O žoharima i ljudima
Boris Dežulović intervju povodom romana ‘Život i snoviđenja neustrašivog žohara Zaštomira’
Priča Boris Dežulović: Beskrajno znatiželjni, prezreni i nevoljeni mali kuhinjski crni žohar moj je vjerojatno najautobiografskiji lik… Djecu treba učiti ljubavi, ali i krivnji. Da smo ih tome učili kad ih je tome učiti trebalo – prije nego što su uopće izašto mogla biti kriva – ovo bi društvo bilo bolje… Stvari su zadane i neupitne, društvo nam počiva na dogmama i radoznalost je subverzivna, a u svijetu interpunkcijskih znakova upitnika je više od uskličnika taman za onaj jedan na kraju. Upitnik je uvijek posljednji, i taj je ključan, on pokreće svijet. Mi, međutim, ispravljamo dječje upitnike i pretvaramo ih u uskličnike, učeći ih da ne postavljaju suvišna pitanja. Ne postoji takvo nešto kao što je suvišno pitanje. “Suvišno pitanje” je oksimoron, baš kao i naše slavno “nepotrebno znanje”. Djeci onda objašnjavamo da je “znatiželja ubila mačku”, umjesto da im objasnimo kako je mačku ubio imbecil koji je po kvartu posijao otrov… Jedina kanonska razlika između takozvane “dječje” i takozvane “odrasle” književnosti – to da dječje priče, čak i kad su jednako teške, imaju sretan kraj – u stvari više govori o nesreći i zagađenosti odraslih duša nego o sreći i čistoći dječjih… Razgovarao Davor Špišić za Telegram.