332/365, srijeda, 28. studeni 2001.

Zaraza i liječenje

Ovo je bio težak dan. Možda mi je sada malo bliži osjećaj moje stare kada sam kao klinac lovio zrak u bronhitičnim napadima. Naravno, nisam toliko poblesavio da uspoređujem bolest djeteta s malfunctionom običnog stroja, ali daleke sličnosti postoje. Broj jedan, trudiš se pomoći mu, a posredno i sebi, jer si mirniji ako je zdrav. Broj dva, znaš da nikad ne možeš biti dovoljno siguran. I da se ne treba brinuti o stvarima koje se mogu dogoditi, jer to nema nikakvog smisla.

Na kraju dana, bogatiji sam za mnoga saznanja o kompjuterskim virusima. Želudac mi žvače kičmu i teško ga je smiriti. Proveo je sate i sate zgrčen nad stolom, valja ga razumijeti. Još uvijek nije miran - ni dupla provjera s najnovijim upgradeom antivirusnog programa nije mu dovoljna. Što ako... Jebiga, s tim treba živjeti svaki dan.

Kažu ljudi da smo previše ovisni o stvarima. Apsolutno. Svaka mala napravica može postati neophodna; koliko se samo ljutimo kad moramo nokte rezati škarama, a ne noktaricom. Komotna smo bića, lako prilagodljiva. I na dobro i na loše. Sakupljačka priroda tjera nas na gomilanje bezvrijednih sitnica čiju ćemo prisutnost lako opravdati. Majstori smo u pronalaženju izgovora. Jer, zaista, što nam sve treba? Voda? Svakako. Zrak? Još više. Hrana? Puno manje no što mislimo. Stan? Da, neki oblik jazbine je poželjan. Novac? Opet, kažu neki, puno manje no što mislimo.

Postojanje je jednostavno, a civilizacija komplicirana. Te dvije činjenice, isprepletne i teško razdvojive, određuju nam dane. Ne treba biti osobito pametan za uvođenje elementa ravnoteže u sliku. Imam li bolji savjet? Dajte, molim vas, nisam Coelho. Možda je tajna u tome što za nju nikad ne trebamo ni pitati.