Blažena izborna tišina
Branimir Pofuk o Verdijevom “Rekvijemu” Zagrebačke filharmonije u Lisinskom
Prepuna velika dvorana Lisinskog pozdravila je osobito srdačnim pljeskom maestra Ivana Repušića koji je posljednji zauzeo svoje središnje generalsko mjesto na čelu tolike glazbeničke vojske. Mirno je stajao nekoliko trenutaka čekajući da se potpuno utiša žamor publike, da se iskašlju sva prehlađena grla. A kad je polako podignuo ruke i dao znak za početak, ta tišina nije bila dovoljna. Neki su možda na trenutak pomislili da su oglušili jer su vidjeli da gudači pomiču svoja gudala preko žica, a nisu čuli ništa. Trebalo je ne samo dobro naćuliti uši nego i doslovno prestati disati. Čak je i odjek krvotoka koji u potpunoj tišini čujemo kao šum u svojim ušima bio poput šumećeg vodopada u odnosu prema gotovo nečujnim tonovima koji su plaho, nesigurno, bojažljivo i drhtavim korakom silazili u dubinu sa žica violončela…. Niz je prizora u Verdijevu Rekvijemu koji predstavljaju trijumf glazbene umjetnosti i genija. Zato je svaka izvedba Verdijeva Rekvijema i sličnih monumentalnih djela glazbene umjetnosti trenutak u kojem se ono mjesto na kojem se događa uzdiže i stapa s veličanstvenom strujom onoga što nazivamo europska kultura i duh – sjajan tekst Branimira Pofuka o glazbi kojeg samo sirovi kontrapunkt naslova (“Zajedništvo stada za šišanje i krda za klanje”) nepotrebno smješta u aktualno vrijeme.