Beck: Nismo ni u vlasti ni HDZ-a ni Možemo, nego retrogradnog Merkura - Monitor.hr
16.09.2022. (17:00)

Samo da Janinoj čarobnoj vodi ne ograniče cijenu i spašeni smo

Beck: Nismo ni u vlasti ni HDZ-a ni Možemo, nego retrogradnog Merkura

Nisam praznovjeran, ali leđa su mi se ukliještila, auto pokvario i jedna knjiga beznadno zapela na putu do tiskare, a i kolege i prijatelji mi iznose slična iskustva: ovom pukla guma, onaj ostao bez prihoda, a treći leži doma na bolovanju. Retrogradni Merkur pogodio je i našeg premijera: prvo željeznička nesreća, pa se razbolio od korone i onda problemi s trgovcima. U hrvatsko tržište, kao i u zagrebački promet, intervenira se lakoumno, i stvara se zbrka, kao što se napravila i u jeziku proizvoljnim arbitriranjem; s druge strane, u jeziku se ne mogu više slijediti ni najjednostavnija pravila, zbog čega se kaos povećava. Obje su krajnosti nezgodne – svaki sustav, i jezični, i prometni, i trgovinski, najbolje će funkcionirati ako se svi drže jednostavnih regula i ako se ne intervenira lakoumno. Boris Beck za Večernji.


Slične vijesti

Prekjučer (07:00)

Termin za pregled vam je šest mjeseci, ali ako želite promijeniti spol, to možete već idući tjedan

Beck: Zdravstvo nam se lijepo unaprijedilo, ali od državnog zdravstvenog osiguranja nikakve vajde

Zbog nekih boljetica u zadnje sam vrijeme obišao dosta zdravstvenih ustanova, i mogu vam reći da se mnogo toga unaprijedilo. Recimo, zbog zaštite podataka, više se ne deru u hodnik; “Beck!”, kao da svi moraju znati kako se zovem i da sam bolestan, nego se lijepo i kulturno na ekranu pojavi vaš broj, A72, i iz prenatrpane zajedničke čekaonice odete do laboratorija gdje čekate dok netko iznutra ne vikne: “Beck!”, piše Boris Beck za Večernji list. Ali i to je bolje nego da prozivaju po bolestima, pa viknu: “Sifilis!”, a postariji gospodin ustane sa stolca, ili viknu: “Stidne uši!”, a plavokosa gospođica pocrveni i zakrije lice fasciklom.

Dapače, organizacija je tako savršena da vam pošalju na e-mail obavijest da ste naručeni u 7:08, pa kad tamo dođete u to vrijeme, čak i koju minutu ranije, vidite red koji vijuga iz klinike sve do bolničke kuhinje pred kojom sjede tri gladne mačke.

Nakon pola sata čekanja osjećate se prokušano i moćno kao veteran ukrajinske obrane, i s nadmoćnim smiješkom promatrate gospodina koji naivno zaobilazi red, misleći da ga se ne tiče, i samouvjereno dolazi na šalter po broj. Nekoliko mu puta moraju ponoviti da mora čekati kao i drugi, jer ne može shvatiti da nešto tako važno kao e-mail može biti besmisleno. Cijeli tekst prenosi Narod.

Ponedjeljak (18:00)

Mulići kao crna kronika našeg društva

Beck: Mulići uz kuće do mora pokazuju kako su njihovi graditelji maleni, uski i ograničeni

Umirovljeni vaterpolist s Korčule koji je napao djecu što su slavila rođendan na mulu ispred njegove kuće samo je ekstreman slučaj onoga o čemu čitamo svakog ljeta – o ljudima s kućama uz more što tjeraju kupače koji im se lješkare i brčkaju ispod ograde. Dosad se ta usputna ugostiteljska djelatnost obavljala galamljenjem, psovanjem i mlataranjem rukama. Ove je godine podignuta na višu razinu, u skladu s općim rastom hrvatskog turizma, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list. Kao i svi nasilnici, bio je hrabar pred klincima, a kad je došla policija, sakrio se u kuću.

Moj je punac 70-ih odlučio izgraditi kuću na jednom malom otoku, na svojoj djedovini, u netaknutoj uvali, gdje nije bilo nikakva puta i do koje tada nije nitko ništa držao. Da bi uopće mogao početi graditi, prvo je s prijateljima izgradio mul. Ponajprije, mul je poslužio i za sljedeće gradnje, i bio nezamjenjiv za putovanja i snabdijevanje, sve dok nije došla cesta. A otada privlači magnetski kupače, skakače, ležače, pričače i druge izletnike. Tako veliki mul postao je žarišna točka života uvale. Na njemu je u pola stoljeća odležano bezbroj sunčanih sati, pročitane su knjižnice, otračane generacije i održana mnoga noćna kupanja.

Dakako, sve je to izazvalo mnogo gužve, žamora, pljuskanja, drndanja barki, vike i cike, a ponekad i lajanja i noćnih uznemiravanja. Nikad, nikad, ali baš nikad nije punac nikome ništa rekao ili prigovorio. A pođete li mocirom iz te uvale, vidjet ćete mnoge kuće uz more. I ispred svake je minijaturni mulić koji su napravili samo za sebe. Da, velikodušnost ima cijenu, kao što je pokazao moj punac – za veliki mul trebate mnogo materijala, vremena i napora. A potom nije vaš, nego ga morate predati drugima. No on je to učinio bez žaljenja. Nije bio poput onih sitnih duša koje svoje mulove posipaju staklom i po njima prolijevaju ulje da otjeraju furešte ili, još gore, huckaju pse i utapaju djecu. Narod

30.08. (14:00)

Možda je bolje otići 'gore' nego na more

Beck: Sigurnije je surfati u sobi na mobitelu nego vani na valovima

Nekad bih ležao bezbrižno na suhoj morskoj travi dok bi galeb kružio, a sad ga nervozno mjerkam–možda ima ptičju gripu. Čim mi noću komarac zazuji oko uha, u panici skačem i tjeram ga –možda prenosi virus zapadnog Nila. Svaki prištić na rukama ispitujem pod povećalom otkad sam čitao o majmunskim boginjama – sve je puno majmuna oko mene, treba biti oprezan, piše Boris Beck za Večernji list. Ni ulazak u inače toplo more, više me ne opušta, baš zato što je toplo – ugledam li ribu u tom prozirnom tirkizu, oznojim se i pod vodom… Jedino mi je olakšanje u tim katastrofičnim vijestima otkriće znanstvenika da nam je mikroplastika, osim u bubrege, jetra, koštanu srž, pluća, posteljicu, reproduktivne organe, zglobove i žile, ušla i u mozgove. To je sjajno! Nakon što se potpuno plastificiramo, bit ćemo otporni na sve bolesti! Cijeli tekst prenosi Narod.

25.08. (13:00)

Samo ne preko pune linije

Beck: Ulazak u crveno nekad je put bez povratka

Svaki čas pročitamo da je Zapad, Biden ili NATO u Ukrajini prešao još jednu Putinovu crvenu liniju. Aktivisti protiv femicida apeliraju da povučemo crvenu liniju. Amerikanci tvrde da Izrael nije prešao crvenu liniju u Gazi. Postoji čak i domaća televizijska emisija koja se zove Crvena linija. Taj nam se izraz nedavno uvukao u jezik iz engleskog, a čini se da potiče iz 1928, kada su na Bliskom istoku naftne kompanije podijelile interesne sfere propalog Otomanskog Carstva, ucrtavajući granice crvenim tušem. Pred tom se frazom povlači naša domaća, slična, ali i različita – za drznike kažemo da „prelaze sve granice“, piše Boris Beck za Večernji list.

Živimo u dobu ekstrema, no čini se da smo u zabludi glede političke polarizacije. Polarizacija nastaje kad o političkim neistomišljenicima mislimo lošije nego o istomišljenicima, ali istraživanja pokazuju da smo u zabludi: kada pitamo ljevicu što misli da misli desnica, u pravilu se pokazuje da desnica ima puno umjerenije stavove od onih koje im ljevica pripisuje – a vrijedi, dakako, i obratno. Naravno, svuda ima neumoljivih ekstremista, ali mnogi znanstveni radovi pokazuju da većina građana, i lijevih i desnih, njeguje umjeren i razuman pogled na svijet, i da im se želje poklapaju: sačuvati demokraciju, smanjiti otrovnu retoriku, racionalnije trošiti, regulirati imigraciju, usporiti klimatske promjene i zaustaviti ratove. Narod

20.08. (15:00)

Ruka koja drži peglu vlada svijetom

Beck: Peglanje je svuda oko nas

Peglanje ima mnogo različitih značenja. U filmu “Tko pjeva zlo ne misli” Franjo odlazi dami koja najstariji zanat na svijetu obavlja pod firmom Peglanje muških košulja; iako više ne postoje fizički slipovi, trošenje na kartice i dalje se naziva peglanjem, u sjećanje na onaj stroj koji je pomoću indiga izrađivao kopiju računa na licu mjesta; zatezanje lica također se naziva peglanje, da bismo djelovali mlađe; analogno se u svijetu strateških komunikacija govori o peglanju nečijeg imidža, da se oko nepoštenih i krivih stvori privid nedužnih i pravednih, piše Boris Beck za Večernji list. Peglanje polica veoma je važno jer stvara dojam obilja, dok će poluprazne police samo odbiti kupce. Ovo što se radi oko Jadrolinije, čija su tri mornara poginula na trajektu u Malom Lošinju, također je peglanje praznih polica. Peglanje je svuda i uvijek je nemoralno jer ne treba ljudima, nego gazdama. Tekst Borisa Becka prenosi Narod.

05.08. (09:00)

Društvo mehaničara

Beck: Današnji svijet ne treba filozofske fakultete jer se predstavlja kao besmislen

Ono što je nekad bio samo obiteljski osjećaj, da vas studij na Filozofskom osuđuje na doživotno siromaštvo i sluganstvo, danas je društvena parola: samo se STEM računa. Znanost, matematika, kemija, fizika, ekonomija, glavno da je praktično i primjenjivo. Eventualno može i logopedija i psihologija, jer uvijek će biti malo munjenih. Ali, klonimo se Filozofskog jer tamo se nalaze samo riječi, a one su prazne. Više ni prestižna Anglistika ne može privući mlade, a manje atraktivni jezici našli su se pred slomom, dok je Indologiju upisalo točno nula studenata.

Kada su u srednjem vijeku u Bologni, Padovi, na Sorbonni, u Oxfordu i Cambridgeu pokrenuli prva sveučilišta, mislili su da imaju sve znanje svijeta i da ga mogu prenijeti. Bolonjski proces raskinuo je s tim i nudi samo instant-znanje koje se brzo usvaja, brzo isplaćuje i koje brzo zastarijeva. Mi ga zovemo STEM. Ono staro, solidno i trajno znanje, još uvijek postoji, i posjeduju ga filozofski fakulteti. Ali, ako ih nitko ne upiše, i ono će nestati. Boris Beck za Večernji (a prenio ga Narod izvlačeći iz konteksta zavaravajući naslov).

27.12.2023. (09:00)

Duhovit i nakon smrti

Boris Beck o neobičnoj nadgrobnoj ploči: Da ste mi zdravo i živo, ovdje leži – Gavrilović Ivo

Na internetu se može svašta naći, pa i neko mjesto u Latinskoj Americi, gdje su šaljivi epitafi pitanje časti. Svi ih imaju, a i lik kojem su na grob napisali da je bio dobar prijatelj, ali očajno loš električar. Ljudi širom svijeta stavljaju na grobove razne luckaste stvari, recimo recept za omiljeni kolač, ali napisati nešto kratko i jasno, što sažima pokojnikov život i odaje njegov karakter – kao u slučaju Ive Gavrilovića – veoma je rijetko. Edgar Allan Poe ima uklesanog gavrana, što je lijepo, ali tužno. Mi tražimo šaljivu poentu, kao na grobu Mela Blanca, koji je sinkronizirao niz animiranih likova, a među njima i Zekoslava Mrkvu; na grobu mu piše “That’s all folks”. Ivo Gavrilović bi tjedne događaje složio u stihove, i samljeo golemom brzinom, tako da ništa ne možete zapamtiti, ali biste ga slušali bez daha, sve do stalnog završetka: „Da ste mi zdravo i živo – vaš Gavrilović Ivo!“ Bio je to svijet socijalističkog radijskog humora, čije je reprezentativne smotre, Vedru večer Radija Zagreb i Veselo veče Radija Beograd i Radija Sarajevo, pratila cijela Jugoslavija. Boris Beck za Maticu hrvatsku.

12.08.2023. (00:00)

Zapuštenim puteljcima naših života

Beck: Obnovimo otočke stazice, trebat će nam nakon industrijskog turizma

Svake godine na našem jadranskom otočiću još poneka staza zaraste i postane neprohodna. Poljski i šumski puteljci nisu nešto o čemu bismo razmišljali kao o spomenicima kulture, ali istina je da neki od njih potječu još iz antike ili su čak i stariji. Stazice kroz otočku makiju o kojima govorim nisu tako stare, vjerojatno tek pokoje stoljeće, ali ipak je tužno da i taj trag ljudske prisutnosti pomalo nestaje. Kako se industrijski turizam u pravilu otkriva kao nešto naporno, preplaćeno i isprazno, ljudi utjehu traže u starijim oblicima putovanja. Sve je više onih koji lutaju prirodom, slijedeći neke stare staze, ili ponovno otkrivaju drevne hodočasničke putove. U ovo doba masovnosti, i jedno i drugo ima neželjene posljedice: čak je šestero alpinista zaglavilo zadnjih dana u švicarskim Alpama, a u Composteli su očajni jer ih godišnje zatrpa čak 300.000 turista, i ne znaju kako da ih se riješe. Boris Beck za Večernji

05.05.2023. (22:00)

Nagrade su važne

Beck: U metežu s leševima u Zagrebu je najvažnije održati fasadu regularnosti i napretka

Održavanje fasada glavni je pristup obnovi Zagreba. Od Vrbanićeve i Palmotićeve do Ilice i Gornjeg grada možete vidjeti istu sliku: stare zgrade su iznutra potpuno ispražnjene, odstranjeni su i podovi i stropovi, i pregradni i nosivi zidovi, ostala je tek ljuštura zgrade bez ikakve statike. Učvršćivanje skela na takve babine zube završilo je katastrofalno u Klaićevoj, pukim slučajem nije nitko zatrpan pod ruševinama, antologijska je izjava dogradonačelnika Luke Korlaeta. Nagrada Grada Zagreba i Zagrepčanka godine pokazuju nevjerojatnu vjeru zagrebačkih vlasti u čvrstoću ideoloških fasada; dovođenje tisuća građana nedjeljom na vašar na Ilici, zvan prepotentno Q’ART, u kanjon oronulih kuća i klimavih skela, otkriva još nevjerojatniju vjeru u čvrstoću pravih fasada. Teško je reći koja je smrtonosnija, kaže Boris Beck za Večernji u kolumni koju preporučujemo čitati od sredine.

27.04.2023. (21:00)

Ljudi od povjerenja

Beck: Vozač je uvijek prisutan, a zapravo nevidljiv

Boris Beck primjećuje da su u brojne afere ili samo ostavke ljudi na pozicijama uključeni vozači: Odakle moć vozačima? U njihove ruke političari polažu svoj život, oni ih voze i u radno i u privatno vrijeme, i znaju s kim se i kada sastaju. Mora to biti osoba od povjerenja, jer može svašta vidjeti i čuti – a može informacije i podijeliti ili čak dopuniti razgovorima s drugim vozačima. Vozač je, poput konobara ili bolničarke uvijek prisutan, a zapravo nevidljiv, zato je idealan i za uhođenje i za počinjenje raznih zločina. Bez vozača ne bi bilo ni šverca droge i ljudi, ali ni spašenih života u ambulantnim kolima.