Basara: Događaj godine - Monitor.hr
Srijeda (13:00)

Šta da vam kažem sem: must see

Basara: Događaj godine

Za moju neznatnost događaj godine bilo je celonoćno bindžovanje prve sezone TV serije „Sto godina samoće“. Treba reći da mi je – kad sam pre nekoliko meseci video najavu – sumnja bila veća od nade. Takozvani predložak – istoimeni roman po kome je serija snimljena – veoma je filmičan, prepun snažnih slika utkanih u fantazmagorične dramske situacije, ali dug je put od reči do slike. Znao je to i autor romana – u mojoj optici najboljeg u XX veku – Gabrijel Garsija Markes, koji je decenijama tvrdoglavo odbijao primamljive ponude holivudskih producenata. Kad bi htele, naše filmadžije i serijalne efendije mogle bi da nauče kako se jedna istorija verovatno turbulentnija od naše, u datom slučaju kolumbijska, transponuje u fikciju i kako ta fikcija umetničkim sredstvima govori više o toj istoriji nego sve istorijske knjige skupa. Svetislav Basara za neki tamo medij.


Slične vijesti

Danas (11:00)

Manje učenika - više učitelja za dežurstva

Litvan: Ubojstvo djeteta razotkrilo svu mizeriju hrvatskog školstva i zdravstva

Iz nastavničkih redova tiho se rogobori protiv kontrolnih mehanizama jer bi u dežurstva trebali biti uključeni i nastavnici. A nisu dovoljno plaćeni, pa ionako imaju posla preko glave… A nije baš tako. Samo u posljednjih deset godina Hrvatska je ostala bez 11,2 posto učenika osnovnih i srednjih škola, odnosno u škole ide 57.000 djece manje nego 2015. U istom se razdoblju broj nastavnika povećao za gotovo deset posto (5480). Država kao da najviše strepi od bunta nastavnika i medicinskog osoblja. Zato je zdravstvo druga neuralgična točka koja je kumovala tragediji u Prečkom. Počinitelj je, naime, liječeni psihički bolesnik, a izjava njegove majke jedna je od najvećih optužnica protiv zdravstvenog sustava. Nije država vodila ubojičinu ruku u osnovnoj školi, ali incidenti se mogu očekivati kad se javne službe prekomjernim zapošljavanjem i dizanjem plaća pretvaraju u glasačku mašineriju vladajuće stranke. Goran Litvan za Lider.

Jučer (20:00)

Od većeg zla birati manje, ali i dalje birati zlo

Ivančić: Deset strana drugog kruga

Duboko sam uvjeren da bi eventualni izbor Primorca za predsjednika vodio u tragediju. Točnije, u završni čin tragedije. HDZ bi preko njega preuzeo zadnju instituciju koju ne drži pod kontrolom i dovršio okupaciju države. Kontrolirajući vojsku, Milanović barem sprječava da nas Plenkovićevo sluganstvo prema “zapadnim saveznicima” ne odvede u nepotrebna krvoprolića. Osim toga, čista je podvala kada se premijer i njegov džepni kandidat verbalno distanciraju od ekstremističke desnice, te se – iako vlast dijele s proustaškim DP-om – izdaju za reprezentante političkog centra. Imajući u vidu njihovu nestašnu dob, slučaj ću u hodu definirati kao krizu srednjih govana. Viktor Ivančić za Novosti

Jučer (00:00)

Ako je i samo izraz nezadovoljstva, neka je, čuje se

Basara: Rakija i bure

Politički protesti (bilo koji) u političkom smislu nisu (bar ne bi trebalo da budu) forma „izražavanja nezadoljstva“ i „savladavanja straha“ (sledi napuš i za autore tih baljezgarija), nego postizanja nekog političkog cilja. Ali qwrz. U zemlji Srbiji tome nije tako. Zato što – prema H. Ekstajnu, zahvaljujući „našim posebnostima“ – srpsko društvo spada u tzv. analgetične kulture, koje nisu orijentisane prema postizanju ciljeva, već prema izbegavanju bola, smanjenju stresa i učvršćivanju stabilnosti. Takva društva se prilagođavaju neprijateljskoj i teškoj sredini odustajanjem ili povlačenjem u apatiju i zasnovana su na frustraciji, a ne na motivaciji.

Protesti od 9. marta, oni iz ‘96/97. i oni od 5. oktobra jesu bili izazvani žestokim frustracijama, ali su bili motivisani jasnim političkim ciljevima: nedopuštanjem jajarske izborne krađe u prvom i promenom političke paradigme u drugom. Napomena: nije nužno da svi u „kritičnoj protestnoj masi“ budu svesno politički motivisani nekim ciljem, ali je obavezno da takav, jasan cilj imaju političari koji usmeravaju proteste. Ako toga nema, eto situacije u kojoj imate 50 litara rakije, ali nemate bure i onda džaba rakija. Svetislav Basara

Prekjučer (21:00)

Pozitivne misli za početak godine

Vučetić za prvi dan godine: budite odgovorni prema vlastitom vremenu

Novu godinu dočekujemo kao da je riječ o nečemu uistinu novom i drugačijem u odnosu na ono dosadašnje, gotovo kao uskrsnuće koje je uslijedilo nakon smrti i pokopa stare godine. Uvjeravamo sebe da je iza nas sve loše što nam se dogodilo, da je sve to pokopano jer se radi o smrti prošlih događaja od kojih se, eto, jednom godišnje, točno u ponoć, trajno odvajamo otpuštajući još jednu godinu u bezdan prošlosti.

Imamo izvanrednu mogućnost da biramo gdje ćemo se, kako to kažu egzistencijalisti, vremeniti. Sloboda je zapravo gospodarenje osobnim vremenom. Njega nemamo napretek, zbog toga je važno kome ćemo se i čemu ćemo se posvetiti ili vremeniti. Nisu svi događaji, procesi, osobe, situacije, teme i stvari vrijedni našeg vremena.

Kada bi čovjek uistinu bio svjestan vlastite vremenitosti, život bi mu bio sadržajniji, kvalitetniji i smisleniji, ne bi se gubio u jalovim raspravama i živciranjima oko onoga što, primjerice, pogledom zahvaća iako u tome ne sudjeluje. Marko Vučetić za Autograf

Prekjučer (10:00)

Utabanim stazama

Šajatović: Vladin plan za 2025 – mnogo rečenica, malo srži

Analizira li se Plenkovićevo obraćanje na Vladinoj posljednjoj lanjskoj sjednici, zaključak je jasan: ne proširi li se u 2025. rat izvan ukrajinskih granica i ne dogodi li se slom svjetskih financija, ova bi godina u Hrvatskoj mogla biti vrlo slična 2024. Komu odgovara status quo, mogao bi biti zadovoljan. Ambiciozni će opet biti razočarani. Bilo bi zanimljivo čuti što prvi čovjek Vlade podrazumijeva pod ‘nastavkom gradnje zemlje jednakih prilika‘. Uz nekoliko primjera. Kroničar bi volio da je u krivu i da se tijekom 2025. pokaže da se Vlada upušta u ozbiljne, korjenite reforme. Ali malo je pokoleban jer je nakon spomenute Vladine sjednice premijer otišao na pregovore sa sindikatima javnih službi. Miodrag Šajatović za Lider.

Utorak (20:00)

Božić za tugovanje

Andrassy: Država u kojoj se djeca ujutro voze u školu, a popodne u bolnicu ili mrtvačnicu nije država, nego koš za smeće

“Ali pojačat ćemo sigurnosti, pazit ćemo da se ne ponovi” – mhm, onako kako pazimo da se ne ponovi priča kad nasilnik odavno poznat policiji ubije ženu nakon što ju je već previše puta skoro ubio ili onako kako pazimo da divljaci u prometu više nikad ne sjednu u auto nakon što su nekog ubili? Pazimo mi stalno, uvijek tek nakon što se dogodi, uvijek samo u vidu grandioznog obećanja, onako kako većina ljudi pazi na dijetu na koju se obvežu u ponedjeljak, pa ju prekrše već u srijedu. Za slučaj da me imate potrebu pitat kako mogu povlačit paralelu između nebitne dijete i važnih državnih pitanja – mogu jer razina traženja izgovora ima previše sličnosti. Andrea Andrassy za Miss7

Ponedjeljak (20:00)

Umjetnost kao metafora surovosti života

Dimitrije Popović: Nadrealizam kao sječivo britve rezovima imaginarnog prodire u duboke slojeve realnog

U radikalizaciji nadrealističkih akcija Breton je išao toliko daleko da je u ,,Drugom nadrealističkom manifestu” istakao kako je ,,najjednostavniji nadrealistički čin kad se s revolverom u ruci izađe na ulicu i, dok god se može, nasumce puca u gomilu”. Buñuel je u svom filmu ,,Fantom slobode” pokazao kako jedan od likova filma ubija snajperskom puškom obične prolaznike, žive mete koje pogađa s visine jednog nebodera. Ali nadrealistička mračna poetika napisanog u manifestu i prikazana u filmu izjednačava se sa stvarnim suvremenim životom. Potvrđuje se u njemu. Suvremeni čovjek živi paradigmu straha.

Svakog časa njegov život može biti ugrožen na javnom mjestu, na ulici, u parku ili u metrou. Teroristički napadi motivirani raznim povodima odnose nevine žrtve. Stvarnost svakidašnjice bremenita je mogućim, uvjetno kazano, nadrealističkim scenarijem. Bilo bi besmisleno pokušati kriviti nadrealizam za ovakve tragične događaje, ali je smisleno konstatirati kako je nadrealizam osvjetljavao i osmišljavao kroz umjetnost te ,,tamne špilje duha” pokazujući podijeljeno ljudsko biće koje je, kako je govorio Machiavelli ,,pola čovjek pola zvijer”. Dimitirje Popović za Nacional.

Nedjelja (19:00)

Od luzera do lidera

Starešina: Trumpova pobjeda barem je otvorila mogućnost da se Zapad prestane samouništavati

Zadržavanje postojećega smjera izgledno vodi svijet prema kraju zapadne dominacije, i ekonomske i političke. Raznorodni snažni diktatorski i autokratski istočnjački režimi – od kineskoga jednopartijskoga kapitalizma i diktatorskoga velikodržavnoga ‘ruskog svijeta‘ preko iranske islamske teokracije do latinskoameričkih ljevičarskih neomarksističkih režima – uspjeli su potisnuti međusobne sukobe i različitosti te postići visok stupanj jedinstva nasuprot Zapadu kao zajedničkom neprijatelju kojeg valja pobijediti ekonomski, politički, kulturno, sigurnosno, a prema potrebi i vojno. Rusija je od Europe stvorila plinsku ovisnicu, ponajprije zbog njemačkih geopolitičkih ambicija i podcjenjivanja ruske velikodržavne tradicije. Islamsko osvajanje Zapada, ponajprije Europe kao kolijevke judeokršćanske civilizacije i Amerike kao glavne zapadne sile, rezultiralo je dugoročnim sigurnosnim ugrozama unutar zapadnog svijeta.

Pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima unijela je novu dinamiku u taj proces i donijela nadu da se taj za Zapad pogubni trend može zaustaviti, pa i preokrenuti. Međutim, da bi se to dogodilo, sama statistička izborna pobjeda jedne osobe, ili jedne političke opcije, nije dovoljna. Treba se steći niz uvjeta. Višnja Starešina za Lider.

Nedjelja (12:00)

Psi ne znaju da se tako "slavi"

Jergović: Tko za Božić puca, taj za Božić ubija

Ove godine za došašća više se pucalo, jer je u ljudima živa svijest o bezakonju i o državi u kojoj se pravo selektivno primjenjuje. Petarde su, naime, zabranjene, kao i topovski udari i sav taj eksplozivni asortiman i pirotehnička galanterija – izuzev prskalica! – i vrlo je vjerojatno da se toliko puca upravo zato što je protuzakonito. Istoga dana kada je tako, zarad posvemašnje ljudske gluposti i bespravlja i bezakonja u državi, moj četveronožni prijatelj doživio privremeni slom svojih ideala, jedna moja dobra i silno talentirana prijateljica objavila je fejsbučnu vijest da je u dnevnoj bolnici u Vrapču.

I sve to je, ama do u pojedinost, blisko i srodno svjetovima mojim i moga susjeda psa. Tiče se svakodnevice, tiče se nespremnosti ljudske i pasje da se resetiramo oko onog što nam se davno usjeklo u pamet i iskustvo, tiče se ovog zapravo strašnog doba godine, u kojem su trgovina i razbojništvo uzurpirali Božić, a tiče se i smrtonosne nespremnosti ljudske da se razumiju drugi ljudi. Poput najgorih među psima – takvih pasa u našem neboderu nema! – širimo bijes i mržnju, i sahranjujemo žive oko sebe, čim pokažu neku slabost, ili nešto što nama izgleda kao slabost. Miljenko Jergović.

Nedjelja (09:00)

Politički nekorektan um

Beck: Pomračeni um vidi samo svoje pravo

I nema druge misli da nego da pokaže onima koji su mu ga povrijedili. Što je Breivik napravio na otočiću Utøya kad je ubio 69 mladih nego im pokazao? Što je dečko iz beogradske škole naumio kad je krenuo na nastavu s napunjenim pištoljima, nego da im pokaže? Nije potrebno razmišljati što je zagrebačkog mladića potaknulo na nasilje u osnovnoj školi prema bespomoćnoj djeci, sve do ubojstva. Mi to znamo. Išao im je pokazati. Što i zašto, i kako to da nije svjestan posljedica, i po druge i po sebe, to ne znamo i nećemo nikad saznati. Ali i ne trebamo se naginjati nad taj mračni ponor. Dovoljno je da znamo da moramo zaštiti sebe. Ako su zatvori i psihijatrijske klinike tolerantno raspoložene, i sklonije razmišljati o svojim štićenicima nego o njihovim žrtvama, tim gore.

Svaki ravnatelj hrvatske škole, ako ne angažira zaštitara na ulazu i detektor metala, i ako ne organizira pretres ruksaka, bit će odgovoran za idući zločin. Licemjerno bi bilo reći da se djeci tako oduzima bezbrižnost djetinjstva. Ionako im je već oduzeta. Djeca bolje od ideologa nevladinih organizacija znaju da je čovjek iracionalno i nasilno biće. I otkriveno im je ono što psihijatri ne vide – da je manijak opasan. Ali ni to se ne smije reći. Boris Beck za Večernji (i Narod)