Basara: Litije za litijum - Monitor.hr
06.07. (23:00)

Ekologija im se ne isplati

Basara: Litije za litijum

Sklonost Srba (svih boja) protestnim šetnjama dugog trajanja, zaumnim hodočašćima i pasivno-agresivnim litijama već je poslovična. Od tog starog srpskog zanata (za sada) vajde je videla samo naše gore Marina Abramović, koja je konceptualistički prepešačila polovinu Kineskog zida, privukla svetsku pažnju i verovatno zaradila neku kintu. Svi ostali srpski litijaši, protestni šetači i pasivno-agresivni litijaši – iliti u mojoj klasifikaciji „seljački konceptualisti“ – uglavnom džaba kreče, mada se poneki izbore za malo lokalne pažnje.

Može li se Vučić uzdrmati i u krajnjem ishodištu strmopizditi ekološkim putem?  Moje mišljenje – koje dele i neki učesnici Danasove javne rasprave – jeste da to nije moguće. I to iz više razloga. Razlog prvi: nema te „goruće teme“ koja će sama po sebi magičnim putem strmopizditi bilo koga i bilo gde. Razlog drugi: ekologija može biti samo deo nekog političkog programa, ne i politički program. Razlog treći – najvažniji – ekologija je po definicija ćorav posao u društvu u kome niko ne daje pet sitnih para za ekološke katastrofe, sve dok ne dođu do njegovog dvorišta. Svetislav Basara.


Slične vijesti

Danas (14:00)

Umjesto 'čovjeka iza kojeg bi svi stali' - artikulirana politika

Basara: Iza jednog čoveka

Akademik i pisac Duško Kovačević je u intervjuu za NIN „ocenio“ da je na političkoj sceni već deset godina sve „isto“, da je vladajuća – nazovimo je Visoka – stranka organizovana kao (polu)vojna formacija, da su takvoj stranci/formaciji „suprotstavljeni ljudi iz deset, petnaest udruženja i stranaka koje podsećaju na razred u srednjoj školi koji vređa nastavnika, a ovaj ih onda za kaznu obori na popravni“ i da opozicija, ako kani pobijediti, a ne izgubiti, treba da „stane iza jednog čoveka“ – da ne kažem baš ćo’eka – jer narod „hoće jednog moćnog čoveka, od Karađorđa do Vučića“.

Cinik bi rekao: pa šta onda narod hoće, ako već ima jakog Visokog čoveka i zašto narod misli (ako uopšte misli) da će sledeći moćni čovek – iza koga stanu rogovi iz opozicione vreće (smeh vrabaca iz offa) – promeniti bilo šta u autoritarnoj tehnologiji vladavine koja je samo dvaput u novijoj istoriji nakratko suspendovana.

Kao pozitivan primer stajanja iza jednog čoveka Kovačević navodi svojevremeno stajanje iza Koštunice – svako pravo, što rekli pokeraši – ali moja neznatnost drži da je to bilo jedno od najpogubijih stajanja iza jednog čoveka, a zašto tako misli, stotinama puta sam ovde objašnjavao. Svetislav Basara

Prekjučer (09:00)

Hollywood umjesto kristalne kugle

Basara: Megalopolis i Megalokasaba

Holivud nije – kako se pogrešno smatra – fabrika ružičastih snova. Holivud je fabrika ružne jave. Ako ste pročitali moju recenziju filma „Megalopolis“ – pa još ako ste pogledali i film – i ako malo mućnete glavom, biće vam jasno da je glavni junak Cezar Katalina (Adam Driver) arhetip tipova poput Elona Maska, a lako ćete u ostalim (listom negativnim junacima) prepoznati demagoge koji su od svetske istorije napravili porodični biznis i koji jebu pa rasturaju globalnu sirotinju raju. Već godinama grmim sa amvona famozne tribine: ako hoćete da zavirite u budućnost – što vam ne preporučujem – nemojte gledati u bob, čitati futuriste, filozofe i geopolitičke proser-efendije, gledajte američku filmsku produkciju (ne samo holivudsku). Svetislav Basara za neki tamo list

Utorak (10:00)

Ne treba nam film, pa mi živimo Megalopolis

Basara recenzira Coppolin novi film

I – šta ka­žem. Ka­kav je „Me­ga­lo­po­lis“. Kao što sam i pre­t­pos­ta­vio – odli­čan. Od­go­vor na pi­ta­nje: za­što se ni­je svi­deo be­lo­sve­t­skoj kri­ti­ci – na­ša, do­ma­ća, tek tre­ba da ka­že svo­ju reč – ta­ko­đe je jed­nos­ta­van: za­to što je odli­čan, ali ni­je za­ba­van i za­to što ne­će na­mla­ti­ti pa­re.
Da skra­tim pri­ču: „Me­ga­lo­po­lis“ je fi­l­m­ska pri­ča o kra­ju ci­vi­li­za­ci­je ko­ji se – za ra­zli­ku od re­gu­lar­nih di­sto­pi­ja – ne do­ga­đa, 2374, re­ci­mo, ne­go upra­vo sa­da. To je i ra­zlog „Me­ga­lo­po­li­so­ve“ ne­po­pu­lar­nos­ti. Ni­ko ne vo­li da gle­da svoj kraj.

Ko­po­la je me­ta­fo­ri­č­no po­ve­zao ago­ni­ju ri­m­ske ci­vi­li­za­ci­je sa ago­ni­jom ove u ko­joj ži­vo­ta­ri­mo, što od gle­da­la­ca (i kri­ti­ča­ra) za­h­te­va bar elemen­tar­no po­zna­va­nje Gi­bo­no­vog de­la „Opa­da­nje i pro­pa­st Ri­m­skog ca­r­stva“, što je, pre­t­pos­ta­vljam da pre­t­pos­ta­vlja­te, kra­j­nja re­t­kost, naro­či­to u Sr­bi­ji, u ko­joj se još vo­de ra­spra­ve o opa­da­nju i pro­pa­sti Mi­lo­še­vi­će­vog ca­r­stva, ko­je se ote­glo go­to­vo kao pro­pa­da­nje ri­m­skog.

Ko­po­la ni­je ak­ti­vi­sta, još ma­nje je­dan od le­gio­na bo­ra­ca pro­tiv ka­pi­ta­li­z­ma, ra­si­z­ma, fa­ši­z­ma i mu­če­nja imi­gra­na­ta i osta­lih bau­ka XXI ve­ka. Ko­po­la je ume­t­nik i ume­t­ni­č­ki ubed­lji­vo – re­di­te­lj­ski, sce­no­gra­f­ski i glu­ma­č­ki pe­r­fe­k­t­no – pri­ka­zu­je pro­ro­čan­stvo sa­da­šnjos­ti, ono­ga što se već do­ga­đa, ali što ni­je ta­ko efe­k­t­no kao u fi­l­mu, za­to što to što se do­ga­đa ne re­ži­ra Ko­po­la, ne­go ma­h­ni­ti klov­no­vi op­sed­nu­ti zgr­ta­njem pa­ra i mo­ći. Svetislav Basara

26.09. (16:00)

Imaju vidjelice za informere

Basara: Kasno paljenje

Opštepoznato je da neke odštampotine izveštaje o pizdarijama znaju da objave i dva sata pre nego što se dogode. Večernje novosti – odštampotina toksičnija od Aloa, Informera i Rotopalanke uzetih skupa – znale su da odu i korak dalje, pa su vest o smrti uglednog arhijereja – da l’ Amfilohija, da l’ Irineja Niškog, ne sećam se više – objavile dan pre nego što je čovek umro. Ili je – možebiti – vest bila objektivna i pravovremena, samo je odnekud „odozgo“ – ovog dole „odozgo“, ne onog gore – iz bogzna kog razloga, stiglo naređenje da pokojnik umre dan ranije. Svetislav Basara

22.09. (00:00)

Bivši bez razloga (iako ne svi)

Basara: Kultura bivšosti

Mlade generacije verovatno nikad nisu čule izraz „bivši čovek“. Često se taj izraz mogao čuti za SFRJ-otovog vakta, a siguran sam da je bio u opticaju i u knjaževstvu i potom kraljevstvu Sersbkom. „Bivši čovek“ – to se odnosilo na osobe (oba pola) koje su u jednom momentu bile jako važne i moćne, pred čijim su se dupetima protezali dugački redovi, a od kojih su, nakon što bi iz ovog ili onog razloga zglajzali – svi bežali ko đavo od krsta, a retko ko se usuđivao da im se javi na ulici. Dva najpoznatija (i najuglednija) bivša srpska čoveka bili su Đilas – Milovan, ne Dragan, mada se i Draganče bliži bivšosti – i Aleksandar Leka Ranković. Osim što je okusio gorčinu bivšosti, Đido je i žestoko ograisao. Debelo je platio kukurikanje pre svanuća višegodišnjom robijom. Koju je muški podneo.

O Đilasovim bivšečovečanskim poslovima i danima možete se obavestiti u njegovim dnevnicima, koje mesecima svima toplo preporučujem, o Rankovićevim postpadnim danima nećete saznati ništa, zato što je Ranković svoje dnevnike dao na čitanje Ćosiću, onda potegao pa umro. Svetislav Basara

13.09. (18:00)

Između dva bloka u komšiluku

Basara: Karakazanj

Strogo uzev, spoljna politika Srbije – u svim njenim alotropskim modifikacijama, uključujući i jugoslovensku – nije se menjala od osnivanja do današnjeg dana. Od početka XIX veka naovamo Srbija je neodustajno nastojala da bude „istok na zapadu i zapad na istoku“, što je eufemistički izraz za politiku i jare i pare, koja ne prolazi ni na stočnim pijacama, kamoli u svetskom karakazanu.

Osnovni problem srpskih spoljnih politika (svih boja) jeste Srbijina unutrašnja politika, koja se – uprkos brojnim dinastičkim smenama i promenama političkih sistema – takođe nije menjala od osnivanja do današnjeg dana. Stvar je jednostavna: ako ne znaš šta ćeš sa samim sobom, kako ćeš znati šta sa ostatkom sveta. Kad su godine 1989. napetosti između na krv i nož zavađenih blokova (privremeno) popustile, ex-Yu se, skupa sa Srbijom, raspala kao kula od karata. Sa izuzetkom Slovenije – i vrlo delimično Hrvatske – sve ostale ex-Yu republičice su ostale u stanju permanentne političke raspadnutosti, čitaj: državne nedovršenosti i geopolitičke dezorijentisanosti. Promišlja Svetislav Basara

10.09. (09:00)

Delikatna tema

Basara: Spuštanje meke zastave

Nedugo po izbijanju ukrajinskog pičvajza, otresitije majke geopolitičke invencije su najavile ponovno spuštanje famozne „gvozdene zavese“ i rascep sveta na dve (nejednake) polovine, od kojih svaka tvrdi da je carstvo slobode i prosperiteta, a da je ona druga zona sumraka i propasti. Ovog drugog što se tiče, obe na krv i nož zavade stranke su u pravu. Ali to je metafizički, ne geopolitički problem. Meni lično uvođenje aplikacija za ulaz – i naplata ulaska u EU – liči na spuštanje meke gvozdene zavese, koja – ako se drugačije naredi – očas posla može postati mnogo tvrda. I tako mic po mic dođosmo do „goruće“ teme naše današnje kolumne: đe smo mi tune?

Po običaju – za koji se može reći da je tradicija – zasad nismo ni tamo ni vamo, dakle u poziciji neodrživoj na duži rok. To znaju i vrapci. I uopšte im nije do smeha. Sledeće pitanje – koje će još više zabrinuti vrapce – jeste: đe ćemo biti? Ako budemo dosledni svetloj tradiciji ufarničkog srljanja u pičvajze – a ne vidim naznaka da će se odstupiti od tradicije – naći ćemo se iza (u mojoj opciji) lošije strane zavese. Svetislav Basara

08.09. (21:00)

Laku noć, Boro

Basara, ako i sluša muziku, pusti si dvije pjesme – jedna od njih je i Čorbina ‘Dobro, jutro’

Bio je – laka mu zemlja – mnogo značajnija ličnost nego što je i sam mislio da jeste, a nije da nije mislio da je značajan. Daleko od toga. Samo nije shvatao u čemu je njegov značaj. Njegov bend Riblja čorba, po kom je dobio (i rado nosio) nadimak Čorba, nije uzmicao Bijelom dugmetu, svakako je bio originalniji, a otišao bih tako daleko da ustvrdim da su Riblja čorba – i isto tako dobra, ali manje popularna Yu grupa – bili jedini autentični rok izraz nekadašnje Jugoslavije. Sve je tu bilo svetsko, a naše. Budući autentični narodni čovek, bilo je predvidivo da će – kad se narod na svoju nesreću dogodio, Boro stati uz narod. Za razliku od vodećih „narodnih ljudi“ (koje i u ovom nekrologu nabijam na qwrz), na sopstvenu štetu. Ali ne i na štetu muzike, koju je nastavio da stvara i izvodi takoreći do umrlog sata. Svetislav Basara

11.08. (13:00)

Rudarsko-kemijska rekla-kazala pitanja

Basara: Tema jučerašnje kolumne

Istorijsko iskustvo me je još davnih dana poučilo da je dibidus neučinkovito poricati bilo koju glasinu i dubaru, npr. da si naguzio kozu, i u tom smislu sam kozojebima – kako onim lažno optuženima, tako i onim stvarnim – uvek davao besplatan pravni savet: kad god vas optuže da ste naguzili kozu, vi „s ponosom“ recite: „Šta naguzio, i u uši sam zavrtao“. Sledstveno sam i ja poznanicima „zavrnuo uši“. Naravno, da sam za litijum, rekao sam. I ne samo da sam za litijum. Ja sam i za silicijum, kalcijum, magnezijum, da ne dužim, za ceo periodni sistem elementa. Tako sam, bačanjem u sprdnju, poznanike ućutkao, ali ih nisam razuverio.

Pogrešan utisak da sam ZA litijum (i da ne podržavam „borbu protiv litijuma“) proistekao je iz (namerno) pogrešnog razumevanja mog kuhinjskog, ekonomsko političkog džaba krečenja, koje je govorilo otprilike sledeće: zemlje koje ne idu u korak s vremenom i tehnologijom vreme pregazi i pretvori ih u deponiju ili rudnik jeftinih sirovina. Svetislav Basara s danom zakašnjenja u naslovu (a možda i u pravo vrijeme).

02.08. (20:00)

'Ne bi me začudilo da još ima živih dilbera koji su u detinjstvu uzvikivali „živeo kralj“...'

Basara: Zašto je u Srbiji građanski rat nemoguć

Sa sledećim obrazloženjem: da bi i građanski rat bio moguć neophodni su građani, a te sorte u Srbiji nema, nije je bilo, niti će je, kako stvari stoje, biti. Time nisam insinuirao da Srbiju nastanjuju seljaci, daleko od toga, mislim ima tu i zemljoradnika, al’ u mojoj nomenklaturi epiteti „seljak“, „seljačina“ su rezervisani za istaknute građane beogradskog Kitaj Goroda i Slavskog Pojasa. Da bi izbio građanski rat u zemlji, nazovimo je X, mora 1. biti velikih napetosti – taj uslov Srbija ispunjava; 2. tu (još važnije) moraju biti najmanje dve (može i više) velike grupe građana čiji su pogledi na način prevazilaženja napetosti dijametralno suprotni i nepomirljivi; i – najvažnije – 3. građani moraju imati muda da poginu za svoju stvar, tj, da budu ili pukovnici, ili pokojnici.

Srpsko građanstvo i seljaštvo je tradicionalno boleo qwzr da li je Srbija monarhija, komunistička satrapija ili parlamentarna demokratija. Oduvek je bilo bitno „đe sam ja tune“. Ne kažem da u Srbiji nije, bar na papiru, bilo republikanaca, monarhista i komunista, ali široke mase srpskog društva nikad nisu bile polarizovane na krv i nož oko nekog bazičnog političkog koncepta. Svetislav Basara.