Loš dan za umiranje
Boris Dežulović: Za sve je kriv drug Tito
Ja, međutim, nisam ni plakao ni pjevao. Nisam osjećao ni tmuli strah koji su mnogi naknadno prepoznali kao strepnju od raspada Jugoslavije, ili čak sovjetske intervencije, ni onaj skriveni ushit, tako duboko potisnut da ga se većina od pedeset hiljada ljudi sa stadiona iznenada sjetila tek desetak godina kasnije. Imao sam petnaest i pol i osjećao sam samo nejasni stid, isti onaj kojega sam upoznao kad sam imao devet, zbunjen pred vlastitom društveno neprihvatljivom, neprikladnom i nepristojnom ljutnjom što zbog didove smrti neću moći slušati prijenos iz Kranjčevićeve. Htio sam samo da se utakmica odigra do kraja, da Vujović utrpa još jednoga, pa da onda bude sve što biti mora, i kako je oduvijek red kad netko umre. Naravno da smo onda u ponovljenoj utakmici izgubili od Zvezde 1:3, naravno da smo u međuvremenu izgubili i od Dinama i od Budućnosti, naravno da smo potom izgubili i od Radničkog i od Vardara, i naravno da je u samo mjesec dana sve otišlo u kurac. Nikad više velikog Hajduka… Za sve je, shvatili ste, kriv drug Tito – piše Boris Dežulović ovog puta za Index.