Basara: Obojena involucija - Monitor.hr
Petak (08:00)

Kako da društveni organi postanu rudimenti uz patriotsku terapiju

Basara: Obojena involucija

Ako se u Srbiji i događaju neka društvena gibanja sa završetkom na „ucija“, osim ako to nije noćna polucija, to može biti samo „involucija“, nikako revolucija, bila ona obojena ili crno-bela. Involucija u medicini znači – a to vam može potvrditi i novi mandatar – „degenerativni proces vraćanja organa na nekadašnju veličinu“, a u mojoj kuhinjskoj sociologiji i političkoj filozofiji znači vraćanje društvenih tokova na fabrička podešavanja iz 1825, što će reći na stanje permanentne pobunjenosti na nevladinoj, i stanje permanentne uzbunjenosti na vladinoj strani, između kojih zjapi vekovna zbunjenost, večita nedoumica šta se hoće, šta se može, šta treba, šta ne treba činiti. Zbog svega toga Srbija liči na večno sukobljenu Severnu Irsku, a Beograd na Belfast, doduše na barbituratima, Irci su ipak mnogo žešći. Svetislav Basara


Slične vijesti

Jučer (07:00)

Vratio se majstor s odmora

Basara: Utisci iz medijskog mraka

Nikada ranije nisam proveo cele tri nedelje u dobrovoljnom medijskom mraku. Kad sam se vratio nazad na svoje radne dužnosti i ponovo uronio u bespuća srpske novindžijske zbilje, momentalno sam dokonao da sam mogao provesti cele dve godine na odmoru i da bi – po isteku te dve godine – medijska slika koju bih zatekao bila ista, sa istim personama dramatis koje ispisuju istu otrcanu priču, koja navraća vodu na istu Visoku Vodenicu, u nadi da će Visoka Vodenica znati to da ceni i da će navratiti malčice vode i na njihovu lojalističku vodenicu… Sad bih vam – ako bih se najeo gljiva ludara ili (opcija 2) ako bi Žeželj imao toliko para (i volje) da plati džaba krečenje gigantskih razmera – u nekoliko poteza mogao nacrtati roadmap izlaska iz ovih sranja. Budući, međutim, da sam prestar za halucinogene droge – a i karakterologija mi ističe – reći ću samo ovoliko: kad je bilo izlaza – mislim na period 2001-2003 – niko nije hteo da izađe. Sad se jebite kako znate i umete, što rekli knez Miloš i njegov pisar Vuk Karadžić… piše Svetislav Basara, a spomenuti Žeželj je Igor Žeželj, vlasnik Kurira za kojeg piše Basara.

Prekjučer (20:00)

Duhovi bivših država i dalje žive

Dežulović: Živi Jugoslavija

– Jeste li vi normalni? – pitao bi tako i drug Stane Dolanc, da je tako u ovo doba 1980. godine, dok je liječnički konzilij svakodnevno izvještavao zabrinute radne ljude i građane o zdravstvenom stanju druga Tita, Socijalističku Republiku Hrvatsku zatresao neviđeni, upravo nezapamćeni skandal: da je, recimo, Zagreb osvanuo oblijepljen velikim misterioznim plakatima s crveno-bijelo-plavom zastavom Nezavisne Države Hrvatske, sa sve šahovnicom u sredini i slovom “U” u gornjem lijevom kutu.

– Kako mislite? – pitali bi drugovi iz Saveza komunista Hrvatske.

– Pa ovi plakati – pokazao bi drug Dolanc golemi plakat preko puta. – Cijeli Zagreb oblijepljen plakatima sa zastavom NDH! Toliko ustaških zastava nije bilo ni kad je Ante Pavelić stigao u Zagreb! Šta se dešava?

– Ah to – odmahnuli bi rukom hrvatski drugovi, objasnivši kako su zapravo samo htjeli upozoriti narod na opasnost od razbijanja Jugoslavije nakon smrti druga Tita, i obnove fašističke NDH.

– NDH?! – u nevjerici bi skočio drug Dolanc. – NDH ne postoji već trideset pet godina. Ustaška država raspala se 1945. i više ne postoji. NDH je mrtva. Nema je i nikad je više neće biti. Kakva NDH?!

Glupo, zar ne? Točno kao da je netko, nemam pojma, u proljeće 1980., dok je drug Tito umirao u Ljubljani, upozoravao na raspad socijalističke Jugoslavije i obnovu trideset pet godina mrtve NDH.

Osim, jasno – dopuštam mogućnost – ukoliko nije. Boris Dežulović za Novosti.

Prekjučer (01:00)

Sada im, kao, smeta

Markovina: Jugoslavija na ulicama Zagreba

Nekad je, i to sve češće, hrvatska stvarnost toliko zabavna da je u njenoj analizi najbolje zanemariti alate historiografije, sociologije ili politologije, a pomoć tražiti od psihologije. Jer da je bilo tko drugi, osim HDZ-a, oblijepio čitav Zagreb jumbo plakatima s jugoslavenskom zastavom, uparenom sa zastavom duginih boja, ishod bi neupitno bio sljedeći: Sami plakati bili bi masovno vandalizirani, naručitelji bi momentalno bili pozvani u policiju na obavijesni razgovor zbog sumnji u rušenje ustavnog poretka, dok bi na HRT-u, isto kao na svim televizijama s nacionalnom koncesijom bile organizirane debatne emisije u kojima bi netko tko bi eventualno branio poziciju onih koji su plakate postavili, predstavljao klaunovsko opozicijsko mišljenje.

Točno onako kako je to bilo u debatnim emisijama na temu Thompsona i njegovog rekordnog koncerta posljednjih dana. Međutim, kako je te plakate postavio HDZ, za što se saznalo tek dan kasnije, a da u toj međufazi neizvjesnosti nije nastradao nijedan, niti je bilo tko od košer novinara to problematizirao, dobili smo samo još jedan dokaz kako se simbolički ulični vandalizam nikad ne događa slučajno. Ili se tako dogodi ekscesno. Dragan Markovina za Peščanik

Subota (12:00)

Lezi, diž' se, ustaj, sjedi

Ivančić: 30 napomena o vojnom roku

  • 3. Temeljna vojna obuka je, prema tome, samo formalno vojna, a zapravo osigurava sveobuhvatno osposobljavanje za harmoničan i društveno-produktivan odnos između današnjih ročnika i vječitih moćnika.
  • 4. Devizu da se s oružjem u šakama iskazuje ljubav prema domovini smislili su oni koji s domovinom u šakama iskazuju ljubav prema oružju.
  • 8. Protivite li se obaveznom služenju vojnog roka, pokazujete patološki manjak osjećaja za Hrvatsku, s tim da emocionalna invalidnost nije na popisu zdravstvenih tegoba s kojima možete izbjeći odlazak u vojsku.
  • 9. Tko pokuša izbjeći služenje obaveznog vojnog roka uz pomoć lažne medicinske dokumentacije – na primjer liječničkim nalazom koji dijagnosticira anemiju – smatrat će se dezerterom, pičkicom, kukavicom ili premijerom.
  • 16. Ako biste obavezni vojni rok radije odslužili u civilstvu, obavještavamo vas da su i zatvori civilne institucije.
  • 19. Pošto je jedan od najvažnijih ciljeva obaveznog služenja vojnog roka taj da u sklopu redovne obuke izgubite svoje ja, lakše ćete ga postići ako svoje ja ostavite kod kuće prije odlaska u vojsku.
  • 20. Kada se nakon odsluženoga vojnog roka vratite doma, velika je vjerojatnost da ga nećete naći…

Viktor Ivančić za Novosti.

Subota (01:00)

Jedino preostalo veselje, a i to bi ti uzeli

Andrassy o spoilanju serija: Onima koji to rade bih poslala Nikicu Jelavića (nogometaša, jel)

U ponedjeljak je završila treća sezona serije The White Lotus – neću vam ništa otkrit jer nisam bezobzirna divlja svinja, a kad je izašlo finale cijeli dan sam imala zadatak da izbjegavam sve objave i komentare koji se tiču serije – i uspjela sam, ali znam puno ljudi koji nisu. Par debila, apsolutno se ne namjeravam ispričat jer je to najtočniji opis, imalo nevjerojatnu potrebu HITNO, neki već u 10 ujutro, neki u 3 popodne, a neki “tek” u 6 popodne svima javit da su pogledali (što je ok) i rezimirat što se dogodilo (što je degutantno).Znam i da je to “samo serija” i da svijet ima puno većih problema, ali spoilanje serija je – pogotovo na dan finala, kad ljudi još nisu uspjeli pogledat zadnju epizodu – REMEĆENJE JAVNOG REDA I MIRA. Ili bi barem trebalo bit, a u svakom slučaju je stvar bontona koji se možda ne uči, ali se podrazumijeva.  I sigurno ta neka Marta s Facebooka kakvu svi imamo među prijateljima nije nekom išla ciljano i zlonamjerno pokvarit doživljaj, ali for fuck’s sake, Marta, je li toliko teško zaključit da možda nije pametno otkrivat rasplet ljudima koji ga još nisu stigli doživjet sami? Andrea Andrassy za Miss7.

Četvrtak (18:00)

I bi projekcija

Postnikov: Nije mala muka biti veliki Hrvat, a znati da sve najvažnije u svojoj državi još uvijek duguješ Jugoslaviji

S glavom je, hvala na pitanju, sve u najboljem redu. Da nije, ne bi vladajuća stranka po potrebi dizala prošlu državu iz mrtvih svaki put kada joj ustreba. Ne bi Andrej Plenković nakon prošlogodišnjeg Pridea govorio manje-više isto što danas ponavlja Mislav Herman niti bi Kolinda Grabar-Kitarović kao predsjednica Republike bulaznila o orjunašima i jugoslavenskoj proizvodnji jogurta… lijevi su liberali iz nekog razloga uvjereni da se HDZ-u Jugoslavija samo pričinja i da je naša desnica – kao što bi rekli Hermanovi cool i fora mladi – malo delulu. Ali što ako strah od Jugoslavije ipak ne spada u paranoidne poremećaje? Što ako se uopće ne tiče države koje odavno nema niti će je, kako stvari već 35 godina stoje, ikad više biti?

Među općeprihvaćenim istinama postjugoslavenskih država je i ona o demokraciji koju smo dobili tek početkom 1990-ih: kao da bivša država samu sebe nije smatrala ništa manje demokratskom nego što sebe demokratskima smatraju ove sadašnje i kao da se demokracija iscrpljuje u višestranačkom političkom sustavu, a nimalo se ne tiče, primjerice, ekonomije, gdje je socijalistički samoupravni sistem postavio demokratske kriterije suodlučivanja o kojima današnji kapitalizam ne umije ni maštati. Boris Postnikov za Novosti

Četvrtak (10:00)

Kapitalizam na skliskim stepenicama

Šajatović: Tko samo popusti ucjenjivaču Trumpu, gotov je

U podjeli rada, svjetski ratovi počinju na Balkanu, a svjetske recesije u Americi. Bilo je tako 1929. Ponovilo se i bliže nam 2008./2009. Sve je bilo zrelo za novu spontanu recesijsku detonaciju. Donald Trump, kojeg je legitimno izabralo frustrirano američko biračko tijelo, izazivanjem carinskog, tj. trgovačkog rata s gotovo svim zemljama svijeta samo je spontanost zamijenio svjesnom detonacijom. Okvir posrnuloga kapitalizma može se dalje popunjavati ostalim državama. Osnovno pitanje je kako reagiraju na ‘kvartovskog ucjenjivača‘. Tko na koljenima traži milost i niže carine, nema mu pomoći. EU i Hrvatska nisu snažni kao Kina da se mogu otvoreno suprotstaviti Trumpu, ali mogu postupno smanjivati ovisnost o SAD-u. Miodrag Šajatović za Lider.

Srijeda (01:00)

Za to je potrebno vjerovati u narančastog

Raos: Ne zaokrene li se kormilo, svjetska recesija je iza ugla

Očekivane posljedice izrazito ekstremne protekcionističke politike, koju trenutno provode Sjedinjene Države, poremećaji su u opskrbnim lancima, povećani troškovi za američke potrošače, ali i pritisci na američke izvoznike. Naposljetku, može se očekivati pojava inflatornih pritisaka i slabljenje povjerenja ulagača, što je već demonstrirala snažna korekcija na svjetskim burzama odmah poslije objave novih carinskih stopa. Američki trgovinski ratovi mogu dovesti i do slabljenja dolara (zbog slabijeg izvoza kapitala), ali i do njegova jačanja ako strane banke nastave unatoč svemu kupovati američke obveznice. Sve naposljetku ovisi o geopolitičkom povjerenju. Višeslav Raos za tportal

06.04. (21:00)

'Jedan gol više vrijedi nego život posvećen ispravljanju zadaća'

Beck: Plenković se hvali genijima, a teško plaća one koji ih uče

Da biste radili u vrtiću, morate završiti fakultet, ali vas nitko ne doživljava kao akademski obrazovanu osobu, nego vas roditelji zovu teta ili striček. Ni u školi nije manje ponižavajuće raditi. Zbornicama su zavladale mame i tate koje očekuju da njihovo zlato ima prosjek pet nula. I za to su spremni na sve. Profesori na fakultetu nisu izloženi zlostavljanju, ali slabe plaće i totalno društveno obezvređivanje odvraća mlade od toga da se upuste u znanost. U školama je već nemoguće naći profesore matematike, fizike, tehničkog i stranih jezika, a uskoro će ih sasvim nestati.

Što je nešto nepotrebnije, više se cijeni, samo ako je ekskluzivno. Ono korisno preziremo jer je svakodnevno i masovno. Nije Rimac proizveo jeftini narodni automobil u seriji od 10.000 primjeraka da ga svi vozimo. To bi bilo dosadno. Slavimo ga jer je napravio nešto iznimno što nikome ne treba. Idolatriziramo sportaše koji uopće ne plaćaju porez u državi za koju igraju, ali učitelje, profesore i odgajatelje cijedimo kao limun. Plenković hvali bivše Vrančiće, Tesle i Penkale, ali ne pada mu na pamet da je budućnosti dužan proizvesti nove. Boris Beck za Večernji i za Narod.

06.04. (19:00)

Jer ne pričamo njihovim jezikom, a i njihovi se jezici međusobno razlikuju

Jergović: Zašto ne možemo razumjeti tinejdžera koji je razrednu drugaricu izbo nožem?

Ako doista mislimo da je trinaestogodišnjak izbo školsku drugaricu zbog svoje mizogine muškosti, zbog loših uzora u obitelji, ili zbog mizoginog imbecila i manijaka Andrewa Tatea, a okolnost da je dječak bio zlostavljan jer nije dovoljno muško smatramo toliko nebitnom da ćemo je prešutjeti, tada živimo u kulturi i u zajednici u kojoj je moguće komunicirati ili zamišljati svijet samo u krajnostima. Pritom, između djevojčice, koja zastupa stranu žrtve, i dječaka-ubojice, ne samo da nema bitne razlike u ekspresiji i eksplikaciji, nego između njih nema ni nesporazuma. Ona nije inferiorna u odnosu na njega zato što je žensko, niti je on superioran zato što je muško. Uznemirujuće je, međutim, što ni jedno, ni drugo nisu u stanju artikulirati svoj unutarnji svijet, nisu ga u stanju izraziti riječima. I to ih čini tako nečuveno bijesnim i agresivnim. Oboje su inteligentni i osjećajni – nema tu govora o djeci psihopatima – ali oni ne vladaju jezikom koji bi stvarao kontekst njihovih misli i osjećanja. Miljenko Jergović o seriji Adolescence za svoj blog.