Basara: Posle ebenje nema kajanje - Monitor.hr
07.11.2023. (08:00)

A zato kažu da je politika kurva

Basara: Posle ebenje nema kajanje

Ovojesenje predizborne radnje na krv i nož zavađenih (jebenih) stranaka (svih boja) kao jaje jajetu liče na prethodne predizbornosti, što će reći da su nemaštovite, neduhovite, jednom rečju dosadne ko proliv. Majke srpske propagande (svih stranka i boja) daleko su od, recimo, makedonskih, koje su majstorski „osmislile“ efektan predizborni spot. Kratak opis spota. Budi se neko devojče, očigledno mamurno, ugleda pored sebe nepoznato momče, skoči ko opareno, drekne: „Koj si, be, ti, otkud ti ovde“, a momče, takođe mamurno, zboruva: „Ti si me lično sinoć izabrala, posle ebenje nema kajanje.“ – tako počinje svoju kolumnu Svetislav Basara povodom skorih izbora u Srbiji zakazanih za 17.12. ove godine.


Slične vijesti

Petak (16:00)

Između dva bloka u komšiluku

Basara: Karakazanj

Strogo uzev, spoljna politika Srbije – u svim njenim alotropskim modifikacijama, uključujući i jugoslovensku – nije se menjala od osnivanja do današnjeg dana. Od početka XIX veka naovamo Srbija je neodustajno nastojala da bude „istok na zapadu i zapad na istoku“, što je eufemistički izraz za politiku i jare i pare, koja ne prolazi ni na stočnim pijacama, kamoli u svetskom karakazanu.

Osnovni problem srpskih spoljnih politika (svih boja) jeste Srbijina unutrašnja politika, koja se – uprkos brojnim dinastičkim smenama i promenama političkih sistema – takođe nije menjala od osnivanja do današnjeg dana. Stvar je jednostavna: ako ne znaš šta ćeš sa samim sobom, kako ćeš znati šta sa ostatkom sveta. Kad su godine 1989. napetosti između na krv i nož zavađenih blokova (privremeno) popustile, ex-Yu se, skupa sa Srbijom, raspala kao kula od karata. Sa izuzetkom Slovenije – i vrlo delimično Hrvatske – sve ostale ex-Yu republičice su ostale u stanju permanentne političke raspadnutosti, čitaj: državne nedovršenosti i geopolitičke dezorijentisanosti. Promišlja Svetislav Basara

Utorak (09:00)

Delikatna tema

Basara: Spuštanje meke zastave

Nedugo po izbijanju ukrajinskog pičvajza, otresitije majke geopolitičke invencije su najavile ponovno spuštanje famozne „gvozdene zavese“ i rascep sveta na dve (nejednake) polovine, od kojih svaka tvrdi da je carstvo slobode i prosperiteta, a da je ona druga zona sumraka i propasti. Ovog drugog što se tiče, obe na krv i nož zavade stranke su u pravu. Ali to je metafizički, ne geopolitički problem. Meni lično uvođenje aplikacija za ulaz – i naplata ulaska u EU – liči na spuštanje meke gvozdene zavese, koja – ako se drugačije naredi – očas posla može postati mnogo tvrda. I tako mic po mic dođosmo do „goruće“ teme naše današnje kolumne: đe smo mi tune?

Po običaju – za koji se može reći da je tradicija – zasad nismo ni tamo ni vamo, dakle u poziciji neodrživoj na duži rok. To znaju i vrapci. I uopšte im nije do smeha. Sledeće pitanje – koje će još više zabrinuti vrapce – jeste: đe ćemo biti? Ako budemo dosledni svetloj tradiciji ufarničkog srljanja u pičvajze – a ne vidim naznaka da će se odstupiti od tradicije – naći ćemo se iza (u mojoj opciji) lošije strane zavese. Svetislav Basara

08.09. (21:00)

Laku noć, Boro

Basara, ako i sluša muziku, pusti si dvije pjesme – jedna od njih je i Čorbina ‘Dobro, jutro’

Bio je – laka mu zemlja – mnogo značajnija ličnost nego što je i sam mislio da jeste, a nije da nije mislio da je značajan. Daleko od toga. Samo nije shvatao u čemu je njegov značaj. Njegov bend Riblja čorba, po kom je dobio (i rado nosio) nadimak Čorba, nije uzmicao Bijelom dugmetu, svakako je bio originalniji, a otišao bih tako daleko da ustvrdim da su Riblja čorba – i isto tako dobra, ali manje popularna Yu grupa – bili jedini autentični rok izraz nekadašnje Jugoslavije. Sve je tu bilo svetsko, a naše. Budući autentični narodni čovek, bilo je predvidivo da će – kad se narod na svoju nesreću dogodio, Boro stati uz narod. Za razliku od vodećih „narodnih ljudi“ (koje i u ovom nekrologu nabijam na qwrz), na sopstvenu štetu. Ali ne i na štetu muzike, koju je nastavio da stvara i izvodi takoreći do umrlog sata. Svetislav Basara

11.08. (13:00)

Rudarsko-kemijska rekla-kazala pitanja

Basara: Tema jučerašnje kolumne

Istorijsko iskustvo me je još davnih dana poučilo da je dibidus neučinkovito poricati bilo koju glasinu i dubaru, npr. da si naguzio kozu, i u tom smislu sam kozojebima – kako onim lažno optuženima, tako i onim stvarnim – uvek davao besplatan pravni savet: kad god vas optuže da ste naguzili kozu, vi „s ponosom“ recite: „Šta naguzio, i u uši sam zavrtao“. Sledstveno sam i ja poznanicima „zavrnuo uši“. Naravno, da sam za litijum, rekao sam. I ne samo da sam za litijum. Ja sam i za silicijum, kalcijum, magnezijum, da ne dužim, za ceo periodni sistem elementa. Tako sam, bačanjem u sprdnju, poznanike ućutkao, ali ih nisam razuverio.

Pogrešan utisak da sam ZA litijum (i da ne podržavam „borbu protiv litijuma“) proistekao je iz (namerno) pogrešnog razumevanja mog kuhinjskog, ekonomsko političkog džaba krečenja, koje je govorilo otprilike sledeće: zemlje koje ne idu u korak s vremenom i tehnologijom vreme pregazi i pretvori ih u deponiju ili rudnik jeftinih sirovina. Svetislav Basara s danom zakašnjenja u naslovu (a možda i u pravo vrijeme).

02.08. (20:00)

'Ne bi me začudilo da još ima živih dilbera koji su u detinjstvu uzvikivali „živeo kralj“...'

Basara: Zašto je u Srbiji građanski rat nemoguć

Sa sledećim obrazloženjem: da bi i građanski rat bio moguć neophodni su građani, a te sorte u Srbiji nema, nije je bilo, niti će je, kako stvari stoje, biti. Time nisam insinuirao da Srbiju nastanjuju seljaci, daleko od toga, mislim ima tu i zemljoradnika, al’ u mojoj nomenklaturi epiteti „seljak“, „seljačina“ su rezervisani za istaknute građane beogradskog Kitaj Goroda i Slavskog Pojasa. Da bi izbio građanski rat u zemlji, nazovimo je X, mora 1. biti velikih napetosti – taj uslov Srbija ispunjava; 2. tu (još važnije) moraju biti najmanje dve (može i više) velike grupe građana čiji su pogledi na način prevazilaženja napetosti dijametralno suprotni i nepomirljivi; i – najvažnije – 3. građani moraju imati muda da poginu za svoju stvar, tj, da budu ili pukovnici, ili pokojnici.

Srpsko građanstvo i seljaštvo je tradicionalno boleo qwzr da li je Srbija monarhija, komunistička satrapija ili parlamentarna demokratija. Oduvek je bilo bitno „đe sam ja tune“. Ne kažem da u Srbiji nije, bar na papiru, bilo republikanaca, monarhista i komunista, ali široke mase srpskog društva nikad nisu bile polarizovane na krv i nož oko nekog bazičnog političkog koncepta. Svetislav Basara.

23.07. (16:00)

Recenzija serije po sjećanju

Basara: Kultura boljeg života

Nema vernije slike srpske društvene stvarnosti – mada je stvarnost malčice prejaka reč – od TV serije „Bolji život“, koju sam – iako to ni serija ni ja nismo očekivali od mene – pogledao dva puta. Od prve do poslednje epizode. Da je bilo moguće, „odbindžovao“ bih je. Ali vo vremja ono nije bilo moguće. Ako sada bude moguće, pogledaću je još jednom. Napominjem da žestoki treš „Bolji život“ nisam gledao kao filmofil, nego kao kuhinjski sociolog i fenomenolog. Junaci „Boljeg života“ su svi do jednog manje ili više simpatični luzeri s ljudskim likom, koji se – opet svi do jednog/jedne – ponašaju kao da su šmekeri i div junaci iznad svih situacija. Ako se dobro sećam, svim personama dramatis „Boljeg života“ do ostvarenja sanjanog boljeg života uvek fali nekih 300-400 maraka – koje su tu, u opticaju, mada bi valjalo proveriti da li su falsifikovane – koje se sele iz epizode u epizodu, iz ruke u ruku, a kurva bolji život volšebno izmiče. Svetislav Basara

20.07. (13:00)

I njega zaboli uvo

Basara: Donald Bastać

Umesto drekavaca na letnju scenu su stupili atentatori-diletanti koji ili promaše političarsku „metu“, ili je samo rane i završe likvidirani po kratkom postupku. Globalno javno mnjenje je saglasno u smatranju da je neuspeli atentat Trampu popločao put u Belu kuću, kojoj sve više priliči i epitet „luda“. Bilo je predvidivo da će teoretičari zavere ispresti priču da je upravo s tim ciljem Tramp i upriličio neuspeli atentat. U šta, bez obzira na to što je Tramp spreman na sve, sumnjam. Preveliki bi bio rizik. Nevična ruka može zadrhtati u odsudnom trenutku… Ne pije vodu.

Kako god, neuspeli atentat na Trampa – koji je povećao izglede za njegov povratak u Belu kuću – kao da je dao krila šarenom, ali homogenom međunarodnom društvu, među njima i našem, koje puno očekuje od Trampovog uspenija na vlast.

Možda grešim, ali mi se čini da su to očekivanja bez krčmara. Sve govori – i sam Tramp to javno govori – da on naprosto nije ličnost koja bi pomogla bilo kome osim sebi, a da je ličnost sprema ko zapeta puška da svakog zajebe. Svetislav Basara

11.07. (21:00)

Umjesto silicijske - silikonska dolina!

Basara se ne opredjeljuje za litij, a objasnio i zašto

Naravno, neću reći da rudarenje litijuma ne nanosi štetu životnoj sredini – nema takvih rudarenja, sva su zagađivači – ali ću reći nešto drugo, tj. postaviću jedno neprijatno pitanje: Na osnovu čega društvo poput našeg, koje je u XX veku na jedvite jade uhvatilo korak sa drugom tehnološkom revolucijom, koje je treću tehnološku revoluciju prespavalo, a prespavaće i četvrtu, veštački inteligentnu, očekuje da će izbeći sudbinu rezervata za tzv. prljave tehnologije? Pročitah onomad kmetsimanovsku izjavu neke opozicione vedete – zaboravio sam joj ime – koja je otprilike rekla, citiram po sećanju: „I Nemačka je bogata litijumom, pa zašto ne kopa u svojoj zemlji, nego hoće da zagadi našu.“ To je tačno. Litijum nije redak u prirodi, svugde ga ima. Ali Nemačka si može priuštiti da litijum ne kopa na svojoj teritoriji zato što se u međunarodnoj podeli poslova našla u grupi zemalja koje drže visak, dočim smo mi – napominjem: plebiscitarnom narodnom voljom – završili u grupi zemalja koje mešaju malter. Svetislav Basara

07.07. (01:00)

Ekologija im se ne isplati

Basara: Litije za litijum

Sklonost Srba (svih boja) protestnim šetnjama dugog trajanja, zaumnim hodočašćima i pasivno-agresivnim litijama već je poslovična. Od tog starog srpskog zanata (za sada) vajde je videla samo naše gore Marina Abramović, koja je konceptualistički prepešačila polovinu Kineskog zida, privukla svetsku pažnju i verovatno zaradila neku kintu. Svi ostali srpski litijaši, protestni šetači i pasivno-agresivni litijaši – iliti u mojoj klasifikaciji „seljački konceptualisti“ – uglavnom džaba kreče, mada se poneki izbore za malo lokalne pažnje.

Može li se Vučić uzdrmati i u krajnjem ishodištu strmopizditi ekološkim putem?  Moje mišljenje – koje dele i neki učesnici Danasove javne rasprave – jeste da to nije moguće. I to iz više razloga. Razlog prvi: nema te „goruće teme“ koja će sama po sebi magičnim putem strmopizditi bilo koga i bilo gde. Razlog drugi: ekologija može biti samo deo nekog političkog programa, ne i politički program. Razlog treći – najvažniji – ekologija je po definicija ćorav posao u društvu u kome niko ne daje pet sitnih para za ekološke katastrofe, sve dok ne dođu do njegovog dvorišta. Svetislav Basara.

28.06. (10:00)

Inače su izdajnici naroda... i tako iz prvenstva u prvenstvo

Basara: Fudbal bez krčmara

Šta je to što srpske vlasti, opozicije i najšire mase ujedinjuje u neodustajnoj nadi da će višedecenijski dokazano neuspešna reprezentacija osvojiti titulu evropskog, a ako bog da, i svetskog prvaka. Ja to objašnjavam fenomenom psihičkih epidemija, kojima je ovdašnji živalj vrlo sklon, potom tradicionalnom brkanju mobilizacije i pobede i čvrstoj veri da nam niko ništa ne može jer smo jači od sudbine. Što je sve skupa – osim što je tragikomično – u slučaju fudbala još i benigno. Ume to da bude i zlokobnije. Budući da u Srbiji fudbal (kao, uostalom, ni crkva) nije odvojen od države i naroda, reprezentativci na takmičenja ne odlaze da bi igrali fudbal, pa šta i bog da, nego da bi verifikovali pobedu bez krčmara. To je samo po sebi recept za uprd u čabar… Svetislav Basara