čitava ideja knjige je materijaliziranje mašte kroz AI. Susret čovjeka i stroja omogućio je kreaciju alternativne filmske povijesti i savršeno vizualiziranje fan-fictiona. I dalje su prave stvari, autorstvo i kreativa skriveni i treba kopati do njih, družiti se po piratskim i zatvorenim zajednicama da se dođe do najboljih sadržaja, kažu autori za Ravno do dna
Filmske marginalije Hrvoja Turkovića objavljene kao besplatna e-knjiga
Koristeći fMRI, MIT-ovi istraživači locirali su 24 mreže koje obavljaju specifične funkcije unutar cerebralnog korteksa, povezane s određenim aspektima senzorne ili kognitivne obrade, na primjer prepoznavanje ljudskih lica ili tijela, pokreta, mjesta i orijentira, interakcije između ljudi i neživih objekata, govora i društvenih interakcija. Uočili su i obrnuti odnos između “domena izvršne kontrole”, regija mozga koje ljudima omogućuju planiranje, rješavanje problema i određivanje prioriteta informacija te regija mozga sa specifičnijim funkcijama. Kad je sadržaj filma bilo teško pratiti ili dvosmisleno, pojačavala bi se aktivnost u izvršnim kontrolnim regijama mozga, dok bi tijekom lakše razumljivih scena prevladavale regije mozga sa specifičnim funkcijama, poput obrade jezika. Bug
Posljednjih su tjedana u hrvatskim i – svjetskim kinima zaredali filmovi koji su protekle dvije godine snimani na hrvatskoj obali pri čemu je uglavnom riječ o pričama u kojima je Hrvatska ‘odglumila’ druge zemlje. Usto, imena poput oskarovaca Kate Winslet, Marion Cotillard i Danisa Tanovića te žanrovska šarolikost od drame do horora, dodatni su razlog za preporuku ovih naslova. Iako su hrvatske lokacije te angažman domaćih filmaša važan dio cjeline, glavnina je produkcije realizirana u Mađarskoj. Nažalost, Hrvatska nema ni približno takve uvjete snimanja filmova i njihove postprodukcije kao sjeverni susjed te je u pitanju još jedan aspekt kreativnih industrija i industrije općenito u kojoj je zemlja u 1990.-ima kobno deindustrijalizirana. Zagrebački Jadran film nekoć je bio središnjim mjestom ovog dijela Europe kada se radi o inozemnim produkcijama kojih je od sredine 1960.-ih do početka rata 1991. bilo gotovo stotinu i pedeset, i za veliki, i za mali ekran. Danas su u tom smislu Hrvatsku pretrčale sve bivše socijalističke države u Europi iza željezne zavjese. Boško Picula za tportal
Kod nas u kina dolazi tek 7. studenog. Priča započinje negdje sedamdesetih godina, upoznavanjem mladog Trumpa i njegovog novog mentora Roya Cohna. Trump tada skuplja stanarine u zgradama u vlasništvu njegovog oca. Cohn, zloglasni odvjetnik i suradnik McCarthyja poučio je Trumpa da se drži tri osnovna pravila – prvo, uvijek napadaj, drugo, nikad ništa ne priznaj i treće, tvrdi da si pobijedio čak i onda kada je očito da si izgubio (krasni naputci za budućeg predsjednika). Iako je uspon u New Yorku tog razdoblja dugovao Cohnu, kad se doznalo da taj boluje od AIDS-a (imao je na desetke homoseksualnih veza), Trump ga je za oproštaj pozvao u svoju kuću na Floridi i poklonio mu manžete od lažnih dragulja. Jutarnji
Ne samo da je “Čovjek koji nije mogao šutjeti” osvojio Zlatnu palmu i nedavno je nominiran za Europsku filmsku nagradu, nego je na short listi Europske filmske akademije od 30 kratkih filmova u konkurenciji za nagradu njih čak četiri bilo iz Hrvatske – pored Slijepčevićeva kanskog pobjednika, još i eksperimentalni dokumentarci “Radije bih bila kamen” Ane Hušman i “Valerija” Sare Jurinčić te hrvatsko-portugalska igrana koprodukcija “Tako te volim” (javno još neprikazana u nas) portugalskog režisera Márija Maceda i hrvatskog scenarista Ivora Radmilovića Pavleka, snimljena u Hrvatskoj na hrvatskom. edina zemlja koja je imala više naslova na listi je velesila Francuska, svi ostali filmski moćnici ostali su iza Hrvatske. Veći dio aktualne hrvatske kratkometražne produkcije moglo se vidjeti krajem prošlog tjedna u karlovačkom Kinu Edison, na 33. Danima hrvatskog filma. Damir Radić za Novosti.
Prikazat će se 13 hvaljenih filmova koje su odreda režirale žene, a koji se bave temama u čijem su središtu žene i njihovi problemi. To su filmovi koji su prikazani na najvećim svjetskim filmskim festivalima, mnogi od njih osvajali su nagrade i svojim prikazom aktualnih događaja podizali svijest o položaju žena u društvu. Revija filmova „Tjedan redateljica“ održat će se od 23. do 30. listopada i to u Kaptol Boutique Cinema u Zagrebu te u CineStar kinima u Rijeci, Splitu i Osijeku. Nacional
Biografski film “Berlinguer – velika ambicija” redatelja Andree Segrea otvorio je ove srijede 19. rimski filmski festival, koji se održava od 16. do 27. listopada. Bolje mjesto od Rima za premijeru filma o vođi Komunističke partije Italije Enricu Berlingueru, posebno ima li se na umu da film obrađuje razdoblje političkog djelovanja i privatnog života od 1973. do 1978. godine, teško da postoji. On je najpopularniji generalni sekretar partije koju je reformirao, stvorio eurokomunizam i s demokršćanima postigao povijesni kompromis. Berlingueru danas poštovanje u Italiji nerijetko odaje i vladajuća neofašistička desnica. Za desnicu je Berlinguer rasni političar koji je dao život za svoja politička uvjerenja (umro je od izljeva krvi u mozak koji je dijelom vjerojatno prouzročilo i njegovo političko djelovanje), a takva spremnost na samožrtvovanje u očima desnice i njenog koncepta herojskog potiskuje ideološke razlike. Više o povijesti, gotovo ništa o filmu govori Tihomir Ponoš za Novosti.
Navikli smo gledati filmove koji su poput drugih filmova jer su tako financirani. To je uvijek nešto za što se već dokazalo da će donijeti novac. Poput čipsa za koji znate da stvara naviku, a “Megalopolis” je nov, rekao je Coppola u intervjuu za Reuters putem Zooma dok je boravio na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, gdje je film prikazan. Adam Driver glumi Cesara Catilinu, arhitekta i znanstvenika koji želi poboljšati fikcijsku verziju New Yorka nazvanu Novi Rim, pri čemu dolazi u sukob s gradonačelnikom Franklynom Cicerom, koji više voli autoritet i institucije od promjena. Na pitanje je li film alegorija za njegov životni put filmaša, 85-godišnji redatelj je odgovorio kako su to svi njegovi filmovi. HRT