Basara: Na vrh Hila vrba mrda - Monitor.hr
25.10.2021. (13:00)

Amerikanac u Beogradu

Basara: Na vrh Hila vrba mrda

Budući da smo mi ne samo naše nego i mačje jebalište velikih sila, blizu je pameti da Hil u Beograd ne dolazi s namerom da nekog strmopižđuje i da nešto uzima (Kosovo), nego da kako zna i ume smanji uticaj jednog drugog ambasadora, u datom slučaju – ruskog. Ako ste, neprejebivi kakvi ste, pomislili na ambasadora Nikaragve, zajebali ste se u računu. Mrzi me da proveravam hronologiju, ali čini mi se da je vest o Hilovom naimenovanju usledila nedugo nakon što se, prilikom skorašnje krize, ruski ambasador pojavio na kosovskoj granici u društvu najviših državnih i vojnih rukovodilaca, helikoptera i aviona u brišućem letu. E sad, ruski ambasador to sebi može (u stvari – mora) priuštiti, Srbija, međutim, kao mala zemlja domaćin, to ne bi smela da čini. Ruski ambasador na granici u kriznoj situaciji – to fakat odašilje Albancima poruku „jebaćemo vam majku, Rusi su nama“, ali s druge strane – a ta je strana i s one strane kosovske granice – pali crvenu lampicu i sve me to podseća na onog dilbera koji je zanemarivao taktiku, igrao za raju i završio u nižerazrednom Vratniku. Tako razmišlja Svetislav Basara o ustoličenju novog ambasadora SAD u Beogradu.


Slične vijesti

11.08. (11:00)

Rudarsko-kemijska rekla-kazala pitanja

Basara: Tema jučerašnje kolumne

Istorijsko iskustvo me je još davnih dana poučilo da je dibidus neučinkovito poricati bilo koju glasinu i dubaru, npr. da si naguzio kozu, i u tom smislu sam kozojebima – kako onim lažno optuženima, tako i onim stvarnim – uvek davao besplatan pravni savet: kad god vas optuže da ste naguzili kozu, vi „s ponosom“ recite: „Šta naguzio, i u uši sam zavrtao“. Sledstveno sam i ja poznanicima „zavrnuo uši“. Naravno, da sam za litijum, rekao sam. I ne samo da sam za litijum. Ja sam i za silicijum, kalcijum, magnezijum, da ne dužim, za ceo periodni sistem elementa. Tako sam, bačanjem u sprdnju, poznanike ućutkao, ali ih nisam razuverio.

Pogrešan utisak da sam ZA litijum (i da ne podržavam „borbu protiv litijuma“) proistekao je iz (namerno) pogrešnog razumevanja mog kuhinjskog, ekonomsko političkog džaba krečenja, koje je govorilo otprilike sledeće: zemlje koje ne idu u korak s vremenom i tehnologijom vreme pregazi i pretvori ih u deponiju ili rudnik jeftinih sirovina. Svetislav Basara s danom zakašnjenja u naslovu (a možda i u pravo vrijeme).

02.08. (20:00)

'Ne bi me začudilo da još ima živih dilbera koji su u detinjstvu uzvikivali „živeo kralj“...'

Basara: Zašto je u Srbiji građanski rat nemoguć

Sa sledećim obrazloženjem: da bi i građanski rat bio moguć neophodni su građani, a te sorte u Srbiji nema, nije je bilo, niti će je, kako stvari stoje, biti. Time nisam insinuirao da Srbiju nastanjuju seljaci, daleko od toga, mislim ima tu i zemljoradnika, al’ u mojoj nomenklaturi epiteti „seljak“, „seljačina“ su rezervisani za istaknute građane beogradskog Kitaj Goroda i Slavskog Pojasa. Da bi izbio građanski rat u zemlji, nazovimo je X, mora 1. biti velikih napetosti – taj uslov Srbija ispunjava; 2. tu (još važnije) moraju biti najmanje dve (može i više) velike grupe građana čiji su pogledi na način prevazilaženja napetosti dijametralno suprotni i nepomirljivi; i – najvažnije – 3. građani moraju imati muda da poginu za svoju stvar, tj, da budu ili pukovnici, ili pokojnici.

Srpsko građanstvo i seljaštvo je tradicionalno boleo qwzr da li je Srbija monarhija, komunistička satrapija ili parlamentarna demokratija. Oduvek je bilo bitno „đe sam ja tune“. Ne kažem da u Srbiji nije, bar na papiru, bilo republikanaca, monarhista i komunista, ali široke mase srpskog društva nikad nisu bile polarizovane na krv i nož oko nekog bazičnog političkog koncepta. Svetislav Basara.

23.07. (16:00)

Recenzija serije po sjećanju

Basara: Kultura boljeg života

Nema vernije slike srpske društvene stvarnosti – mada je stvarnost malčice prejaka reč – od TV serije „Bolji život“, koju sam – iako to ni serija ni ja nismo očekivali od mene – pogledao dva puta. Od prve do poslednje epizode. Da je bilo moguće, „odbindžovao“ bih je. Ali vo vremja ono nije bilo moguće. Ako sada bude moguće, pogledaću je još jednom. Napominjem da žestoki treš „Bolji život“ nisam gledao kao filmofil, nego kao kuhinjski sociolog i fenomenolog. Junaci „Boljeg života“ su svi do jednog manje ili više simpatični luzeri s ljudskim likom, koji se – opet svi do jednog/jedne – ponašaju kao da su šmekeri i div junaci iznad svih situacija. Ako se dobro sećam, svim personama dramatis „Boljeg života“ do ostvarenja sanjanog boljeg života uvek fali nekih 300-400 maraka – koje su tu, u opticaju, mada bi valjalo proveriti da li su falsifikovane – koje se sele iz epizode u epizodu, iz ruke u ruku, a kurva bolji život volšebno izmiče. Svetislav Basara

20.07. (13:00)

I njega zaboli uvo

Basara: Donald Bastać

Umesto drekavaca na letnju scenu su stupili atentatori-diletanti koji ili promaše političarsku „metu“, ili je samo rane i završe likvidirani po kratkom postupku. Globalno javno mnjenje je saglasno u smatranju da je neuspeli atentat Trampu popločao put u Belu kuću, kojoj sve više priliči i epitet „luda“. Bilo je predvidivo da će teoretičari zavere ispresti priču da je upravo s tim ciljem Tramp i upriličio neuspeli atentat. U šta, bez obzira na to što je Tramp spreman na sve, sumnjam. Preveliki bi bio rizik. Nevična ruka može zadrhtati u odsudnom trenutku… Ne pije vodu.

Kako god, neuspeli atentat na Trampa – koji je povećao izglede za njegov povratak u Belu kuću – kao da je dao krila šarenom, ali homogenom međunarodnom društvu, među njima i našem, koje puno očekuje od Trampovog uspenija na vlast.

Možda grešim, ali mi se čini da su to očekivanja bez krčmara. Sve govori – i sam Tramp to javno govori – da on naprosto nije ličnost koja bi pomogla bilo kome osim sebi, a da je ličnost sprema ko zapeta puška da svakog zajebe. Svetislav Basara

11.07. (21:00)

Umjesto silicijske - silikonska dolina!

Basara se ne opredjeljuje za litij, a objasnio i zašto

Naravno, neću reći da rudarenje litijuma ne nanosi štetu životnoj sredini – nema takvih rudarenja, sva su zagađivači – ali ću reći nešto drugo, tj. postaviću jedno neprijatno pitanje: Na osnovu čega društvo poput našeg, koje je u XX veku na jedvite jade uhvatilo korak sa drugom tehnološkom revolucijom, koje je treću tehnološku revoluciju prespavalo, a prespavaće i četvrtu, veštački inteligentnu, očekuje da će izbeći sudbinu rezervata za tzv. prljave tehnologije? Pročitah onomad kmetsimanovsku izjavu neke opozicione vedete – zaboravio sam joj ime – koja je otprilike rekla, citiram po sećanju: „I Nemačka je bogata litijumom, pa zašto ne kopa u svojoj zemlji, nego hoće da zagadi našu.“ To je tačno. Litijum nije redak u prirodi, svugde ga ima. Ali Nemačka si može priuštiti da litijum ne kopa na svojoj teritoriji zato što se u međunarodnoj podeli poslova našla u grupi zemalja koje drže visak, dočim smo mi – napominjem: plebiscitarnom narodnom voljom – završili u grupi zemalja koje mešaju malter. Svetislav Basara

07.07. (01:00)

Ekologija im se ne isplati

Basara: Litije za litijum

Sklonost Srba (svih boja) protestnim šetnjama dugog trajanja, zaumnim hodočašćima i pasivno-agresivnim litijama već je poslovična. Od tog starog srpskog zanata (za sada) vajde je videla samo naše gore Marina Abramović, koja je konceptualistički prepešačila polovinu Kineskog zida, privukla svetsku pažnju i verovatno zaradila neku kintu. Svi ostali srpski litijaši, protestni šetači i pasivno-agresivni litijaši – iliti u mojoj klasifikaciji „seljački konceptualisti“ – uglavnom džaba kreče, mada se poneki izbore za malo lokalne pažnje.

Može li se Vučić uzdrmati i u krajnjem ishodištu strmopizditi ekološkim putem?  Moje mišljenje – koje dele i neki učesnici Danasove javne rasprave – jeste da to nije moguće. I to iz više razloga. Razlog prvi: nema te „goruće teme“ koja će sama po sebi magičnim putem strmopizditi bilo koga i bilo gde. Razlog drugi: ekologija može biti samo deo nekog političkog programa, ne i politički program. Razlog treći – najvažniji – ekologija je po definicija ćorav posao u društvu u kome niko ne daje pet sitnih para za ekološke katastrofe, sve dok ne dođu do njegovog dvorišta. Svetislav Basara.

28.06. (10:00)

Inače su izdajnici naroda... i tako iz prvenstva u prvenstvo

Basara: Fudbal bez krčmara

Šta je to što srpske vlasti, opozicije i najšire mase ujedinjuje u neodustajnoj nadi da će višedecenijski dokazano neuspešna reprezentacija osvojiti titulu evropskog, a ako bog da, i svetskog prvaka. Ja to objašnjavam fenomenom psihičkih epidemija, kojima je ovdašnji živalj vrlo sklon, potom tradicionalnom brkanju mobilizacije i pobede i čvrstoj veri da nam niko ništa ne može jer smo jači od sudbine. Što je sve skupa – osim što je tragikomično – u slučaju fudbala još i benigno. Ume to da bude i zlokobnije. Budući da u Srbiji fudbal (kao, uostalom, ni crkva) nije odvojen od države i naroda, reprezentativci na takmičenja ne odlaze da bi igrali fudbal, pa šta i bog da, nego da bi verifikovali pobedu bez krčmara. To je samo po sebi recept za uprd u čabar… Svetislav Basara

14.06. (01:00)

Samo ti piši, a povijest će reći svoje

Basara: Pisci između dvaju izbora

Pisci između dva rata, to su vam bili – da navedem samo neke – Andrić, Crnjanski, Ćopić, Rastko Petrović i mnogi drugi kojima posleratni pisci jedva da su dosezali do kolena. Možete sad zamisliti moju radost i udaranje šapicama u grudi od sreće kad mi je godine (mislim) devedesete veliki Brana Petrović – koji je video kud plovi ovaj brod – rekao: „Burazeru, sva je prilika da ćemo i mi biti pisci između dva rata, ajmo u ‘Brankovinu’ da zalijemo.“ Što smo i učinili. I to obilno.

I fakat, Brančilo i ja smo ubrzo postali pisci između dva rata. A da li smo dobacili bar do pola visine drevnih pisaca između dva rata, o tome neka sudi književna istorija, koja tavori na ivici egzistencije. Pošto je generacija pisaca između (zasad) poslednja dva rata već na izmaku, a da su se u međuvremenu izdešavala razna čuda i pokore, držim da bi književni teoretičari i istoričari – ako su neki još preostali – trebalo da uvedu novu književnoistorijsku klasifikaciju – „pisci između dvaju izbora“. Svetislav Basara

07.06. (10:00)

Pokušaj uvlačenja u Visoka Dupeta (s obje strane Drine)

Basara: Srbnica

Evo, ja imam predlog, pa ako komisija smatra da će odgovarati, neka ga usvoji, nagradnog stana se odričem u korist NSPM. Sve što treba učiniti je sledeće: iz „Srebrenica“ treba izbaciti „e“ i „en“ i tako ćemo dobiti ime Srbnica. Em više neće biti Srebrenica, em će biti mnogo više srpska. Da pređemo na stvar. Šta je ideja promena imena Srebrenice? Motiv „skidanja ljage“ sa imena Srebrenica je još jedna u nizu manifestacija ovdašnje zaumne prakse prepravljanja istorije i njenog upodobljavanja režimskim ideologijama promenom imena ulica i gradova.

Ko još, recimo, pamti „Svetozarevo“, „Rankovićevo“, „Kardeljevo“, „Ivangrad“ i ko je u stanju da nabroji sva imena ulica Svetogorske i – apsolutnog rekordera u promenama imena – Krunske, koja je za 150-ak godina promenila čak 12 imena. Promena imena Srebrenice tek nema smisla ako je motivisana idejom bekstva od neprijatnih rezolucija i negativne svetske slave. Srebrenica nije postala ozloglašena zato što se zove Srebrenica, nego zato što je u njenoj okolini počinjen, hajde da upotrebimo ovdašnji termin, „stravičan zločin“. A zločinu se ime ne može promeniti. Svetislav Basara pojasnio.

02.06. (21:00)

Svaki je dan doslovno historijski

Basara: Istorijska nedelja

Oglašavati svaki dan, svaki potez i svaku odluku kao istorijsku, to znači trčati pred rudu istorije zato što je pisanje istorije – koje je nešto različito od stvarne istorije – ekskluzivno pravo sutrašnjeg dana. „Sutra“ bi trebalo da se osvrnemo na juče i da razaberemo šta je bilo istorijsko, šta banalno, šta beznačajno, šta loše, ali mi – zahvaljujući „našim posebnostima“ i aksiomu da „možemo i ono što ne možemo“ – ne radimo tako, jer bismo, ako bismo tako radili, dokonali da su naši jučerašnji dani bili ili ubistveno dosadni ili ispunjeni ubistvenim sranjima.

Takvo poimanje istorije – istorije na dan, kao stan na dan – ima vrlo loše posledice po našu istoriju i život. Svaki dan oglašavamo istorijskim da bismo zabašurili da se juče nije dogodilo ništa – ili da se dogodilo neko sranje – a da bismo stvorili privid istorijskog „kontinuiteta“, jarkim svetlom osvetljavamo istorijske dane od pre najmanje 20 godina. Svetislav Basara