Tragedija Denzela Washingtona
Coen Shakespeareu pristupa kao da je porculanska lutka
Joel Coen nakon četrdeset godina u filmu, i bez brata Ethana, prihvaća se posljednje od četiri velike tragedije, “Macbetha“, imajući na umu ne samo spomenutu povijest Barda na filmu, nego i čija ga interpretacija ponajviše zanima. Hommage Wellsu i Kurosawi posve je očit, kao i scenografiji Otta Huntea, no atmosferičnost, tenzije i krv koje upisuje Polanski tu su duboko zakopane u pijesak i zaboravljene. Coen zadržava stihove i robuje vizualnoj poetičnosti. Nešto skraćuje i prekraja. Više je lica spojeno u jedno, ali zaplet ostaje isti. Express…