Beck: Plaće su nam najviše u povijesti, ali takve su nam i cijene hrane i stanovanja - Monitor.hr
20.10. (17:00)

Nije bitno što kažu, već što izostavljaju

Beck: Plaće su nam najviše u povijesti, ali takve su nam i cijene hrane i stanovanja

Istovremeno kad Tomašević najavljuje nove kapitalne gradnje po Zagrebu predsjednik Vlade i Sabora tumače da su nam „plaće najviše u povijesti, zaposlenost najveća, kreditni rejting najviši u povijesti“, što je i istina i manipulacija. Tu bi izjavu trebalo relativizirati tako da se kaže da su i cijene hrane i stanovanja najviše u povijesti, da trećina umirovljenika živi na rubu siromaštva i da je zaposlenost potpuna jer se iseljavamo i izumiremo pa nema tko raditi. Još bi se bolje ta samohvala relativizirala kad bi se provjerilo kakve bi bile plaće, zaposlenost i rejting da nemamo trideset godina nesposobne, korumpirane i kradljive vlasti. Nije mi toliko smiješno Jandrokovićevo i Plenkovićevo busanje u prsa, nego što se smatraju vrhuncem povijesti. Gradonačelnik Zagreba planira četverotračne ceste u gradu u kojem je lani umrlo dvije tisuće ljudi više nego što se rodilo; na isti način vlada misli da je na vrhuncu povijesti, iako se prošle godine rodilo 20 000 ljudi manje nego što je umrlo. Imamo vodstvo koje ne vidi da je slijepoj ulici. Boris Beck za Večernji (čiji članak možete pročitati i na Narodu).


Slične vijesti

Nedjelja (12:00)

Sloga? Pa to je većina slogana

Beck: Primorčeva sloga pod teškom paljbom Milanovićeva karaktera

Zanimljiv je politički slogan Dragana Primorca. Slogu Hrvati iznimno cijene. Po njoj su nazvali prvi naš parobrod, kupljen u Beču 1844. za plovidbu Savom. Bratska sloga zvale su se prve hrvatske novine u Novom Zelandu u 19. stoljeću. No sloga je tiha, a nesloga viče, kako je primijetio talijanski povjesničar i državnik Gino Capponi. K tomu Hrvati slogu šire javno, a neslogu tajno. I Milanović na to igra otpočetka. On je izbore dobio pod egidom Predsjednik s karakterom. A taj mu je karakter, svi vidimo, drčan, eksplozivan i spontan. Sve što Primorac nije. Dok Primorac jezične figure proizvodi u epruveti, sa suradnicima, njegov protivnik ih smišlja na licu mjesta, i to sam. Kako će to izgledati kad se Primorčeva sloga iz laboratorija izloži teškoj alegorijskoj paljbi Milanovićeva karaktera? Pa, nije nepoznato da je parobrod Sloga potonuo kod Bošnjaka nakon godinu dana i još tamo leži na dnu Save. Boris Beck za  Večernji (što možete pročitati na Narodu).

10.11. (13:00)

Ne vrijedi rat za Zlatni rat

Beck: Zemlju se ne može strpati u džep

Dok čekam vijesti o novim trovanjima gljivama, čitam panične naslove po portalima, kako bračka plaža Zlatni rat mijenja oblik. Sasvim je drugo na turistički plakat staviti onaj moćan šljunčani falus, kako bi turisti pohrlili na njega, nego neko jadno smotano stvorenje, sfrkano kao svinjski rep. Čak potpisuju i peticije, ali protiv koga? Jedni misle da su krivi nautičari koji sidrima sastružu alge s dna, pa da je to poremetilo kretanje šljunka iz mora prema plaži; drugi smatraju da se poremetio ritam juga, lebića i maštraluna pa da im se zato glavna turistička atrakcija naherila na jednu stranu; treći nagađaju da je pretjerana izgradnja kuća spriječila slijevanje oborinskih voda s kopna… A sve im je to još prije dva desetljeća predvidio domaći čovjek, brački multimedijski umjetnik Ivica Jakšić Čokrić, poznatiji kao Puko. Priroda je jača od nas i tu se ništa ne može. Proždrljivcima su zasluženo posluženi mrazovac i lude gljive. Umjesto da pišemo peticije protiv vjetrova i struja, protiv sidara i oborinskih voda, možemo izvući pouke iz Pukinih akcija. Boris Beck za Večernji (tekst prenosi Narod)

27.10. (11:00)

Iz dnevnika maloga Borisa

Beck: Plenković i Milanović u ulozi Franje i Ane Šafranek

Samo umjesto Abesinije moramo ubaciti Ukrajinu. Andrej Plenković je Franjo Majetić koji glumi Franju Šafraneka, službenika u krizi srednjih godina, što svoje frustracije liječi alkoholom i fantazijama o herojskim podvizima u dalekim zemljama. Zoran Milanović preuzeo je ulogu zanemarene supruge Ane Šafranek, koju je nezaboravno odigrala operna pjevačica Mirjana Bohanec, čiji se životni križ sastoji od toga da podnosi svojeg prizemnog premijera, pardon, muža, i stišava njegove eskapade.

Dok se jedan koji u rat nije otišao (predsjednik) i drugi koji u rat nije mogao otići (premijer) prepucavaju hoće li ili neće poslati u Ukrajinu dva časnika za vezu, uz totalno zaposjedanje Sabora i svih medija, koji o tome besmisleno raspravljaju, Franjo Šafranek i ja molimo: pošaljite nas dvojicu! Istina, stari smo i beskorisni, ali imamo vatreno srce i ne znamo za strah, ne zato što bismo bili hrabri, nego zato što nam nije stalo do života – za razliku od naših vodećih političara, ne mislimo da bi naša smrt bila neka velika šteta. Boris Beck za Večernji (a onda i za Narod).

13.10. (23:00)

Ako smo već šećeraši, barem možemo izgledati mladoliko

Beck: Svijet bez ljudi, a preostali obolijevaju prije svojih djedova

Dok sam išao u osnovnu školu, naveliko se govorilo o Populacijskoj bombi, knjizi koju je 1968. objavio profesor sa sveučilišta Stanford Paul Ehrlich. Predvidio je da će se svjetsko stanovništvo sve brže udvostručavati, da će do kraja 20. stoljeća Zemlja postati premalena za sve i da ćemo svi umirati od gladi. Ironično je da je Ehrlich mislio da ćemo biti mršavi kao kosturi, a zapravo smo sve deblji. Umjesto gladi, izloženi smo pandemiji pretilosti, tako da će za deset godina čak pola milijarde ljudi imati dijabetes tipa 2. Nova studija proučila je smrtnost u svijetu u zadnjih 30 godina – i svuda se porast očekivanog životnog vijeka jako usporio, a u SAD-u se očekivani životni vijek čak i smanjio, i prije pandemije covida. Boris Beck za Večernji (a besplatno ga možete pročitati na Narodu)

06.10. (18:00)

Radić u gostima

Beck: O, jadna moja DOMovINO s Radićevim bajkama

To da se frakcija Domovinskog pokreta nazvala isto kao što se već zove zagrebačka udruga za afirmaciju „kreativnog umjetničkog i queer izražavanja“, kako piše na njihovoj stranici, ubraja se u najneobičnije gafove hrvatske politike, piše Boris Beck za Večernji list. U vukovarskoj stranci žele okupiti zdrave snage koje će ojačati duh i tijelo naroda, a u Zagrebu žele ohrabriti ljude da se svojim tijelima služe slobodno. Ako Radić nije bio svjestan te podudarnosti, znači da zadnjih dvadeset godina nije pratio društvena i kulturna zbivanja u glavnom gradu, što je sasvim u skladu s općenitim nesnalaženjem te stranke u Zagrebu. Izgubljenost Domovinskog pokreta u pregovorima s HDZ-om izgledala je kao politička epizoda humoristične serije Stipe u gostima. Dobroćudni i lakovjerni provincijalac stiže u metropolu, da bi ga tamo velegradski lisci očerupali i narugali mu se.

Odakle raskolnicima iz Domovinskog pokreta ime udruge koja potiče muško-mušku žudnju? Pa odatle što se i hrvatska politika sastoji uglavnom od muškaraca koji se vole nadmetati s drugim muškarcima kojemu je duži, i koji može pišati dalje i po više ljudi. Cijeli tekst donosi Narod

26.09. (01:00)

Tko će nam bolje i ljepše pričati o prošlosti grada ako ne stare vrijedne kuće?

Beck: Stara Dama je postala nekonkurentna

Stara arhitektura, iako se ne radi ni o kakvim spomenicima, govori o prošlosti, i tako omogućuje dijalog preko generacija. Zašto ulagati u staru vilu, ma koliko privlačna bila, i mučiti se s konzervatorima, kad na istom mjestu možemo izgraditi veću i čvršću bezličnu kocku, i još enormno zaraditi? Za taj urbanistički zločin ipak postoji kazna, a taj je da će se Donji grad i okolni kvartovi pretvoriti u Trešnjevku, Vrbik ili Šestine, armirani slam bez zraka, ljepote i zelenila. Oni koji danas zadovoljno sjede u svojim preplaćenim kvadratima, s pogledom na starinu, uskoro će posvuda vidjeti odraze svojih arhitektonskih grozota.

Moja kći, eto, neće ostvariti svoju želju da živi u staroj vili s tornjićem, okruženoj vrtom, usred grada – stara dama je postala nekonkurentna, a njezini prodavači i kupci i previše pohlepni. Stare dame i gospoda, koje gledam u tramvaju u njihovim braun balonerima, štofastim hlačama i demodiranim cipelama, baš su poput zagrebačkih kuća uzdrmanih potresima, samo što je ovdje posrijedi potres civilizacije i morala. I njima će jednog dana Državni inspektorat nalijepiti na čelo crvenu naljepnicu – i adio! Boris Beck za Večernji (cijeli tekst besplatno za čitanje prenosi Narod).

12.09. (01:00)

Danas je usporavanje revolucionaran čin

Beck: Trebalo bi znati stati. Društvo koje mahnito juri postaje trulo

Znate tu sliku: dođete u poštu, banku, bolnicu, dućan, a tamo balansiraju s paketima, broje sitniš, nešto potpisuju, kopaju po ladicama, uzrujano razgovaraju na telefon, resetiraju fiskalnu blagajnu, lupaju po kompjutoru, traže olovku, uzdišu, viču, šapću, plaču i kroz staklo ili plastični virusobran pokušavaju shvatiti što hoće ova prekobrojna i suvišna osoba, to jest vi, koji ste došli samo da im dodatno zagorčite ovaj prokleti dan, piše Boris Beck za Večernji. Ja sam u zadnje vrijeme počeo primjenjivati sljedeću taktiku – kažem „Samo polako, kod mene nema žurbe.“ To, naravno, nije istina, jer kao i svi drugi kasnim sa svime, a i sve sam sporiji s godinama, no ovi tamo iza pulta ili kase to ne znaju, a zapravo ih nije ni briga. Oni su samo čuli da neću na njih vikati, neću lupkati po staklu, neću psovati i tražiti šefa.

Nećete vjerovati kako tih par neiskrenih riječi djeluje na ljude. Momentalno stanu, opuste se, pogledaju me duboko i ozbiljno da provjere nisam li opasni luđak, ali ja to mirno izdržim, spokojno stojeći i smiješeći se. Društvo koje mahnito juri, sastavljeno od ljudi nasilno lišenih samoće i slobode koju bi u njoj našli, postaje trulo, zatrovano servilnošću, ogorčenjem i mržnjom. Cijeli tekst donosi Narod

08.09. (20:00)

A taman ti bude žao što više nema onih starih obrazovnih metoda, "iza uha"

Beck: Pomozimo djeci da prođu što zdravija kroz ludnicu zvanu hrvatsko školstvo

U kakvu školu šaljemo djecu u ponedjeljak? Očekivat će se od njih, a i oni će očekivati od sebe, da prođu s odličnim uspjehom. Dapače, toliko imamo superodlikaša, da djeca smatraju da su prošla s pet, samo ako imaju sve petice – i jedna jedina četvorka izaziva osjećaj neuspjeha. Roditelji su tu da ih poguraju u tom smjeru, a ako mladež zakaže, da interveniraju osobno u školi: udarcima, prijetnjom oružjem ili telefonskim pozivom s visokog, pa i najvišeg mjesta. Piše Boris Beck za Večernji list. Djeca idu u školu u kojoj profesori i učitelji nemaju autoritet. Ocjene im mijenjaju političari i nadležno ministarstvo, a i očevi to nastoje vikanjem i šamarima. Takva ih škola odlično priprema za svijet u kojem ionako nema autoriteta, pa su nastavnici lijepo izjednačeni s policajcima, svećenicima ili liječnicima. Narod

06.09. (09:00)

Termin za pregled vam je šest mjeseci, ali ako želite promijeniti spol, to možete već idući tjedan

Beck: Zdravstvo nam se lijepo unaprijedilo, ali od državnog zdravstvenog osiguranja nikakve vajde

Zbog nekih boljetica u zadnje sam vrijeme obišao dosta zdravstvenih ustanova, i mogu vam reći da se mnogo toga unaprijedilo. Recimo, zbog zaštite podataka, više se ne deru u hodnik; “Beck!”, kao da svi moraju znati kako se zovem i da sam bolestan, nego se lijepo i kulturno na ekranu pojavi vaš broj, A72, i iz prenatrpane zajedničke čekaonice odete do laboratorija gdje čekate dok netko iznutra ne vikne: “Beck!”, piše Boris Beck za Večernji list. Ali i to je bolje nego da prozivaju po bolestima, pa viknu: “Sifilis!”, a postariji gospodin ustane sa stolca, ili viknu: “Stidne uši!”, a plavokosa gospođica pocrveni i zakrije lice fasciklom.

Dapače, organizacija je tako savršena da vam pošalju na e-mail obavijest da ste naručeni u 7:08, pa kad tamo dođete u to vrijeme, čak i koju minutu ranije, vidite red koji vijuga iz klinike sve do bolničke kuhinje pred kojom sjede tri gladne mačke.

Nakon pola sata čekanja osjećate se prokušano i moćno kao veteran ukrajinske obrane, i s nadmoćnim smiješkom promatrate gospodina koji naivno zaobilazi red, misleći da ga se ne tiče, i samouvjereno dolazi na šalter po broj. Nekoliko mu puta moraju ponoviti da mora čekati kao i drugi, jer ne može shvatiti da nešto tako važno kao e-mail može biti besmisleno. Cijeli tekst prenosi Narod.

02.09. (18:00)

Mulići kao crna kronika našeg društva

Beck: Mulići uz kuće do mora pokazuju kako su njihovi graditelji maleni, uski i ograničeni

Umirovljeni vaterpolist s Korčule koji je napao djecu što su slavila rođendan na mulu ispred njegove kuće samo je ekstreman slučaj onoga o čemu čitamo svakog ljeta – o ljudima s kućama uz more što tjeraju kupače koji im se lješkare i brčkaju ispod ograde. Dosad se ta usputna ugostiteljska djelatnost obavljala galamljenjem, psovanjem i mlataranjem rukama. Ove je godine podignuta na višu razinu, u skladu s općim rastom hrvatskog turizma, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list. Kao i svi nasilnici, bio je hrabar pred klincima, a kad je došla policija, sakrio se u kuću.

Moj je punac 70-ih odlučio izgraditi kuću na jednom malom otoku, na svojoj djedovini, u netaknutoj uvali, gdje nije bilo nikakva puta i do koje tada nije nitko ništa držao. Da bi uopće mogao početi graditi, prvo je s prijateljima izgradio mul. Ponajprije, mul je poslužio i za sljedeće gradnje, i bio nezamjenjiv za putovanja i snabdijevanje, sve dok nije došla cesta. A otada privlači magnetski kupače, skakače, ležače, pričače i druge izletnike. Tako veliki mul postao je žarišna točka života uvale. Na njemu je u pola stoljeća odležano bezbroj sunčanih sati, pročitane su knjižnice, otračane generacije i održana mnoga noćna kupanja.

Dakako, sve je to izazvalo mnogo gužve, žamora, pljuskanja, drndanja barki, vike i cike, a ponekad i lajanja i noćnih uznemiravanja. Nikad, nikad, ali baš nikad nije punac nikome ništa rekao ili prigovorio. A pođete li mocirom iz te uvale, vidjet ćete mnoge kuće uz more. I ispred svake je minijaturni mulić koji su napravili samo za sebe. Da, velikodušnost ima cijenu, kao što je pokazao moj punac – za veliki mul trebate mnogo materijala, vremena i napora. A potom nije vaš, nego ga morate predati drugima. No on je to učinio bez žaljenja. Nije bio poput onih sitnih duša koje svoje mulove posipaju staklom i po njima prolijevaju ulje da otjeraju furešte ili, još gore, huckaju pse i utapaju djecu. Narod