Čadež: ‘Tramvaj zvan žudnja‘ - Senka Bulić u ulozi Blanche Dubois upravo je senzacionalna - Monitor.hr
12.10.2020. (13:00)

Oživljen klasik u Kazalištu Marina Držića

Čadež: ‘Tramvaj zvan žudnja‘ – Senka Bulić u ulozi Blanche Dubois upravo je senzacionalna

“Dramaturgija jest pak prije svega uspjela zato što je Tišljarić pronašao u ovome, rekao bih, socijalnom djelu s američkog juga jednu obično neistraženu dimenziju: žene dominiraju u naoko patrijarhalnom okruženju konzervativne sredine. Žene su te koje uništavaju jedne druge, žene su te koje se poigravaju s iluzijama muškaraca i žene su te koje ovdje, da tako kažem – misle. Senka Bulić kao Blanche Dubois upravo je senzacionalna. Krhkost te južnjakinje nikad usuglašene sa svijetom dala je otpočetka jasno, ali ne i banalno.” Komentira Tomislav Čadež za Jutarnji list


Slične vijesti

29.09. (20:00)

Reci mi to predstavom

Oliver Frljić: Pravom domoljubu neprijatelja nikada dosta

U predstavi “Inkubator”, kojom ću se nakon dugo vremena vratiti u Slovensko mladinsko gledališče, spojit ću jednu vrlo osobnu priču o mojoj sestri, koja je rođena kao nedonošče, i sliku iz bolnice u Al-Shiffi, gdje su djeca izvađena iz inkubatora, nakon što su agregati prestali raditi, i složena jedno pored drugog, kako bi se mogla grijati, kaže redatelj Oliver Frljić za Novosti, dotaknuvši se i srodnih tema kojima se bavi. “Proces” je roman koji govori o mehanizmima normalizacije i prihvaćanja abnormalnog. Hrvatsko društvo je u tom procesu već 30 godina. Sama ova više nego kafkijanska priča s pozdravom “Za dom – spremni!” i HOS-om – gdje na početku rata jedna paravojna formacija, duboko inspirirana NDH-om, njezinom ikonografijom i “martirima”, od svih zamislivih uzima upravo ovaj pozdrav, koji svoj ekvivalent pronalazi u nacističkom “Sieg heil!”, da bi kasnijom sofističkom intervencijom države isti bio legaliziran – pokazuje šizofreni model koji je HDZ ugradio u temelje države. 

16.09. (09:00)

Milijuni na računu, ali i dalje premalo koliko košta psihičko zdravlje

Nova predstava Montažstroja ‘Jezik kopačke’ bavi se temom mentalnog zdravlja nogometaša

A i bliži se 35 godina Montažstroja. Predstava otvara pitanja koja idu izvan sportskih terena, propitujući suvremeni nogomet, depresiju i kapitalizam, te poziva na promjenu percepcije mentalnog zdravlja. Iako su visoko plaćeni, nogometaši se suočavaju s nevjerojatno kratkim vijekom karijere – prosječno svega osam godina. Tijekom tog razdoblja izloženi su ogromnom pritisku za učinkovitost i uspjeh, a uz to dolazi i visoki rizik od ozljeda. Prema statistikama, profesionalni nogometaši u ligama petice pretrpe u prosjeku 1,3 do dvije ozljede godišnje, što dodatno povećava nesigurnost njihovih karijera.

Unatoč velikim zaradama, njihov status može se usporediti s prekarnim radnicima – žive u svijetu visoke nesigurnosti jer se cijeli njihov život i egzistencija temelje na vrlo kratkom vremenskom okviru. Uz fizičke ozljede, prisutan je i ogroman psihološki stres, koji može dovesti do problema s mentalnim zdravljem poput anksioznosti i depresije. Društvo često zanemaruje te “skrivene troškove” nogometa, usredotočujući se na glamur i zaradu. Ova predstava pokušava otvoriti dijalog o tom nevidljivom svijetu nogometa, koji je usko povezan s kapitalističkom logikom učinkovitosti i profita te s osobnim i psihološkim posljedicama koje takav sustav ostavlja na pojedince. Kaže Borut Šeparović za Nacional.

27.05. (19:00)

Sretno u penziji!

Zlatko Vitez svečanom izvedbom kabareta “Arsen + Vitez iliti Što je glumac bez slobode”, proslavio 55 godina umjetničkog djelovanja

Riječ je o zaista iznimnom kazališnom doživljaju u kojem Zlatko Vitez odaje počast svojem prijatelju Arsenu Dediću i desetljećima koja su proveli zajedno u druženju i stvaranju kazališta. Bila je to naime ne samo posljednja izvedba tog kabareta nego i posljednje pojavljivanje Zlatka Viteza na daskama koje život znače.

Odigrali smo stotine i stotine predstava u najzabitijim dijelovima i kutcima naše lijepe domovine, a u kazalištu sam se bavio uglavnom Krležom. Režirao sam četiri Krležina djela, nešto i u DK Gavelli, pa u Histionima, a što se tiče mojih uloga svugdje me je bilo – u Gavelli, u HNK, i u Zagrebu i Osijeku i Varaždinu… Teško mi se opredijeliti baš za nešto posebno. Dobio sam i mnoge nagrade, pa i Nazora za životno djelo 2010. godine, a meni je najdraža nagrada baš nagrada Fonda Miroslav Krleža. Ja sam posvećenik Krleže, na neki način sam posve akritičan prema djelu velikog našeg pisca, zaključio je. HRT

03.03. (14:00)

Umjetnica blogerica

Glumica za Večernji otkriva kako funkcionira nezavisna kazališna scena

Stupivši na kazališnu scenu kao akademska glumica 2006, toj ulozi sam u narednim godinama dodala uloge producentice, redateljice, spisateljice i pedagoginje. U svim tim ulogama djelujem i danas. Jedna sam od osnivača koprivničkog Ludens teatra, a 2015. pokrećem zagrebačke Tragače, kazališnu družinu koju vodim i poslovno i umjetnički. Želja mi je podijeliti svoje znanje i iskustvo kako bih mladim i budućim kulturnim poduzetnicima skratila i olakšala put do uspjeha. Nadam se da ćemo svi zajedničkim djelovanjem jačati našu kulturnu scenu, razvijati i osnaživati našu publiku te se kvalitetom oduprijeti sve jačem imperativu tržišta za komercijalizacijom i bagatelizacijom našeg umjetničkog djelovanja. Dobili ste ideju. Želite napraviti neku predstavu / film / izložbu / koncert / performans… Često u startu nismo svjesni koliko će nam provedba nekog projekta uzeti vremena i resursa – Odmah vam kažem – i entuzijazam i energija se troše po putu, pogotovo kad se projekt neplanirano razvuče, i dobro planiranje projekta spasit će vas ako – ili bolje reći kad – nešto zaškripi po putu. Jelena Hadži-Manev za Večernji pokreće seriju tekstova.

04.09.2023. (01:00)

Jedna od najvećih dramskih primadona s ovih prostora

Mira Stupica – stup jugoslavenskog glumišta

Vek od rođenja glumice Mire Stupice

Jedna u aleji najvećih dramskih primadona s ovih prostora beziznimno je i Mira Stupica (17. 8. 1923. – 19.8. 2016.), kojoj je upravo mimo nas, na našu sramotu, posve neprimjetno minuo njezin 100. rođendan. Dva su njezina starija brata preminula u dječjoj dobi, dok je najmlađi preživio i danas svi znamo za njega: bio je to veliki, veliki glumac Bora Todorović. Nakon rata Mira će pod vodstvom svojega supruga, redatelja Bojana Stupice u Jugoslavenskom dramskom pozorištu nanizati već na samom početku karijere kultne uloge poput Petrunjele u “Dundu Maroju” Marina Držića, Mirandoline u “Krčmarici Mirandolini” Carla Goldonija ili Vasilise u komadu “Na dnu” Maksima Gorkog. Godine 1955. oboje dolaze u HNK Zagreb. Igrat će, naravno, glavne role u antologijskim dramama i Brechta i Goldonija i Shawa; međutim, i nju osobno i historiografiju hrvatske teatrologije općenito, obilježit će praizvedba drame “Glorija” Ranka Marinkovića, 29. prosinca 1955. Ovaj “mirakl u šest čina” do danas je ostao prvorazrednim kulturnim i kazališnim događajem, kao i čudesna Mirina interpretacija naslovne junakinje Magdalene-Glorije… Novosti

 

16.04.2023. (09:05)

Zanimljivo mi je da u Kini prosječan građanin uopće ne zna imena političara, osim predsjednika

Suzana Nikolić: U kineskoj metropoli od 28 milijuna ljudi živjela sam anonimni život

Zagrebačka glumica o stanju u Šangaju: Samo da mi je doći doma - Index.hr

Drago mi je da sam nakon tri godine izbivanja došla doma. Međutim, puno se toga kod nas promijenilo, što zbog pandemije što zbog ovog besmislenog rata u Ukrajini… Kao da se krećemo, kako kaže Miroslav Radman, kroz neku ljepljivu masu koja nam otežava i usporava kretanje naprijed, više nego prije. Tako da, s ovom distancom života negdje drugdje, gdje je postojala lakoća življenja, doma intenzivno osjećam težinu življenja. Ipak, život u Kini, u potpuno drugoj kulturi, toliko različitoj od zapadne, bio je prilično izazovan. Zahtijevao je različite prilagodbe, kako u svakodnevnom tako i u profesionalnom životu. Sigurno da je takav proces utjecao na mene kao osobu u mnogim stvarima. Živjela sam anonimni, privilegirani život koji se odvijao polako, bez žurbe, dan po dan, pa to pokušavam primijeniti i ovdje, doma, iako nije sasvim lako. Apsurd je da mi je to pošlo za rukom u stranom gradu od 28 milijuna stanovnika, ali ne i u poznatoj sredini, u gradu od niti milijun stanovnika, kaže kazališna redateljica i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti Suzana Nikolić. Express

 

25.03.2023. (19:00)

"Slomi nogu!"

Kazališno praznovjerje: Nevjerojatno koja sve “pravila protiv uroka” vrijede već stoljećima

Kazalište.hr

U kazalištu ima mnogo praznovjerja – razlikuju se od zemlje do zemlje, neki od tih “običaja” navodno vuku korijene iz drevne Grčke. Tako se svuda u kazališnom svijetu nerado spominje drama “Macbeth”. Shakespeareova tragedija – osobito je to uvriježeno u Britaniji – u kazalištima se spominje kao “škotska drama”, naslovni lik kao “škotski kralj”, a njegova žena kao “lady M”. Mnogi teatri nikada nisu ni postavili tu dramu zbog straha da će im donijeti nesreću. Od praizvedbe, kažu, ovu predstavu prate nevolje. Bilo je požara na pozornicama, smrtnih slučajeva, urušavanja scenografije, stradavali su i glumci i publika. Također, u kazalištima se nikada ne zviždi. Naime, nekoć su scenografije su bile teške te su se dizale i spuštale ručno, konopcima, a kao scenski radnici često su radili bivši mornari. Oni su bili naučili komunicirali zvižducima, a pogrešan zvižduk mogao je značiti pad teške kulise na nekoga tko slučajno prolazi pozornicom. Slobodna

04.02.2023. (19:00)

Neću reći da je nekada bilo bolje, ali sada jest gore

Voja Brajović: “Teatar je ono što te zalijepi za stolicu”

Voja Brajović bio je veliki zavodnik, a zgodni sin bi ga mogao nadmašiti - tportal

“Mislim da doživljaj koji kao glumac imam u susretu s običnim ljudima u Zagrebu, Zemunu, Novom Sadu, Beogradu i drugdje, mene čini sretnim što sam uopće živ i što sam radio i radim ovaj posao. I govorim to bez taštine: ljudi se obraduju meni i ja se obradujem njima i to stvara osjećaj da, uza sve strahote, nije sve baš tako crno. Sada sam snimao jedan, nadam se, zanimljiv film u Zagrebu, u režiji Ivone Juke, i ne mogu opisati tu vrstu radosti anonimnih ljudi s kojima sam se sretao na ulici, u prolazu. Ja sam bio sretan, ali sam bio sretan i zbog tih ljudi. To i jest neka nada. Kazalište ne postoji radi glumca, nego glumac postoji radi onih koji ga gledaju.”, kaže poznati srbijanski glumac Voja Brajović uoči sutrašnje predstave “Voz” u HNK Ivana p. Zajca u Rijeci. Novosti