Basara: Idi u NSPM - Monitor.hr
Danas (07:00)

Osim ako ti se ne ide

Basara: Idi u NSPM

Bi­ti se­le­k­tor fu­d­ba­l­ske re­pre­zen­ta­ci­je i po­li­ti­čar dve su de­lat­nos­ti po­djed­na­ko pri­vla­č­ne sr­p­skom sr­cu, tim pri­vla­č­ni­je za­to što se na pr­vi po­gled či­ni da ih sva­ko mo­že uspe­šno oba­vlja­ti, tre­ba li uo­p­šte re­ći da će sva­ki pre­te­n­dent tvr­di­ti da je uspe­šni­ji od svih dru­gih. To to­me ni­je ta­ko ni u fu­d­ba­lu, po­go­to­vo ne u po­li­ti­ci, a po­go­to­vo ne u sr­p­skoj po­li­ti­ci, ko­ja se – isti­ni za vo­lju – tra­di­cio­nal­no vo­di na na­čin ko­ji po­d­gre­va ilu­zi­ju da se po­li­ti­kom mo­že sva­ko ba­vi­ti.

za uspe­šno ba­vlje­nje po­li­ti­kom do­vo­lj­no: 1. da se od ra­ne zo­re do mra­ka po­zi­vaš na sr­p­sku sve­ti­nju da­na – po­ne­kad to bu­de so­ci­ja­li­sti­č­ko sa­mou­pra­vlja­nje, po­ne­kad sr­p­ski svet, da se 2. po­va­zdan za­kli­nješ u isto­ri­j­sku li­č­nost da­na – po­ne­kad to bu­de Sa­va Ko­va­če­vić, po­ne­kad Sve­ti Sa­va, 3. da po­va­zdan na­pu­ša­vaš po­li­ti­č­ke pro­ti­v­ni­ke, oba­si­paš ih uvre­da­ma, ba­ga­te­li­sa­njem i oma­lo­va­ža­va­nji­ma i 4. da sva­koj pe­r­so­ni dra­ma­tis ko­ja ne ispu­ni tvo­ja oče­ki­va­nja/na­de skreseš u brk – sram te bilo. Svetislav Basara


Slične vijesti

Danas (11:00)

Menadžeri novog kova

Šajatović: Hrčci na warp-pogon

Digitalizacija i sve što sa sobom nosi tjera današnje menadžere da u poslovnom smislu trče sve brže. Kao hrčci u kotaču. Od njih se traži da imaju supermoći u inovativnosti, digitalnoj transformaciji, tetošenju zaposlenika, zadovoljavanju kriterija ESG-a, samoobrazovanju… Nije čudno što mnogi ‘puknu ko kokice‘. Ne može ni natprosječan ljudski mozak slijediti brzinu kojom digitalizacija transformira biznis. A onda cijele poslovne zajednice upadaju u ‘hrčkovu zamku‘. Svaki u svom biznisu ubrzava procese. Svi nastoje biti što brži i cijelo vrijeme na raspolaganju. Generacije menadžera pred mirovinu često svoje 20-ak godina mlađe nasljednike ocjenjuju kao neotporne. Svako malo neki završi u burnoutu. Koliko god mi stariji prolazili kroz velike izazove, oni su dolazili i prolazili. Ove mlađe sustiglo je digitalno prokletstvo. A njegovoj vladavini ne nazire se kraj. Miodrag Šajatović za Lider.

Prekjučer (14:00)

Biciklom i po kiši i po snijegu

Vojković o Tomaševićevom prijedlogu da se biciklom ide na posao: Mali broj tvrtki ima tuš

Svi na bicikliće, pa pedalirati, pa nema gužvi, nema automobila (bljak automobili, taj liberalno-buržujski simbol slobode kretanja) i najvažnije – ako postavimo dovoljno biciklističkih staza po gradu, ne moramo ništa sustavno rješavati oko javnog prijevoza. Malo morgen. Štos s biciklima vrijedi ako vam je djed partizan oslobodio stan u centru ili ako ste financijski visoka klasa koja je mogla kupiti stan u centru. Vrijedi i ako ste dovoljno visoko na društvenoj ljestvici da na poslu imate ormar za rezervnu odjeću i tuš, jer niti je odjeća za bicikliranje primjerena poslu niti nešto ugodno mirišete u ljetnom razdoblju godine nakon bicikliranja. Zamislite stajati osam sati na poslu i onda biciklom kući, i to navečer, po magli… Goran Vojković za Index.

Prekjučer (09:00)

Jedan šumom, drugi drumom

Jokić: ‘Hrvatski san’ Gordana Grlića Radmana – Dok se svijet preslaguje, mi filozofiramo ispod šljive

Vrijeme velikih promjena globalnih odnosa u kojem se sklapaju nova savezništva od svih država zahtijeva promišljeno, koordinirano, hrabro i pametno pozicioniranje. Nažalost, hrvatska vanjska politika ne posjeduje niti jednu od navedenih kvaliteta. Ministar Gordan Grlić Radman groteskno simbolizira politiku koja je bez vizije i jasnog smjera, a često i kontradiktorna. Prijepori predsjednika i premijera nisu jedini problem u kojem se nazire bezglavost u ovoj važnoj sferi funkcioniranja države. Na brojne provokacije s kartama velike Mađarske koje uključuju hrvatski teritorij i brojna verbalna “romantična” svojatanja istoka Hrvatske, Rijeke i Primorja, ministar vanjskih poslova uvijek je nalazio potpuno razumijevanje. Baš kao i velikotalijanske zahtjeve za Istrom. Najbolji primjer lažnog desnog suverenizma u kojem za veće uvijek ima razumijevanja i u kojem je jedino važno da prijetnja ne dolazi s istoka, za razliku od Anušićevog, rijetko iskrenog i hvalevrijednog istupa. Boris Jokić za tportal.

Prekjučer (08:00)

Zvijezda interneta

Žižek: Zašto sam popularan na TikToku

Ne znam zašto, jer nikad nisam bio na toj ni bilo kojoj drugoj digitalnoj platformi. Način na koji platforme funkcionišu mi je potpuno stran. Mrzim brze dosetke i treba mi vremena da razmislim. U raznim prilikama prijatelji su mi skretali pažnju na naloge koji se lažno predstavljaju kao ja. Smešno je to što, mada pokušavaju da oponašaju moje razmišljanje, obično mi uvek pripisuju pogrešne političke ili filozofske stavove. Nemam vremena da protestujem zbog tih prisvajanja, ali sam nekoliko puta bio u iskušenju da se pod pseudonimom posvađam sa samim sobom. Slavoj Žižek komentira niz aktualnih tema, od Coppolinog novog filma do AI asistenata. Peščanik

27.10. (11:00)

Iz dnevnika maloga Borisa

Beck: Plenković i Milanović u ulozi Franje i Ane Šafranek

Samo umjesto Abesinije moramo ubaciti Ukrajinu. Andrej Plenković je Franjo Majetić koji glumi Franju Šafraneka, službenika u krizi srednjih godina, što svoje frustracije liječi alkoholom i fantazijama o herojskim podvizima u dalekim zemljama. Zoran Milanović preuzeo je ulogu zanemarene supruge Ane Šafranek, koju je nezaboravno odigrala operna pjevačica Mirjana Bohanec, čiji se životni križ sastoji od toga da podnosi svojeg prizemnog premijera, pardon, muža, i stišava njegove eskapade.

Dok se jedan koji u rat nije otišao (predsjednik) i drugi koji u rat nije mogao otići (premijer) prepucavaju hoće li ili neće poslati u Ukrajinu dva časnika za vezu, uz totalno zaposjedanje Sabora i svih medija, koji o tome besmisleno raspravljaju, Franjo Šafranek i ja molimo: pošaljite nas dvojicu! Istina, stari smo i beskorisni, ali imamo vatreno srce i ne znamo za strah, ne zato što bismo bili hrabri, nego zato što nam nije stalo do života – za razliku od naših vodećih političara, ne mislimo da bi naša smrt bila neka velika šteta. Boris Beck za Večernji (a onda i za Narod).

27.10. (00:00)

Prilika za seljački ma­ki­ja­ve­li­zam

Basara: Nada bez krčmara

Slav­ni re­ži­ser se usku­r­čio pro­tiv li­ti­ju­ma i – šta­vi­še – izja­vio da je spre­man da po­lo­ži i ži­vot u od­bra­ni ži­vo­t­ne sre­di­ne, što je stvar ko­ja je u Sla­v­skom po­ja­su, Ki­taj Go­ro­du i Eu­ro­ma­ha­li iza­zva­la se­ri­ju po­li­ti­č­kih or­ga­za­ma i sa­bor­no uda­ra­nje ša­pi­ca­ma po gru­di­ma. Ku­stu­ri­ca je bio de­ci­di­ran: „Ne­ću da se va­ljam u po­li­ti­č­kom bla­tu.“ U toj stva­ri je pun pa­me­ti. Da je Ku­stu­ri­ca do­vo­lj­no lud – a uo­p­šte ni­je lud, na­pro­tiv – da sta­ne na če­lo an­ti­li­ti­ju­m­skih ro­go­va u vre­ći, ba­ja­gi proe­vro­p­ske ko­m­bi stran­ke ne bi ima­le ni­šta pro­tiv da ih pre­dvo­di za­kle­ti pu­ti­no­fil, pro­ti­v­nik evro­p­skih vred­nos­ti, jed­nom re­č­ju: Ku­stu­ri­ca sa sve pa­ke­tom zna­če­nja ko­ja idu uz nje­ga. Da ne bu­de za­bu­ne, Ku­stu­ri­či­no je neo­tu­đi­vo pra­vo da bu­de pu­ti­no­fil i pro­ti­v­nik ko­jih god mu dra­go vred­nos­ti – tim pre što ne se­re po lo­kal­nom po­li­ti­č­kom dvo­ri­štu – do­čim je opo­zi­cio­na ide­ja/na­da/spre­m­nost da da du­pe Ku­stu­ri­ci i da ga pro­gla­si za vo­žda to­tal­ni kre­te­ni­zam. Svetislav Basara

25.10. (22:00)

Fiskalni Halleyjev komet

Gotovac: ‘Sjajna’ ideja poreza na nekretnine

Porez na nekretnine, kako nam se servira, nije ništa do demagoški klin koji će produbiti podjele u društvu. Jer će potencirati razlike bogatih i siromašnih, između generacija onih koji su stanove u socijalizmu dobivali ili devedesetih osvajali iz stambenog fonda JNA i onih drugih – današnjih mladih kojima za kvadrate traže silne tisuće eura. Dijelit ćemo se na samce i višečlane obitelji, brojiti kvadrate po članu kućanstva. Pa će netko izbore pokušati dobiti i onom „Imaš kuću – vrati stan!“ Već viđeno. Ali i opet djeluje. Za budale. Korisne. Viktor Gotovac za Nacional.

25.10. (19:00)

Samo bez rasizma, naime nisu svi iz vladajuće stranke takvi

Dežulović: Ujaci i netjaci

Eh da, zaboravio sam reći: makarski gradski vijećnik Marko, koji mjesecima ustrajno parkira kraj kontejnera na tržnici i sveudilj svakog dana plaća petnaest eura kazne, punim se imenom i prezimenom zove Marko Raos i ujak je hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. E sad. Ako hadezovski mozak tako funkcionira na najnižoj razini, u gradskom vijeću kakve ubave male betonske naseobine na moru – gdje je premijerov ujak “prisiljen” kršiti zakon jer mu grad nije osigurao parkiralište kraj pazara – sam bog zna na što je sve takav mozak spreman na ponešto višoj, ili čak najvišoj razini, recimo u netjakovoj Vladi Republike Hrvatske. Dobro, to se samo tako kaže: naravno da znamo na što je sve spreman. Ujak Marko samo nam je plastično pokazao kako on funkcionira. Boris Dežulović za Novosti.

25.10. (11:00)

Bezimenost nedostojna imena

Vučetić: Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko

U listopadu 2005. god. jedan čovjek osuđen je, doduše uvjetno, na osam mjeseci zatvora zbog toga što je 1999. god. sudjelovao u tučnjavi. Potukao se s policajcima koji su došli u ugostiteljski objekt s namjerom da tamo ponovno uspostave narušeni javni red i mir koji je ovaj bezimeni, uz sufliranje osoba sličnih afiniteta prema javnom redu i miru, obilato kršio.

U tučnjavi je bezimeni, osim fizičke sile, posegnuo i za arsenalom verbalnog nasilja nad policajcima. Da skratim priču, sada je taj bezimeni nasilnik ministar obrane. Ono je, istina, počinjeno, on je zbog toga kažnjen, kaznu je odslužio i sada ga se smatra nekažnjavanom osobom. Nasilnik je naknadnom pravnom akrobacijom skriven, ali je i dalje živ, njegova je narav ostala ista, samo je promijenio metode ostvarivanja nasilničkih namjera. Štoviše, ovo nasilje je daleko opasnije od onog desubjektiviziranog. Ovo nasilje se događa u ministarstvu, ono se događalo u birtiji. Desubjektivizirano nasije je evoluiralo. Marko Vučetić za Autograf.

24.10. (21:00)

Pošten posao ili samo pošteno na papiru?

Andrassy: Poštenje na servisu – Hrvatska u doba ‘nećemo se sad raspravljat’

Andrea nam opisuje svoje  frustracije s “poštenim poslovima” koje obavljaju ljudi koji ne rade baš pošteno. kroz dvije humoristične priče – jednu o kvaru garažnih vrata i drugu o problematičnoj dostavi namještaja – ukazuje na neprofesionalnost, lošu uslugu i često iritantno ponašanje radnika, unatoč tome što obavljaju društveno korisne poslove. Zaključuje kako je problem često više u osobi nego u samoj prirodi posla, ali se i pita gdje je nestalo pravo poštenje u svakodnevnim uslugama. Za Miss7