Kada je 1984. objavljen Haustorov “Treći svijet”, Sacherovo i Rundekovo remek-djelo, nakon kojeg su se razišli, upravo onako kako su se po Africi razilazili vođe revolucionarnih pokreta, za mene, a možda i za dobar dio moga tadašnjeg društva, bilo je to glazbeno- romaneskno ostvarenje onoga što je nastalo iz te muzike pojmova i imena iz vanjskopolitičkih izvještaja televizijskog dnevnika naših odrastanja. Kraju je već došlo kolonijalno doba, a uskoro će kraju doći i socijalizam, radnička klasa je upravo odlazila u raj, u kojem će nanovo spoznavati Boga, naciju, te herojstva i pijanstva bratoublilaštva. I nakon tolikih godina, lani objavljeni remasterirani “Treći svijet” zvuči sudbonosno. U međuvremenu, međutim, ovaj Sacherov i Rundekov rad dobio je svoj kontekst, a s kontekstom i objašnjenje. Stvoren je World Music, pojavila se Mano Negra, iz koje se izdvojio zatim Manu Chao, čije će cjelokupno djelo na kraju biti nehotična i nesvjesna interpretacija Haustorovog “Trećeg svijeta”. S tom značajnom razlikom što je Haustorov, kao i kasnije Rundekov, politički angažman vazda bio osamljenički i posve dekontekstualiziran unutar kulture u kojoj je nastajao. Miljenko Jergović za svoju stranicu.