Basara recenzira Coppolin novi film - Monitor.hr
Danas (08:00)

Ne treba nam film, pa mi živimo Megalopolis

Basara recenzira Coppolin novi film

I – šta ka­žem. Ka­kav je „Me­ga­lo­po­lis“. Kao što sam i pre­t­pos­ta­vio – odli­čan. Od­go­vor na pi­ta­nje: za­što se ni­je svi­deo be­lo­sve­t­skoj kri­ti­ci – na­ša, do­ma­ća, tek tre­ba da ka­že svo­ju reč – ta­ko­đe je jed­nos­ta­van: za­to što je odli­čan, ali ni­je za­ba­van i za­to što ne­će na­mla­ti­ti pa­re.
Da skra­tim pri­ču: „Me­ga­lo­po­lis“ je fi­l­m­ska pri­ča o kra­ju ci­vi­li­za­ci­je ko­ji se – za ra­zli­ku od re­gu­lar­nih di­sto­pi­ja – ne do­ga­đa, 2374, re­ci­mo, ne­go upra­vo sa­da. To je i ra­zlog „Me­ga­lo­po­li­so­ve“ ne­po­pu­lar­nos­ti. Ni­ko ne vo­li da gle­da svoj kraj.

Ko­po­la je me­ta­fo­ri­č­no po­ve­zao ago­ni­ju ri­m­ske ci­vi­li­za­ci­je sa ago­ni­jom ove u ko­joj ži­vo­ta­ri­mo, što od gle­da­la­ca (i kri­ti­ča­ra) za­h­te­va bar elemen­tar­no po­zna­va­nje Gi­bo­no­vog de­la „Opa­da­nje i pro­pa­st Ri­m­skog ca­r­stva“, što je, pre­t­pos­ta­vljam da pre­t­pos­ta­vlja­te, kra­j­nja re­t­kost, naro­či­to u Sr­bi­ji, u ko­joj se još vo­de ra­spra­ve o opa­da­nju i pro­pa­sti Mi­lo­še­vi­će­vog ca­r­stva, ko­je se ote­glo go­to­vo kao pro­pa­da­nje ri­m­skog.

Ko­po­la ni­je ak­ti­vi­sta, još ma­nje je­dan od le­gio­na bo­ra­ca pro­tiv ka­pi­ta­li­z­ma, ra­si­z­ma, fa­ši­z­ma i mu­če­nja imi­gra­na­ta i osta­lih bau­ka XXI ve­ka. Ko­po­la je ume­t­nik i ume­t­ni­č­ki ubed­lji­vo – re­di­te­lj­ski, sce­no­gra­f­ski i glu­ma­č­ki pe­r­fe­k­t­no – pri­ka­zu­je pro­ro­čan­stvo sa­da­šnjos­ti, ono­ga što se već do­ga­đa, ali što ni­je ta­ko efe­k­t­no kao u fi­l­mu, za­to što to što se do­ga­đa ne re­ži­ra Ko­po­la, ne­go ma­h­ni­ti klov­no­vi op­sed­nu­ti zgr­ta­njem pa­ra i mo­ći. Svetislav Basara


Slične vijesti

Jučer (23:00)

Preko ruba pameti

Grlićev zadnji film ‘Svemu dođe kraj’: Krleža i Mamić nisu dobar materijal za romantiku

Labavo zasnovan na “Na rubu pameti” Miroslava Krleže film prati Maksa Pintera (Živko Anočić), uspješnog zagrebačkog odvjetnika kojemu je glavni klijent Dinko Horvat (Boris Isaković), ona vrsta tipičnog hrvatskog privatnog poduzetnika koji funkcionirajući mantrom “ukradi siromašnima, podijeli bogatima” biva sve moćniji i uspješniji sa svakom novom nekoć uspješnom tvrtkom koju upropasti. Riječ je o scenaristički vrlo zanimljivoj ideji i ambicioznom pothvatu u kojemu su se Tomić i Grlić odlučili za svojevrsnu karakternu dekonstrukciju i motivacijsku inverziju. Umjesto tipičnog puta grešnog čovjeka koji pred kraj djela doživi katarzu ovdje je sam čin iskupljenja napravljen već na samom početku filma dok o točnim razlozima prosvjetljenja glavnog protagonista polako doznajemo kako film odmiče – što samog djela lišava dramaturškog naboja u završnici, ali nudi više manevarskog prostora za profiliranje likova i njihovih odnosa. Ravno do dna

Jučer (23:00)

Biti vječno mlad ili samo tako izgledati

Picula: Supstanca – film zbog kojega treba zvati hitnu pomoć

Malo je koji film, ne samo ove godine, izazvao žestoke reakcije publike i kritike, kao ‘Supstanca’, ovogodišnji dobitnik nagrade za najbolji scenarij na 77. međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu. U priči o, uvjetno rečeno, ostarjeloj filmskoj i televizijskoj zvijezdi koja uz pomoć čudesnog preparata pokušava dobiti ‘mlađu, bolju i privlačniju’ inačicu sebe, osjeti se redateljičino, što namjerno, što nenamjerno, pozivanje na ranije radove na sličnu temu. Zahvaljujući promišljenim, britkim rješenjima svoje redateljice i scenaristice, neprestance održava kontrast između lijepog i ružnog uz uvijek otvorenu interpretaciju što je jedno, a što drugo. Je li fizički prekrasna mlada žena uistinu simbol ljepote ili ne? I – nije li prihvaćanje sebe onakvim kakav čovjek jest u bilo kojoj životnoj dobi, dokaz vlastite zrelosti i harmonije? Boško Picula za tportal

Jučer (13:00)

Možda samo nije za svakog

Megalopolis: Coppola je uložio 120 milijuna dolara iz svog džepa da napravi film iz snova… nije mu skroz uspjelo

Dugo očekivani “Megalopolis” Francisa Forda Coppole je prekrasan nered. To je film predivnog izgleda, smješten u futurističku verziju New Yorka inspiriranu starim Rimom, gdje su sobe raskošne, svjetlo je uvijek nevjerojatno lijepo, a lica glumaca kao da imaju nezemaljski sjaj. Ali ispod sve te ljepote nalazi se nekoherentna priča, neobično ravan niz izvedbi i režiser koji je izgleda izgubio svoj put. “Basna” je podnaslov filma, ali njegova pouka je možda neočekivana: Pazi što želiš. To je priča o čovjeku s divljom ambicijom: Cesar Catilina (Adam Driver), arhitekt/vizionar koji nastoji prepraviti Novi Rim u utopiju. Na putu mu je gradonačelnik Franklyn Cicero (Giancarlo Esposito), koji želi zadržati stare, korumpirane običaje grada; između njih je Ciceronova kći Julia (Nathalie Emmanuel), koja voli Cesara i smatra da je njezina odanost podijeljena. Raport nije oduševljen, a mišljenja su podijeljena i među forumašima.

Prekjučer (15:00)

Slobodni poeta

Recenzija novog Coppolinog filma: Megalopolis je djelo apsolutnog ludila

Ne postoji ništa u Megalopolisu što se čini kao da se radi o “normalnom” filmu. Ima i svoju vlastitu logiku, ritam i jezik. Likovi govore arhaičnim frazama i riječima, miješajući dijelove Shakespearea, Ovidija i u jednom trenutku pravi latinski. Neki likovi govore u rimi, drugi samo u visokoumnoj prozi za koju se čini da bi možda trebala biti u stihu. U jednom trenutku, Adam Driver izvodi cijeli solilokvij “Biti ili ne biti” iz Hamleta. Zašto? Teško je reći. Ali zvuči dobro. Megalopolis plovi morem vlastitih snova i onoga što je tek moguće. Svakako ima trenutaka blistave invencije. Povremeni prijelazi koji su učinili da su snovi u groznici u filmovima Apocalypse Now i Drakula Brama Stokera bili tako veličanstveno dezorijentirajući, ovdje preuzimaju čitave sekvence. U tim filmovima, to su bili stilski ukrasi. Ovdje, sve je samo ukras, cijelo vrijeme. Unatoč nekim nedoumicama, na Vulture su odušeljveni novim Coppolinim filmom.

22.09. (15:00)

Iz uma kontrol-frika

Zrinka Pavlić: ‘Kinds of Kindness’ nije među najboljim filmovima Yorgosa Lanthimosa

Ne kažem da je ‘Kinds of Kindness‘ loš film. Ni slučajno. Ali ima tu jednu kvalitetu istodobne nedorečenosti i ‘predorečenosti’, ako je ikome osim meni uopće jasno što to znači. Tri u njemu izložene priče sve su na neki način o kontroli, što je oduvijek bila Lanthimosova preokupacija, a prate ih i njegov crni humor i sjajan filing za apsurd i osebujan rad s glumcima i neobično bezglavo kadriranje i sve ono po čemu prepoznajemo i volimo Yorgosa. No tu kao da stalno ima nečega premalo, a nečega previše. Krajnji je dojam ipak takav da se osjećaš kao da si skoro tri sata slušao genija kako priča o tome koliki je on genij. Ta priča nije uvijek loša, čak je i duhovita, smislena, povremeno i autorefleksivna, ali je svejedno dosta nategnuta, naporna i preduga za ono što se njome htjelo reći. Tako kaže Zrinka Pavlić za tportal, a vi odite po svoj dojam (ako želite).

19.09. (01:00)

Ako ništa, da se ponovno pogleda original

Izašao remake kultnog filma iz 90-ih, The Crow: Vrana vrani očiju (ne) vadi

Kako nadmašiti ikonički stari film iz 1994. za koji je Brandon Lee doslovce dao svoj život i umro na setu? Teško i nikako. “Vrana” Alexa Proyasa bila je čak i više od kultnog filma inspiriranog istoimenim stripom Jamesa O’Barra. Spletom nesretnih okolnosti, odnosno Leejeve pogibije na snimanju, “The Crow” je metafizički isprepleo kinematografiju i zbilju, tjelesno i duhovno, život i smrt. “The Crow” je obilježio devedesete iznimnom audiovizualnošću, soundtrackom jedne generacije i stripovskom (s)likovnošću usporedivom s mračnom noirovsko-gotičkom estetikom “Blade Runnera” i “Batmana”, a Proyasova elegična i melankolična akcijska fantazija autentične, proganjajuće tuge trajno se zadržala u srcu i nastavila živjeti desetljećima kasnije. To je ostavština “Vrane” s kojom se nemoguće nositi. Proyasu je bilo dovoljno pet minuta flešbekova da uspostavi Erica i Shelly kao tragične romantičare, a Sandersu za to treba 45 uz puno praznog hoda. Gotovo svaki kadar kod Proyasa imao je umjetničke kompozicije, što se ne može reći za Sandersa koji je napravio puno bolji posao s remakeom kulta devedesetih “Ghost In The Shell”… Marko Njegić za Slobodnu

15.09. (22:00)

Captain Fantastic ponovno jaše, i to doslovno

Živjeti i umrijeti na Divljem zapadu: Aragorn je drugi put stao iza kamere i snimio malo drukčiji vestern

Zakoračivši drugi put iza kamere, Mortensen je snimio vrlo dobar staromodni vestern ambijentiran u vrijeme prije, za vrijeme i poslije Građanskog rata, pa i film koji je više od “kaubojca” – drama s art senzibilitetom festivalca. “The Dead Don’t Hurt” kaska u sjeni Costnerova vesterna “Horizon: Prvi dio”, no to ne zaslužuje s obzirom da je superiorniji. Zanimljivo je da Mortensen danas ima približno godina koliko Eastwood kad je režirao “Unforgiven”, a njegov drugijenac je kompletno autorsko djelo i nije samo potpisan kao glumac i redatelj, već i producent, scenarist i skladatelj. No “The Dead Don’t Hurt” senzbilitetom odgovara Mortensenu čak i više od njegova prvijenca, obiteljske drame “Falling” iz 2020. godine. Marko Njegić za Slobodnu

14.09. (19:00)

Bolje gledati dokumentarac

Girl You Know It’s True: Odlični temelji, ali neiskorištena prilika

Nažalost, film o najpoznatijim lipsinkerima u povijesti (do pojave TikToka) tek je slabašni pokušaj njemačko-austrijskog redatelja Simona Verhoevena da traljavo iskopira istrošenu šprancu američkih biografskih filmova. To ne mora biti nužno loša stvar jer, na kraju dana, bitno je samo da film bude zabavan. A GYKIT ima vrhunski zabavnu priču koja nudi toliko različitih i zanimljivih pristupa. Nažalost, redatelj se na kraju odlučuje za najbazičniji mogući pristup, čime momentalno ubija čak i trenutke u kojima film uspijeva biti legitimno smiješan. I legitimno tragičan. Priča o Fabu Morvanu i Robu Pilatusu je upravo to pa i puno više od toga. Uspon i pad dvojice europskih plesača koji su spletom suludih okolnosti dogurali do svjetske karijere i Grammyja iako ne znaju ni pjevati ni repati, ni svirati, ni pisati pjesme, savršeno je nevjerojatan i kao stvoren za film. Rob i Fab su jednostavno… bili tamo u pravom trenutku. Kao Forrest Gump ili Peter Sellers u Being There. Hrvoje Marjanović za Index.

13.09. (01:00)

Više kosti nego mesa

Groblje kostiju: Serijski ubojica od 50 centi

50 centi. Otprilike toliko vrijedi direktno-na-video film “Groblje kostiju” (“Boneyard”) u kojem poznate face kao što su Mel Gibson i 50 Cent imaju sporedne ili čak epizodne uloge, a pojavio se premijerno u “A1 Videoteci”. “Groblje kostiju” najnoviji je u nizu “serial killer” trilera i imao je određeni potencijal sukladno polazišnoj točki filma u šokantnoj istinitoj priči. Kad je Gibson u kadru, a to je ukupno nekih 15 minuta najviše, “Boneyard” je donekle gledljiv, no čim ga nema, film je u problemu. Kaže Marko Njegić za Slobodnu.

10.09. (00:00)

Tko drugom Zamku kopa, Shyamalan u nju pada

Film ‘Zamka‘: Klopka za režisera Shyamalana

Koncept “Što ako se ‘Kad jaganjci utihnu’ dogodi na koncertu Taylor Swift?” jedinstven je i originalan u razdoblju recikliranih blockbusterskih ideja, štoviše jedan od intrigantnijih u opusu redatelja koji je dosegnuo status da na plakatu “Trap” piše “A new M. Night Shyamalan experience” umjesto “film”. Shyamalan kači gledatelja na udicu koncepta i isprve fino intenzivira koncertni ugođaj i klaustrofobičnu trilersku tenziju na mjestu gdje bi vriskovi užitka mogli prerasti u krikove užasa. Međutim, film demonstrira ono najbolje, ali i najgore od Shyamalana – naime, njegovi zapleti često su ingeniozni, ali njihova razrada i rasplet znaju štekati. Kad radnja u drugoj polovici napusti dvoranu, priča se počinje urušavati i “Trap” u razočaravajućem trećem činu postaje prilično trapav film, neodlučan bi li bio satira na račun moderne idolatrije koja izjednačava serijske ubojice s pop-zvijezdama, “serial killer” triler ili autoparodija s namigom, da bi na kraju ispao možda najviše ovo potonje. Slobodna, Forum