Bila bi to famozna predstava
Basara: Kako sam pod starost cenzurisan

USFRJ-otu ni u njenim najrigidnim danima nije bilo cenzure, u smislu institucije koja odlučuje šta se može, šta ne može štampati u novinama, prikazivati u bioskopima ili igrati u pozorištu. A opet – osim u retkim, vrlo kažnjivim izuzecima – nikada nije štampano, prikazivano ni igrano ništa što bi izazivalo mrštenje SFR-jotovih državnih vrhova. Pa kako je to bilo moguće? Lako. Evo kako. Svi su znali koje su teme zbog kojih bi se državni vrhovi namrštili, sledstveno niko – osim retkih koji su prolazili ko bosi po trnju – nije ni pomišljao da štampa, prikaže ili odigra nešto zbog čega bi se državni vrh namrštio. Svetislav Basara opisuje kako su mu tek sad predstavu za koju je pisao scenarij stavili na led…