355/365, petak, 21. prosinac 2001.

Arrivederci Roma

Izašla je knjiga, malo je promoviramo po Zagrebu, a doći ćemo i u ostale gradove. Sljedeće godine, kad vas ne budem morao svaki dan izvještavati o sličnim akcijama. Iz virtualnog svijeta prelazimo u realni. Možda se sretnemo na ulici i zaista odemo na kavu, ja vam prepričam neke anegdote i, ovisno o danu kada me uhvatite, vi zaključite da sam puno dosadniji/zanimljiviji nego na webu. Čudna je ta egzistencija u međuprostoru između naših kompjutera. Anonimna, sigurna, puna mogućnosti. Rekao bih onu staru o tome kako možeš biti bilo tko da ne vjerujem kako možeš biti samo ono što jesi. Ostalo je maskerada koja može biti simpatična i zabavna neko vrijeme. Staromodan sam, preferiram vizualni kontakt, pa ako te oko i prevari, sigurno je moralo biti tako. Kao nekad na igri istine; uvijek je bilo onih koji su je shvaćali ozbiljno, izbacivali utrobu na trik-pitanja, iako je jedino skriveno pravilo svima ostalima bilo vrlo jasno - što god govorio, ni ne pomišljaj na istinu. Igramo se.

Sutra odlazim u Zadar, godinu privodim kraju tamo gdje je započela. Nadam se odmoru. Puno spavanja. Domaća kuhinja. Pokoji sunčan dan za šetnju uz more. Sve četiri u zrak, pa maši. Arrivederci Roma.

Polako me ljudi pitaju što ću raditi dogodine. Kao da je 365 bio jedini posao (bit će da je privlačio najviše pažnje, a to je uvijek kompliment). Objavit ćemo ploču. Puno sam pisao o Djeci, vrijeme je da i drugi dobiju priliku.

Ovako stoje stvari; imam još pola sata u kojima se moram obrijati, donekle spremiti i izjuriti po prijatelja Romana Simića. Točno u podne pričamo o knjizi u knjižari "Tamaris" na Trgu. Bilo bi mi drago da dođete, da se malo pospominjemo uživo. Nemam više virtualnog vremena, shvatili ste.