Do sada Deklaraciju o zajedničkom jeziku je potpisalo skoro 8000 osoba, uz incijalnih 225 potpisa. Taj broj neprestano raste, a skupljanje potpisa se nastavlja – možete je potpisati ovdje.
Organizatori peticije upozoravaju na dvije krive interpretacije Deklaracije:
S jedne strane se može čuti da Deklaracija ugrožava pravo naroda na svoj jezik te joj se pripisuje namjera da standardne varijante u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i BiH (dakle, hrvatski, bosanski, crnogorski i srpski jezik) nazove jednim ili čak ”zajedničkim“ imenom te ga unificira u jedinstven jezični standard.
Namjera Deklaracije je upravo suprotna svakom pokušaju jezičnog unitarizma. Ona podvlači policentričnost, dakle afirmira trenutno postojanje četiri standardne varijante, kao i raznolikost jezičnih standardnih i regionalnih upotreba, upućujući da one dijele zajedničku jezičnu osnovu. Ona upozorava da ”činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama”. Štoviše, ona jasno naglašava pravo “svake države, nacije, etno-nacionalne ili regionalne zajednice” da slobodno standardiziraju svoj jezik, ali i podvlači pravo svake govornice i svakog govornika da svoj vlastiti jezik nazove kako želi (po postojećim standardima u četiri države ili slobodnim izborom nekog drugog naziva) te poziva na slobodu individualnog izražavanja.
S druge strane, nailazimo na tumačenja da je ”zajednički jezik” zapravo ”vlasništvo” samo jednog naroda. Deklaracija jasno kaže da su ”sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne” te da nije samo jedna ”jezik” a druge tek varijante tog jezika kojima se onda odriče pravo na status ”jezika” te ih se naziva ”izmišljenim”. Opet, svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica imaju pravo nazvati svoj jezik kako žele i to pravo mora biti poštovano.
EVO TEKSTA DEKLARACIJE O ZAJEDNIČKOM JEZIKU
Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan.
Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost.
Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika.
Inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ”prevođenja” u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.
Mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo da
- činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;
- svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika;
- sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;
- policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;
- činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi;
- između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova Deklaracija biti objavljena i korištena;
- standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika
.
Stoga, mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na
- ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
- zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
- prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti;
- izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
- slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;
- jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima;
- slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe;
- i, konačno, slobodu ”miješanja”, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika
.
