Svi danas pričaju o mikroplastici iako su za plastične vrećice znale i naše bake, ali bilo ih je mnogo manje nego danas: u posljednjih pola stoljeća proizvodnja umjetnih polimera povećala se šesterostruko, od 51 na 311 milijuna tona godišnje, a za deset godina povećat će se – ako se tako nastavi – još dvostruko. Najlakše rješenje za zbrinjavanje milijuna tona plastičnog otpada je pretaljivanje, ali ne može se sva plastika pretaliti, a ona koja se može, pretaljivanjem gubi na kvaliteti. Treba, jasno, pronaći kemijski postupak za razgradnju plastike, po mogućnosti takav da se od nje – depolimerizacijom – dobivaju početni produkti, monomeri, kako bi se od njih mogla opet proizvoditi ta ista plastika. Svaki problem, ma kako složen bio, može se riješiti tako da ga se razloži na manje probleme, na posebna pitanja. Upravo su to napravila petorica kemičara iz Irske i Španjolske. Koji bi bio rezultat šire primjene njihovog pokusa? Milijunske uštede, da ne govorimo o koristi za okoliš i budućnost našeg planeta. Detaljnije pojasnio Nenad Raos za Bug.