Gradacija spašava, ali bez Bebeka
Bijelo Dugme u Areni Zagreb: Lisac u kokošinjcu
Dio nastupa u kojemu je pjesme iz svoje faze pjevao Mladen Vojičić Tifa kojeg je, htjeli mi to priznati ili ne, vrijeme fizički nagrizlo toliko da su mu glasnice na rubu, a i mogućnost kretanja prilično ograničena. Cijeloj zvučnoj slici ne pridonosi ni činjenica da bend nastupa sa samo jednom gitarom, onoj u krilu Gorana Bregovića koji više ne svira ni dovoljno čvrsto niti dovoljno vrsno za ovakvu formaciju. Ipak, atmosfera u publici je na razini, jer upravo posjetitelji vode glavnu riječ i pjevaju ono što Tifa ne može i svojim grlima krpaju rupe koje bend ostavlja u svom zvuku.
S Alenom Islamovićem na pozornici stvari napokon zvuče kao pravi koncert, on je i vokalno i fizički u mnogo boljoj formi od tri godine mlađega Tife, a i repertoar je ovdje više načičkan pjesmama koje su krojene po mjeri zborskog pjevanja masa. Ako je koncert doživio kvantni skok Alenovim setom, onda bi se treći čin ili prošireni bis moglo usporediti s lansiranjem u svemir, jer bend izlazi s dva pjevača, zborom, gudačima i puhačima, i sve odjednom napokon zvuči kompletno i izvrsno… Ivan Laić za Ravno do dna
