Crvena knjižica "Misli Mao Ze Donga": iako rijetka, i dalje se čita - Monitor.hr
Jučer (08:00)

Aveti njihove prošlosti

Crvena knjižica “Misli Mao Ze Donga”: iako rijetka, i dalje se čita

No ako ih u Kini nema, ne znači da se ne čitaju, a možda ih ondje jednostavno znaju napamet. Zapadnjaci koji ondje posluju svjedoče da kineski partneri znaju citirati Maove misli, a navodi ga u svojim govorima i Xi Jiping – na sličan način na koji američki biznismeni čitaju Sun Cua, i u drevnim savjetima za vođenje rata traže nadahnuće u poslovnom svijetu. Mao bi zacijelo bio ponosan na to, iako mu vjerojatno ne bi bilo po volji da sazna da je knjižica, koju je zamislio kao oruđe Revolucije, postala samo još jedan primjerak kapitalističke fetišizirane robe.

Možda ni nama ne bi bilo loše baciti pogled u Crvenu knjižicu: liberalizam je Mao smatrao majkom svih grijeha, uz bahatost, sebičnost, lijenost i neuspješnost u dobrim vremenima; dao je zgodnu definiciju liberalizma: to je kad izbjegavaš bilo rad bilo sukob, da bi ti tog trenutka bilo ugodnije, a problem samo nastavlja rasti; demokracija je dopuštena, ali samo dok je rasprava konstruktivna – ne smije prerasti u ultrademokraciju: individualističku buržoasku odbojnost prema disciplini; svaki partijski kadar mora biti na usluzi masa i njima mora udovoljiti. „Bilo bi strašno zamisliti vrijeme u kojem će svi biti bogati“… Cijeli tekst Borisa Becka na Narodu


Slične vijesti

06.04. (19:00)

'Jedan gol više vrijedi nego život posvećen ispravljanju zadaća'

Beck: Plenković se hvali genijima, a teško plaća one koji ih uče

Da biste radili u vrtiću, morate završiti fakultet, ali vas nitko ne doživljava kao akademski obrazovanu osobu, nego vas roditelji zovu teta ili striček. Ni u školi nije manje ponižavajuće raditi. Zbornicama su zavladale mame i tate koje očekuju da njihovo zlato ima prosjek pet nula. I za to su spremni na sve. Profesori na fakultetu nisu izloženi zlostavljanju, ali slabe plaće i totalno društveno obezvređivanje odvraća mlade od toga da se upuste u znanost. U školama je već nemoguće naći profesore matematike, fizike, tehničkog i stranih jezika, a uskoro će ih sasvim nestati.

Što je nešto nepotrebnije, više se cijeni, samo ako je ekskluzivno. Ono korisno preziremo jer je svakodnevno i masovno. Nije Rimac proizveo jeftini narodni automobil u seriji od 10.000 primjeraka da ga svi vozimo. To bi bilo dosadno. Slavimo ga jer je napravio nešto iznimno što nikome ne treba. Idolatriziramo sportaše koji uopće ne plaćaju porez u državi za koju igraju, ali učitelje, profesore i odgajatelje cijedimo kao limun. Plenković hvali bivše Vrančiće, Tesle i Penkale, ali ne pada mu na pamet da je budućnosti dužan proizvesti nove. Boris Beck za Večernji i za Narod.

31.03. (10:00)

Bagerom na Kožarića... i nikome ništa

Beck: Novinar u chatu ministra, bagerima na skulpture… Može li smješnije. Ili luđe

Cijeli svijet se smije amaterima u Bijeloj kući, koji su u tajni chat ministra obrane, ministra vanjskih poslova i savjetnika za nacionalnu sigurnost, u kojem su pratili uživo raketiranje Jemena, uključili i novinara koji je potom objavio cijeli razgovor. Ali od svega toga je zabavnije, smješnije i luđe kako je zagrebačka gradska uprava poslala bagere na savski nasip da tamo urede biciklističku stazu, a da nitko, baš nitko od idejnih i stvarnih projektanata, naručitelja i izvođača, izdavatelja lokacijskih i građevinskih dozvola, šefova projekta i inženjera gradilišta nije ni u jednoj jedinoj sekundi izašao na taj nasip, i primijetio da se tamo već trideset godina nižu divovske skulpture vrhunskih hrvatskih umjetnika? Umjesto toga pustili su jadne bageriste da cijelo jutro manevriraju najvećom zagrebačkom galerijom na otvorenom, među skulpturama Zvonimira Lončarića, Šime Vulasa, Stjepana Gračana i Mire Vuce, dok netko ipak nije uspio zaustaviti tu ludost. Boris Beck za Večernji, i za Narod.

23.03. (12:00)

A Zagreb je i otprije bio otvoren... pa utvrda na grbu je uvijek otvorenih vrata!

Beck: Revolucionarna vlast uvijek ima nove zastave, nove valute, nove grbove…

Kome je upućen moto na hrvatskom i još kajkavskom? Strancima nije, jer ga ne razumiju. Ona polovica Zagrepčana koji nisu kajkavci, a žive u Zagrebu, ili su čak rođeni u njemu, razumiju ga, ali se s njim ne mogu poistovjetiti, iako vole taj grad. Možemo! radi isto što i Bandić – prisvaja kajkavski kako bi se dodvorili glasačima, pa tako i taj dio gradskog identiteta uprežu u svoje političke ciljeve, usput ga pretvarajući u kič. Slika utvrde na brežuljku s tri tornja i otvorenim vratima, s Mjesecom i zvijezdom Danicom, međutim, razumljiva je bez riječi. Zašto je vlast onda želi nadomjestiti riječima? Pa zato što, gledajući sliku, svatko može misliti što želi, a sada vam je zapovjeđeno da grad volite: revolucionarna vlast želi vam propisati što da mislite. Boris Beck za Narod.

16.03. (11:00)

Predsjednik koji nije mogao ne tipkati

Beck: Trumpova oluja postova

U ponedjeljak se Trump na svojoj društvenoj mreži Truth Social javio nevjerojatnih stotinu puta. Počeo je u 11.45 linkom na svoj omiljeni Fox News, a do 13 h uslijedili su deseci poveznica na članke koji ga veličaju; nakon popodnevnog odmora oluja postova je nastavila, pa se pohvalio da je nominiran za Nobelovu nagradu, a objavio je i reklamu za svoj stari reality show Pripravnik – i sve to dok se burza rušila, a Musk proživljavao najteži dan od 2020. Već je skovan ekonomski izraz za njegov atak na ekonomiju – Trumpflacija – a zapravo bi se mogao primijeniti i na njegovu komunikacijsku strategiju. Kao što financijska inflacija nastaje zbog toga što je u opticaju previše novca bez pokrića, tako i do verbalne inflacije dolazi zbog emisije riječi koje ništa ne znače, piše Boris Beck za Večernji list, a i za Narod.

09.03. (11:00)

Odrekli smo se odricanja

Beck: Šteta da je bojkot trgovina splasnuo baš kad je počela korizma

Da je još malo izdržao, mogao se poklopiti s odricanjem od, recimo, cigareta, alkohola i čokolade – tipičnih žrtvica poznatih Hrvata i Hrvatica o kojima nas onda izvješćuju mediji. Piše Boris Beck za Večernji list. Post je uopće jedini element religioznog koji je našao mjesto u popularnoj kulturi, ali samo kao posebna vrsta dijete. New age teorija kaže da gladovanje rastapa najprije najbolesnije stanice, pa bismo onda iz mršavljenja trebali izaći zdraviji i jači. Identična teorija se primijenila na bojkot dućana – posteći od šopinga, ubit ćemo masne i degenerirane stanice inflacije, i ući u nastavak godine sa zdravijim i jačim kućnim budžetom. Ekonomija države ne razlikuje se od gospodarenja tijelom: prežderavanjem i opijanjem ubrzavamo svoju smrt, a nesposobnošću da se kontroliramo pred punim policama podjarujemo rak-ranu cijena.

02.03. (18:00)

Ako ništa, ovaj je barem iskren

Beck: Staljin, Tito i Hitler nisu dali da ih se vidi u gaćama, ali Trumpa to ne brine

Svi su vlastodršci voljeli da se snimaju veličanstveni filmovi o njima i njihovoj partiji i revoluciji, i za to su birali najbolje. Za Staljina je snimao Sergej Ejzenštejn, genij montaže, kako bi uhvatio dinamiku klasne borbe. Hitler je angažirao veliku Leni Riefenstahl, majstoricu dokumentarizma, da obuhvati mase koje su mu klicale. Tito je izabrao Richarda Burtona da ga glumi, da ga pretvori u holivudski san. Trump i Musk izbacili su poluminutnu poluamatersku krpariju o Gazi koju im je napravila umjetna inteligencija. Vidjeli smo je na Trumpovoj mreži Truth Social koja je spojila nespojivo – istinu (Truth) i Trumpovo ime. Piše to Boris Beck za Večernji list. Propaganda diktatora nekad je bila vješta i racionalna, a ova je traljava i nadrealna. Klipić je sekvenca sna, s likovima i prizorima koji ne slijede kronologiju ili logiku, nego izranjaju po analogiji. Stara je propaganda lagala, a ova, u svojim halucinantnim slikama, govori istinu. Cijeli tekst na Narodu.

23.02. (20:00)

Šutnja smrdi više od smeća

Beck: Nečista savjest je baš poput ilegalnog odlaganja toksičnog otpada

Nemoguće je da baš nitko iz policije i politike nije primijetio tolike šlepere, rad bez dozvola, rasipavanje samljevene plastike po okolišu, davanje lažne dokumentacije inspekciji, angažiranje šofera i bagerista, zatrpavanje otpada zemljom i šljunkom. Kad bi se to moglo raditi neprimijećeno, onda bismo mogli posumnjati i da su nam strane sile postavile 35.000 tona eksploziva na raznim mjestima. Šutnja se javila i kao hrvatska tema otkad je film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ dobio u Cannesu Zlatnu palmu te nagradu EFA u Luzernu, a možda još dobije i Oscara. U tom kratkom filmu je potresno prikazan čin iznimne hrabrosti Tome Buzova, i film nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Nekada bi takve ljude nazivali izdajicama, ali danas to nije politički korektno. No mislim da nije prejako nazvati izdajicama ljude koji švercaju tuđi toksični otpad i za novac truju svoje susjede i sunarodnjake. Boris Beck za Večernji (i nešto besplatnije za Narod).

16.02. (11:00)

Mandat se po inauguraciji pozna

Beck: Što pokazuje Milanovićev izbor klape Sveti Juraj za inauguraciju?

Riječ inauguracija latinskog je porijekla, a izvedena je iz riječi augur, što je bio naziv za svećenika proricatelja u starom Rimu. Ništa oni nisu poduzimali, a da ne bi pozvali posvećenu osobu koja će protumačiti znakove i odobriti uvođenje u službu upravitelja, najprije Republike, a potom i Carstva. U prvom mandatu, a to se vidi po tome što je pozvao Josipu Lisac, želio se predstaviti kao pripadnik urbane kulture, salonske ljevice, tako nešto. Ali i on je, kao i Trump, našao čarobni štapić u ladici i otkrio da čim njime mahne, vojnici stanu mirno pred njim. Ostatak mandata je proveo u vježbanju vojne strogoće, kao da imamo nekog južnoameričkog generala na vlasti, a sad je odlučan da s tim krene od početka mandata. Nije presudno hoće li klapa Sveti Juraj pjevati Thompsona ili ne, presudno je da uopće pjeva vojna klapa – jer u njoj su vojnici, što znači da će im Milanović dirigirati. Boris Beck za Večernji (i za Narod!)

09.02. (12:00)

A kako na webu, tako i na Zemlji

Beck: Moje surfanje identično je mojem šopingu, na kraju mi ostaje nula u glavi i nula u džepu

Hrvatska inflacija bičuje obične ljude, a bogate gladi perom, što je u skladu sa svjetskim trendom. Svijet je 2024. dobio 204 nova dolarska milijardera, i sad ih ima 2.769; njihovo zajedničko bogatstvo raste sve brže, i lani se popelo s 13 bilijuna dolara na 15, piše Boris Beck za Večernji list. Svjetska banka je odredila prag bijede na 6,85 dolara i ispod njega od 1990. kontinuirano živi 44% svjetske populacije, trenutno 3,6 milijardi ljudi, nešto više žena nego muškaraca. Kandidati za bilijardere, Trumpovi intimusi Musk, Bezos i Zuckerberg, imaju toliko perja da bi ostali milijarderi čak i da 99% bogatstva izgube (ili, nedajbože, podijele). Društvene mreže zakrčene su, s jedne strane, beskonačnim reklamama i sponzoriranim sadržajima, a s druge izljevima vulgarnosti i verbalnog nasilja. Taj glavni izvor informiranja preuzeli su korporativni interesi i najgluplje teorije urote, a istina je rjeđa nego krijesnice zimi. Postali smo žrtve kartela koji nam sve skuplje prodaju ono najnužnije za život i žrtve  prebogatih koji naš životni prostor pretvaraju u žetone za špekulaciju. Zajednički naziv svega toga je pohlepa, a ona se ne može utažiti sve dok nam se džepovi ne isprazne do kraja. Cijeli tekst na Narodu

02.02. (12:00)

'Oni koji su štrajkali prije 100 i 200 godina nisu imali ništa, a mi danas imamo sve'

Beck: Bojkot dućana potez je očajnika, kao što su nekad štrajkovi bili vapaj ugnjetavanih

Supermarketi dobro znaju da moramo jesti, prati zube i veš. Odricanje od gaziranih pića i flaširane vode, koje ionako nije nikad ni trebalo kupovati, ubod je komarca. Štrajk glumaca i scenarista 2023. u Kaliforniji izazvao je gubitak 45.000 radnih mjesta – ljudi su doslovno gladovali, ali nisu se predavali – i dobili su od studija bolje ugovore. Jesmo li spremni štrajkati glađu? Jer kao potrošači doista nemamo što ponuditi osim golog života. Štrajk kirurga u Čakovcu ima izgleda za uspjeh jer su ljudima potrebni i jer si grad ne može priuštiti da ih izgubi; ali jesu li hrvatski kupci toliko bitni stranim trgovačkim lancima da će za njih spustiti cijene ili će robu jednostavno preusmjeriti nekamo drugamo? Mi smo već odavno napustili tim proizvođača i prešli u potrošače – nas ne definira ono što izrađujemo, nego koje brendove kupujemo. Boris Beck za Večernji (a i za Narod)